VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Virus sve mijenja. Država, koja ima doktore, medicinske sestre i prostor za karantenu, najednom postaje važna

Zagreb, 100320.
Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljevic u kojoj se, izmedju ostalih, nalaze i pacijenti zarazeni koronavirusom.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Kad se pojavi virus, država najednom prestaje biti plemenska ideološka fantazija, a postaje nešto opipljivo. Država, koja ima doktore, medicinske sestre i prazne kvadrate za karantenu

Godine 1983. srpski je pisac Borislav Pekić u nakladi zagrebačkog Znanja objavio roman “Besnilo”. U tom trenutku Pekić je već bio uvaženi jugoslavenski literarni klasik, implicitno poštovan i zbog svog literarnog rada, ali i zbog disidentstva. Imao je za sobom i važne knjige i važne nagrade.

“Besnilo” je, međutim, u tadašnjem književnom životu izazvalo iznenađenje. Bio je to, naime, čisti žanrovski roman, triler s elementima žanra katastrofe, žanra koji je upravo tih godina - nakon “Aerodroma” i “Ralja” - navelike vladao komercijalnim kinima. “Besnilo” je spadalo u onu vrstu knjiga kakve su pisali prezreni, bestselerski pisci “aerodromske literature”. Takve knjige istočno od Trsta nije pisao nitko, pa ni tadašnji jugoslavenski žanrovski pisci. A svoj “aerodromski roman” Pekić je ispisao sjajno. Bosansko-hercegovački pisac i filmolog Midhat Ajanović jednom mi je prilikom rekao da je čitajući tih 80-ih “Besnilo” pomislio: ovu je knjigu napisao sam đavo.

Osim što je žanrovski spadala u “aerodromsku literaturu”, Pekićeva je knjiga i za temu imala - aerodrom. Čitava radnja “Besnila” zbiva se unutar tri dana u internacionalnom dijelu velikog londonskog aerodroma Heathrow. Avionom iz Rima (da, iz Italije) na aerodrom sleti redovnica humanitarka koja kašlje i ima visoku temperaturu. Uskoro se ispostavi da su ti blagi simptomi tek početna faza mutiranog soja bjesnoće koji oboljelog u hipu pretvara u agresivnog zombija. Virus prvo zarazi putnike Alitalije, da bi se potom proširio Heathrowom nediskriminativno ubijajući putnike i pratitelje, zaposlene i one koji nisu.

Država ubrzo blokira Heathrow, pa svi koji su se zatekli unutra ostaju blokirani bez izlaza i informacija iz vanjskog svijeta. U besprijekorno skrojenoj trilerskoj dramaturgiji roman od te točke prati niz likova - od Poljaka aerodromskog liječnika, preko šefa osiguranja, ruskog obavještajca koji kani prebjeći Britancima, pa do čovjeka koji je upravo izvršio ubojstvo i kanio uteći nezamijećen. Sve se to zbiva na aerodromu čiji tlocrt, organizaciju i protokole Pekić obrađuje do detalja.

“Besnilo” je izišlo u Zagrebu početkom 80-ih, u doba kad je Pekićeva generacija prvi put počela osjećati ono što mi danas nazivamo globalizacija. Naravno, tadašnju globalizaciju treba uzeti relativno. Te 1983. još ne postoje internet ni e-mail, ljudi su telefonirali pomoću bakelitnih skalamerija vezanih žicom, a Azija je još daleko od onih vremena kad će postati proizvođač - pa, svega. U trenutku kad Pekić piše “Besnilo”, prosječni je Jugoslaven s velikom vjerojatnošću imao automobil, televizor, frižider, šporet i telefonski aparat proizveden u istoj toj Jugoslaviji. Nekako u isto to vrijeme tvornica u kojoj je radio moj otac je izvozila plastično pokućstvo - eto ironičnog obrata - u Kinu.

Ipak, naftna kriza 70-ih prvi je put ljude upozorila da lokalni politički događaj može globalno izmijeniti svakodnevni život, a epidemija boginja u Beogradu obuzela je maštu tadašnje Jugoslavije kao sjajna metafora za krhkost sistema. U tim okolnostima Pekić piše globalni triler koji za temu ima globalnu zarazu, a za poprište zaraze uzima čvorno mjesto globalizacije: veliki internacionalni aerodrom. Aerodrom, kao mjesto na koje se slijevaju oni koji su se drznuli prkositi prirodi, prkositi tako što - putuju. Kod Pekića, aerodrom postaje pozornica onoga što se u grčkoj tragediji zove hybris: drskosti, oholosti, izazivanja bogova.

Ljudska se vrsta u prošlosti dijelila, a i danas se dijeli na dvije jasno odjelite klase: one koji putuju mnogo i one koji ne putuju nikad. Ljudi su i u povijesti globalno putovali. Trgovci su špartali svilenim putem, Portugalci plovili oko Afrike, Varjazi putovali od Baltika do Crnog mora koristeći ruske rijeke. Ali, uvjerljivo najveći dio anonimne ljudske mase živio je krpicama relativno ograničenog prostora. Dijalektolog i jezikoslovac Joško Božanić jednom mi je prilikom rekao kako je istražujući viški folklor upoznao staricu iz viškog sela Žena Glava koja u osamdeset godina života nikad nije vidjela more. Čitav je život živjela na otoku okruženom morem, ali u selu u unutrašnjosti polja.

Znala je da more postoji, s mora su pristizali jestvine i roba, ali more nikad nije vidjela jer je njen životni djelokrug bio sveden na kraško polje i par okolnih humaca. Oceanolozi mi objašnjavaju da dio bentoskih riba - poput glamca - proživi život u opsegu od četiri-pet metara. Životni opseg moje kućne mačke nije mnogo veći: da je ne vodimo kod veterinara, sveo bi se na polukrug od trideset metara susjedstva. Život moje prababe, rođene i umrle u Splitu, zacijelo je morao biti sličan. Do modernizacije 50-ih najdalja točka do koje bi doprla moglo je biti hodočašće u Sinju.

Kad Pekić piše “Besnilo” 80-ih, više nije bilo tako. Industrijalizacija je cijeli jedan naraštaj s njiva potjerala u gradove, cijela jedne generacija selila se u Amerike i Oceaniju, a plaćeni godišnji odmor je od 50-ih učinio da turizam postane norma, a ne privilegij bogataša na “grand touru”. Nastaje masovna klasa Onih Koji Putuju ili Onih Koji Lete. Ta klasa nije sveobuhvatna. Ne može se dovoljno puta naglasiti da njoj ni iz daleka ne pripadaju svi ljudi, ni u Hrvatskoj, a pogotovo ne globalno, te da i danas postoji masa naših sugrađana kojima su Rabac i Makarska jednako daleki kao drugima Pukhet i Bali. No, toj klasi Putujućih pripada lavovski dio onih koji i pišu za novine i čitaju novine - pa smo pokatkad skloni poopćavati naš svijet i krivo ga poimati kao jedini svijet.

A upravo toj klasi - Klasi Putujućih - u posljednjih se desetak dana život pred očima mijenja. Nakon što je postalo jasno da koronavirus ipak nije “samo jača gripa”, pomalo počinjemo spoznavati da pred nama možda i nije samo epidemija - nego, možda, i promjena cijelog jednog načina života.

Počelo je, naravno, s otkazivanjima - koječega. Ovisno o struci kojom se bavite, inbox vam je najednom zasut porukama o koječemu što je “cancelled” ili “postponed”. Otkazuju se sajmovi knjiga, filmski festivali, liječnički simpoziji, ekskurzije, procesije, koncerti. Tijekom jednog jutra dobio sam na mail obavijest o otkazivanju skupštine novinarskog društva, Pričigina te filmskih festivala u Zagrebu, Grazu i Pragu. U samo desetak dana prešli smo iz života koji je bio temeljito isplaniran u živote u kojima se ništa više ne može planirati. Muzičari ne znaju mogu li planirati koncerte. Distributeri ne mogu planirati distribuciju filmova jer ne znaju koliko će dugo kina biti otvorena.

Obitelji ne mogu planirati raspuste, škole ne mogu planirati izvedbu kurikuluma, aviotvrtke ne znaju koliko će dugo aerodromi biti otvoreni, špediteri koliko će granice biti propusne za vozače. Pritom se nad tim čitavim gustišem neizvjesnosti nadvija posljednja, najradikalnija neizvjesnost: naime, koliko će granice biti otvorene?

Godine 1983. - kad Pekić piše “Besnilo” - nepropusna granica još je uvijek bila realitet Europljana. Jugoslaveni su, doduše, već dva desetljeća imali pasoše i pravo da slobodno putuju izvan zemlje. Ali, istočno od Čakovca i Negotina nalazio se čitav jedan svijet sa žicama i viznim režimima, svijet u kojem je odlazak iz Bratislave u 60 km udaljeni Beč bio skopčan s neopisivim administrativnim kulukom. Osim ako niste ilegalni migrant, današnja Europa za vas nije takva. Ona je postala prostrana ravna ploča schengenskog kretanja, komoditeta koji je tako ugodan da će vjerojatno biti i glavni razlog zašto EU neće nikad propasti. Kako se Hrvatska nalazi u tom nesretnom limbu između granice EU i granice Schengena, mi do kraja i nismo svjesni divote tog komoditeta.

Nje čovjek tek postane svjestan kad se nađe u europskom “heartlandu” gdje se između Luxembourga, Bruxellesa, Triera, Nancyja, Frankfurta ili Pariza putuje u masovnim dnevnim migracijama, neopazice preskačući bivše demarkacione linije koje danas nisu ništa doli linije dosega mobilnog operatera. Ali - virus sve mijenja. Virus - kako je u istom ovom listu napisao kolega Marko Biočina - libertarijance naglo pretvara u etatiste, a globaliste pretvara u suvereniste. Virus “uhljebe” pretvara u dične heroje javnog sektora. S virusom pred vratima postmoderni, ekonomski i kulturno alohtoni građanin najednom otkriva rudimentarnu potrebu za lokalnom, konkretnom, opipljivom Državom.

Ma koliko radio samo za klijente iz Hong Konga i Toronta, ma koliko konzumirao samo Netflix, ma koliko slušao internetske radiostanice i gledao filmove bez titlova, pred virusom i taj globalizirani građanin postaje građanin jako opipljive zajednice. Kad se pojavi virus, država najednom prestaje biti plemenska ideološka fantazija, a postaje nešto strašno opipljivo. Država, koja ima doktore, medicinske sestre i prazne kvadrate za karantenu. Država koja - recimo - ima imunološki zavod ili tvornicu lijekova. Koja će narediti. Ograničiti vam prava. Država, koja ima granice. A onda te granice postaju koža, membrana, epiderma koja štiti.

Ovih dana svjetski su mediji zasuti šumom stručnih i manje stručnih priloga ljudi koji prognoziraju kako bi ova pandemija mogla završiti. Neka su katastrofična, neka nimalo, neka navještaju kratku i tešku krizu, neka dugotrajnu eru nesigurnosti. Moguće je da je s ovim okončao jedan način života. Ali, ako i nije, nešto sigurno jest okončalo. Okončalo je doba kad smo taj način života poimali kao samorazumljiv i neuništiv.

Izdvajamo