1. Gospodine Ferek, kako to da ste otišli na ručak u saborski restoran s kolegom koji je zastupnik, i što ste jeli?
- Otišao sam tamo kao posjetitelj na ručak. Od dugogodišnjeg iskustva u neprofitnom sektoru do poduzetništva, promatram koliko nam zapravo šteti ovakvo djelovanje vladajućih. Problem Hrvatske nije nedostatak ideja, volje ili ljudi sposobnih za efikasnu provedbu dobrih projekata, problem Hrvatske su upravo situacije poput ove.
Posjetom u Sabor, na koji imam pravo kao i svaki građanin Hrvatske, želio sam osobno vidjeti što točno rade ti ljudi čija se plaća i ostale privilegije isplaćuju našim novcima - mojim, vašim, od moje mame, prijateljice, susjede, prijatelja... građana. Jeo sam kotlet u umaku s kroketima, salatu i juhu, a za nas dvojicu račun je bio 48 kuna.
2. Koji je bio vaš glavni motiv da javno objavite račun?
- Iako sam svjestan ovakvih i sličnih situacija u kojima se na jednostavan način vidi bizarnost privilegija naših političara, svejedno me to ponovno ‘pogodilo’ kada sam vidio ‘crno na bijelo’. Dok ja kao poduzetnik prisilno plaćam ‘članarinu’ turističkoj zajednici, HGK i razna ogromna davanja - saborski zastupnici na i ionako preniske cijene - još niti porez ne plaćaju.
Kada imaju prilike uplatiti natrag u državnu blagajnu, oni to ne naprave. Potrebna je promjena percepcije. Zastupnici moraju shvatiti da nisu ništa više nego građani. Čak, suprotno, oni su pod ‘komandnom palicom’ građana, i to mora biti vidljivo. U zdravom sustavu građani bi o svemu tome odlučivali, a ne političari.
3. Što vam je više zasmetalo, to što je račun nizak, ili to što se na njega ne plaća porez?
- I jedno i drugo. Sustav je tako postavljen da građani rade za interese političara, a ne političari za interese građana. Uvijek se sjetim izjava političara da nema novca za bolesnu djecu ili plaće učitelja - ali ima za ovakve stvari.
4. Što vam je rekao zastupnik, zalaže li se i on da se cijena poveća?
- Da. I tom zastupniku je to suludo.
5. Kad se malo bolje pogleda i ako bi se dodao porez taj račun bi bio viši od 60 kuna, a za te novce puno restorana prodaje menije za dvije osobe. I u brojnim kantinama po ministarstvima i javnim poduzećima, pa i privatnima imaju slične cijene gableca. Zašto bi baš zastupnici bili iznimka pa da oni plaćaju porez, a ostali ne?
- Ako sam ispravno shvatio zakon, javna i privatna poduzeća pa i mnoga ministarstva imaju plaćanje poreza. Najnormalnije plaćaju porez unutar svojih kantina. Zašto je to tako? Jer neki od njih imaju vanjsku firmu ili organizaciju koja pruža ugostiteljske usluge, te zbog toga moraju plaćati porez. Saborska kantina je organizirana ‘interno’, i kada bi se zakon čitao doslovno - funkcionira kao i, recimo, menza neke udruge, kantina je samo za članove te organizacije.
Stoga saborska kantina po zakonu zaista nije dužna platiti porez. Zapravo je suprotno - većina ministarstava i kantina plaćaju porez, dok saborska kantina ne. Jako zgodno i legalno organizirano. Ne znam koje točno ministarstvo ima ‘internu kantinu’, a koje ima vanjsku firmu koja pruža ugostiteljske usluge. Kada bi se utvrdilo koja još ministarstva imaju ‘internu kantinu’ i ne plaćaju porez, onda bi ga i oni trebali početi plaćati, apsolutno. Jednaka prava za sve.
6. U peticiji navodite kako su zastupnici lani spiskali 8,614.274,80 kuna za razne privilegije. Koje bi još po vama trebalo ukinuti?
- Velika većina privilegija treba biti ukinuta. Naravno, treba pronaći model koji bi funkcionirao, te je u redu da u određenim situacijama visoki dužnosnici budu isplaćeni iz državnog proračuna. No, opet je tu pitanje transparentnosti i - štednje. Pa samo vozni park zastupnika Hrvatske, o kojemu se već toliko pisalo, je ‘luksuzniji’ od mnogih ‘voznih parkova’ daleko stabilnijih zemalja. Radi se o realnoj situaciji. Hrvatska trenutno nije u situaciji u kojoj visoki dužnosnici mogu živjeti na ‘visokoj nozi’.
7. Kakve su reakcije na peticiju, koliko imate potpisa i komu ćete je predati?
- Trenutno imamo preko 750 potpisa, što je dobar rezultat s obzirom na to da smo peticiju pokrenuli prije kojih 16 sati. Kome će se predati peticija to ćemo još vidjeti, prvo da sakupimo dovoljan broj potpisa. Korak po korak.
8. Osnivač ste i predsjednik Buđenja, udruge za razumijevanje ADHD-a koja ima 1300 članova. Koje su glavne aktivnosti udruge?
- Održavanje raznih predavanja za učitelje, roditelje, sve zainteresirane, održavanje radionica za djecu, dizanje svjesnosti o ADHD-u i problemima obrazovnog sustava, provođenje nacionalnih istraživanja vezano uz najefikasnije metode podrške ADHD-u i ostalim neurorazličitostima i ostale aktivnosti.
9. Kako ste vi otkrili svoj ADHD, nakon čega ste napisali knjigu “Hiperaktivni sanjari”?
- U 22. godini kada mi je prijatelj čisto onako rekao da bih ja mogao imati ADHD. Otišao sam na internet, vidio simptome i shvatio da sam to ja. Vrlo brzo sam shvatio kako ja razmišljam i općenito funkcioniram na drugačiji način, što škola nije prepoznala, i onda sam odlučio tu svoju priču podijeliti s drugima. Krenuo sam s predavanjima i tako je nastala udruga Buđenje, a onda kasnije i knjiga.
10. Vi ste i dopredsjednik međunarodne organizacije ADHD Europe. Kako u drugim zemljama pristupaju ADHD-u za razliku od nas, i koliko pomažu državne institucije?
- Moram priznati da Hrvatska čak i nije među zadnjim zemljama EU po pitanju podrške osobama s ADHD-om. Naravno, ima još puno za napraviti, i mi imamo par ideja koje guramo u obrazovni sustav. Također surađujemo s nekim državnim institucijama koje su voljne raditi na pronalasku ispravnog pristupa i edukaciji.
U dosta zemalja je nedovoljna potpora, edukacija nastavnika, nedostupnost adekvatnih tretmana, ‘sukobi’ unutar različitih struja kako pristupiti ADHD-u i neurorazličitosti, nepotpune informacije i/ili nedostatak točnih informacija. No, i to se puno promijenilo u posljednjih 10 godina, i ja sam optimističan.