KAKO IZABRATI VRIJEDNE NASLOVE

MAMA, ŠTO JE TO LEPTIRA 'To pitanje mi je moj sin postavio kada je bio u prvom razredu osnovne škole. Možda bi doista trebali promijeniti naziv?'

    AUTOR:
    • Diana Zalar

  • OBJAVLJENO:
  • 02.03.2019. u 23:13

Stojanka Lesički

 

Prije više godina dobila sam na poklon od susjeda, sveučilišnog profesora, knjigu kojoj je on sam bio urednik. Naslov je “Kazalište Jare Cimrmana” (Jare Zimmermanna). Čitajući je, čitavo to popodne sam se smijala, a djeca su se čudila što sam predvečer skakutala po kuhinji i pjevušila. U takvo stanje čovjeka može dovesti dobra knjiga. S čime se to može usporediti? Prekjučer mi, pak, četrnaestogodišnja kći veli kako je u knjizi koju je izabrala na Interliberu pročitala jako zanimljivu priču, naslova “Strašni neprijatelj”. Dala mi je da pročitam. Sjajna je. Napisao ju je Jorge Bucay, argentinski pisac, i objavljena je u zbirci “Priče za razmišljanje”. Zašto navodim ova dva događaja? Ponajprije zbog toga da vas uvjerim kako i onaj tko se niz godina profesionalno bavi čitanjem knjiga stalno revidira popis onih koje bi preporučio. Nisam čula da bi se gore navedena djela preporučivala mladima. A neki njihovi dijelovi svakako bi mogli.

Ovih je dana javnost uzburkala odluka o znatno reduciranom popisu lektire u novom kurikulu. Tim činom poručuje se da nastavnici trebaju imati veću slobodu u odabiru naslova koje će ponuditi djeci. Na prvi pogled vrlo demokratično. No, godišnja produkcija u Hrvatskoj broji dvjestotinjak izdanja za djecu i mlade. Samo na natječaj za Nagradu Grigor Vitez ovih dana stiglo je 119 knjiga. Onome tko je samo jednom otišao na Interliber, jasno je da je čak i stručnjacima teško iz mora izdanja izdvojiti ono što je najbolje. Treba za to vremena. A nastavnici u našim školama nisu samo intelektualni i pedagoški radnici, već i (silom prilika) administratori koji na dnevnoj bazi ispunjavaju nizove tablica i rubrika u programima, e-dnevnicima, dokumentaciju o pedagoškom praćenju i vrednovanju, ispravljaju pisane radove, pišu zapisnike, pripreme za suradnju s roditeljima, studentima i pripravnicima, provedbu terenskih nastava, dokumentaciju za individualni rad s učenicima s poteškoćama, itd, itd.

Ako uz sve to trebaju i pročitati svu recentnu godišnju produkciju za djecu i mlade, onda bismo se mogli vratiti na prastaru odredbu iz 19. stoljeća da učiteljice i odgojiteljice ne smiju imati vlastitu obitelj. Ne bi je ni stigle imati. I nas sveučilišne stručnjake i knjižničare ponekad netko usmjeri na dobru knjigu - kolega blizak po struci, ili vlastito dijete. Sreća je to. Užitak je to. Treba toga i nastavnicima za podršku. Zahvaljujući poticaju i ustrajnosti Silvije Šesto, urednice emisije “Dobro jutro, Hrvatska” dogovorile su se da jednom u petnaest dana predstavim odabranu suvremenu knjigu za djecu ili mladež. U tri minute može se ipak reći koja suvisla riječ, a pročita se i ulomak. I to je bolje nego ništa. Eto male podrške svima.

 

Izborni predmet

Treba javno reći da profesori koji rade u višim razredima osnovne škole a školovali su se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kolegij iz dječje književnosti slušaju samo ako su se opredijelili za taj izborni predmet (??). Tako ih većina odlazi u nastavu, a da nisu na studiju slušali ni o Nadi Mihelčić, ni o Silviji Šesto, a sigurna sam ni o Zvonimiru Balogu ili Božidaru Prosenjaku. S druge strane, studenti učiteljskih fakulteta imaju raznolike obvezne kolegije iz svjetske i hrvatske dječje književnosti i književnosti za mladež. Nastavnici s tih fakulteta su u povjerenstvima za nagrade za dječje knjige.

Članovi su Nacionalnog vijeća za hrvatsku dječju knjigu pri IBBY-u koji, između ostalog, predlaže koji će se dječji pisci i ilustratori naći u kandidaturi za Andersenovu nagradu. Vijeće djeluje u sklopu Knjižnica grada Zagreba. Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti publicira međunarodno priznati časopis Libri&Liberi - časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture. Istovremeno, Ministarstvo ni s jednom od tih instanci ne ostvaruje suradnju pri sastavljanju važećega popisa lektire, a događa se i ovakav apsurd: profesori s Učiteljskog fakulteta nisu dobili šifru za ulazak u metodički priručnik Loomen za e-učenje koji je namijenjen učiteljima (oni imaju šifru).

Ne znamo tko ga piše, a možemo pročitati što se tamo nalazi samo ako zamolimo svoje bivše studente koji rade kao nastavnici da nam pokažu?!? Jedna mala dobra (nago)vijest: Ovoga proljeća moći će se na web stranici Učiteljskoga fakulteta naći preporučeni popis djela iz dječje književnosti, i periodično će se ažurirati. Još je nešto važno. Ostavimo se politike i držimo se umjetnosti u pitanju lektire. Sigurna sam da nitko nije htio obezvrijediti uspomenu na strahote holokausta reducirajući lektirni popis. Ispalo je tako jer je čitava ideja ovakve demokratizacije izbora lektire nedomišljena.

Svima koji su nedavno pročitali “Dnevnik Ane Frank” jasno je da je to i danas dobra knjiga, iz više razloga. Piše je pametno i nadareno dijete kojemu ni najgori totalitarni sistem  nije mogao oduzeti moć da se veseli, da stvara svoj bogati svijet - pa makar u skrivenoj izbi bez sunca i svjetla. Takvo dijete prkosi svojim krvnicima do kraja, pa onda i nesretni kraj ima drugačije značenje. Ana, osim toga, čitavo vrijeme u skrivenome skloništu redovito čita knjige iz knjižnice koje izabire, donosi i odnosi obiteljska tajna pomagačica. Silna je sreća kad u sklonište dođu nove knjige.

One joj pomažu da razmišlja o svijetu, događajima, o sebi, o ljubavi i dobrim stvarima. Ovo Anu stavlja uz bok maloj Malali iz današnjeg Pakistana, dobitnici Nobelove nagrade koja se bori da djevojčice smiju ići u školu i učiti čitati, dječaku Rafiku iz Sirije kojega je otac na polovici prošloga stoljeća ispisao iz škole jer želi da nastavi njegov pekarski zanat, i drugima koje ne poznajemo. I kojima se događaju slične životne priče, upravo sada. Uvijek nas shvaćaju ozbiljno kad se šalimo, a smiju nam se kad mislimo ozbiljno. Tako Ana Frank kaže o odraslima. I još: Mirna savjest čovjeka čini jakim! Evo misli koja je savršen naslov za školsku zadaću, ali i za razgovor među nama odraslima. Danas.

Kad je riječ o podrškama, spomenut ću i projekt web-portala “eLektire”, koji se prošle godine u ljeto priveo kraju i realizirao u suradnji i uz financiranje Hrvatske akademske i istraživačke mreže, u produkciji Bulaja naklade. Pisala sam o djelima i piscima (pa i o Ani Frank) s mišlju da ih “oživim” i približim mladome čitatelju, s dr. sc. Vladimirom Velički i dr. sc. Jelenom Vignjević, ukupno smo obradile 70 naslova. U projektu je i mnoštvo drugih suradnika, i drugih naslova.

 

Promijeniti termin

Kad je moj sin bio u prvome razredu osnovne škole, upitao me: - Mama, što je to leptira? Možda bismo trebali promijeniti termin lektira u leptira, pa bi djeci bila u startu privlačnija… Naravno, potrebna je lektira da nam djeca budu pametna i promišljena. Da uživaju u čitanju jednom kada nas ne bude i kada odu iz škole. Da ne pitaju odrasle što je to jarak, ili podvornik. Da budu obrazovana. Da znaju lijepo govoriti.

Slušala sam na jednome skupu o lektiri inozemne predavače iz Slovenije i Njemačke. Većina akcija o kojima su govorili je državno sufinancirano, nabava knjiga nije problem, a profesori za sudjelovanje bivaju poticani manjom nastavnom satnicom i dodatcima na plaću. U Hrvatskoj, ako netko na fakultetu uspije ostvariti gotovo “nemoguću misiju” da mu Hrvatska zaklada za znanost odobri projekt i taj sretni događaj dočeka nepomućene svijesti i još uvijek psihički zdrav, postavlja se pitanje kako li će ostvariti uvjet da tijekom vođenja projekta 70% radnoga vremena treba raditi samo na projektu?

Tek to je nemoguća misija! Bez obzira na to, u Hrvatskoj se na mnogim razinama ostvaruju nemoguće misije svake vrsti, a često povezane s metodikom rada vezanom uz knjige za djecu. (Neka izdanja o toj temi su Pričanje priča-stvaranje priča, povratak izgubljenomu govoru i Vesela lektira V. Velički, Kreativni pristup lektiri M. Gabelice i D. Težak, Slikovnica i dijete - priručnici skupine autora, Poezija u zrcalu nastave D. Z.). Jednoj inozemnoj predavačici o lektiri postavljeno je pitanje nudi li se djeci na tim aktivnostima klasična literatura. Odgovor je bio “uglavnom ne, jer djecu odbija od čitanja”. Potom je upitana ne profilira li se na taj način univerzalni ukus za određenu vrstu literature i tako smanjuje mogućnost individualnog doživljaja? Pitanje je ostalo bez odgovora.

Vjerojatno nas čeka budućnost u kojoj će biti na cijeni profesori koji na nastavi znaju prenijeti vrijednosti autora koje djeca više neće moći čitati. Stariji klasici već se i sada često čitaju samo u školi. Državne institucije trebale bi za opsežan kurikulski posao za svaki specifičan njegov dio okupiti specifične stručnjake. Osigurati im dobre uvjete i slobodno vrijeme za taj posao. Uvažiti njihova mišljenja. Postanimo svi manje autistični i više suradljivi.

Ona priča koju mi je kćer pokazala (na početku ovoga zapisa) govori o vladaru koji je imao strašnoga neprijatelja, ali samo u svojoj glavi. Neprijatelj je zapravo bio strah pred velikom odgovornošću vladanja. Učeći o svemu od svog prijatelja mudraca, malo-pomalo je savladao taj strah. Tako je sa svakom velikom zadaćom. Dok se ne srodimo s njome, dok je ne “pripitomimo” i na kraju obavimo, moramo izdržati mnoge preobrazbe “neprijatelja”. Nadam se da ih je kurikul imao dovoljno, i da smo kao društvo spremni zadaću obaviti. Naša djeca nas gledaju.

 

*Autorica je redovna profesorica na Katedri za hrvatski jezik, književnost, scensku i medijsku kulturu na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, članica Nacionalnoga vijeća za hrvatsku dječju knjigu pri IBBY i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo