HRVOJE HRIBAR

VELIKA ISPOVIJEST BIVŠEG RAVNATELJA HAVC-a 'Hrvatskoj se dogodio infarkt audiovizualnog sustava, naše uspješne modele preuzeli su susjedi'

Zagreb, 020615.
Kuca hrvatskog filma, Nova ves 18.
Portret Hrvoja Hribara.
Na fotografiji: Hrvoje Hribar.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

 

Bio je kraj godine, doba veselih tuluma, ali i procjena uspješnosti, te sastavljanja novih nada za nadolazeću godinu. Tada je Jurica Pavičić, filmski kritičar Jutarnjeg, sastavio svoju rang-listu hrvatskih filmova za prošlu godinu i pritom je ocijenio najgorom u desetljeću. Onda se javio filmski redatelj Arsen Ostojić osporavajući tu procjenu, a pritom je ozbiljno kritizirao rad HAVC-a za vrijeme prethodnog ravnatelja Hrvoja Hribara. Naveo je kako se u Hribarovu mandatu nije poštivao pravilnik o sufinanciranju novih projekata te kako je, ustvari, sustav korišten za frendovsko pogodovanje zbog čega se trenutno moraju snimati filmovi odobreni u njegovu mandatu. Ostojić je ustvrdio da će se tek vidjeti uspješnost rada HAVC-a s novim ravnateljem Danielom Rafaelićem. U malenom svijetu hrvatskog filma ponovno su izvučeni mačevi.

Ostojić se loše ponaša kad god umisli da mu se ne daje dovoljno pažnje, a njegov akcijski hit nije se eto našao na rang-listama, ni Polimca ni Pavičića – komentira Hribar istup kolege redatelja. - Arsen u svom tekstu nasumično tuče po kritičaru Jutarnjeg, Sarajevskom festivalu, meni osobno, a osobito po kolegama izbornicima u HAVC-u. Mislim da je napisao stvari zbog kojih mu je već žao - rekao je prozvani ex-ravnatelj.

Hipnotiziranje izbornika

Nakon što je otišao iz HAVC-a, Hribar je svoju autorsku karijeru vlastitom odlukom stavio na dvogodišnje čekanje. I to zato što smatra da je “u civilizaciji nažalost običaj da nedavni founderi pričekaju prije no se uključe u lokalnu raspodjelu”. Naravno da ne spava. - Ovaj čas nosam uokolo svoju košaru projekata, igranih, dokumentarnih, serijskih, pojedinačnih, mislim da imam u rukama neke priče koje su važne. Neke od tih projekata volio bih režirati, neke bih volio samo koproducirati, pisati i nadgledati ili jednostavno dati u dobre ruke - govori o svojim planovima.

- Posao ravnatelja fonda je da projektima osigura novac, a ne da se petlja u natječaj - govori o ulozi ravnatelja institucije kao što je HAVC. - Ravnatelju radno mjesto ovisi o godišnjem izvještaju i ostvarenju plana, dužan je kinematografiji, a ne frendovima, Arsenu recimo, koji mi je frend 30 godina. Stvari na koje sam se obavezao svojim planom bile su komplicirane: izmisliti 28 milijuna kuna koje su prije mog dolaska mistično nestale iz bilance, otvoriti vrata stranih financijera i festivala, vratiti servisne poslove u Hrvatsku, formirati mrežu malih kina... Ne kužim kako Arsen misli da sam sve to obavio lijevom rukom, a desnom orkestrirao natječaje koristeći tajne sile, hipnotizirajući izbornike. To znači da sam Superhrvoje, Marvelov junak. Preporučujem Arsenu da radije raspravlja s ljudima koji su donosili odluke koje se njemu ne sviđaju, ako uopće više žele s njim razgovarati - kazao je Hribar.

Sada se bavi konzultantskim uslugama za filmske projekte i u stranim filmskim fondovima, član je Upravnog odbora Europske federacije redatelja te mjesečno lobira po Europskom parlamentu i Komisiji s predstavnicima europskih scenarista i autorskopravnih organizacija. Uz to nosi titulu francuskog Viteza reda umjetnosti i književnosti i povremeno snima reklame jer računi za život i dalje stižu. - Nakon političara i činovnika, reklame su čisti užitak – kaže.

Govoreći o nacionalnim kinematografijama, Hribar smatra da će u bliskoj budućnosti nacionalne kinematografije “nestati u obliku kakav smo ranije zamišljali, ali neće nestati male kulture niti male industrije ili nacionalno financiranje, selektivno i automatsko”.

- Prošla godina je bila presudna za paket europskih direktiva koje oblikuju filmska pravila u digitalnoj eri, valjalo je stvoriti poziciju za novi oblik proizvodnje i ne dozvoliti da interesi velikih operatera pometu interes malih proizvođača odnosno europske kinematografije - veli Hribar. Dodaje kako je 2018. bila dobra godina. - Europska industrija funkcionira, Britanija je postala najproduktivnija holivudska franšiza, Skandinavci su prvi shvatili kako se radi s Netflixom i drugim velikim igračima, Njemačka hiperprodukcija opstaje u svom zaštićenom mjehuru, a bivša Jugoslavija, ta nas je spasila, prihvativši naše projekte koje smo planirali prije političkog pogroma i blokade sustava. I Slovenci i Srbi su preuzeli naše modele, međunarodni animacijski centar koji smo pokretali skrasio se na kraju u Ljubljani. U Beogradu danas nema skladišnog prostora jer su svi hangari na Savi pretvoreni u filmske studije - opisuje Hribar.

- Pitajte hrvatske glumce koliko vremena tamo provode. Makedonci su istjerali diktatora iz države i već imaju dugi film u glavnom programu Berlina, Crna Gora pametno organizira proizvodnju, Kosovari su riznica talenata - kaže. Stanje u hrvatskom filmu ne vidi tako živahno dobrim.

- Hrvatskoj se dogodio infarkt audiovizualnog sustava, ali žilave tvrtke opstaju, dok se druge, i to nažalost, renomirane, gase.

HRT ne zna što bi sa sobom

O hrvatskom filmu i njegovoj budućnosti Hribar govori kroz prizmu dviju serija, “Novina” i “Uspjeha”. Smatra da je to najbolje što se dogodilo hrvatskom filmu prošle godine - Tanovićev “Uspjeh” je financirao HBO-a, Matanićeve “Novine” HRT. HBO je tvrtka svjesna proizvoda, trudi se da ga netko pogleda- kaže Hribar.

- Matanićeve “Novine” su relevantnija i opakija serija od “Uspjeha”, ali HRT ne zna što bi sa sobom. I onda kad u vlasništvu ima vrhunsku stvar, gdje su tema ni manje ni više nego hrvatski mediji i hrvatska visoka politika, eto baš tu seriju niti je pratila debata niti je dobila promociju kakvu zaslužuje - kritičan je Hribar prema HRT-u. Smatra da je na nacionalnoj televiziji puno toga jako pogrešno i da bi, između ostalog, posljednje tužbe protiv novinara mogle biti idealna prilika za razotkrivanje barem dijela problema koji onemogućavaju HRT-u da bude dobra televizijska kuća.

- Novinari bi te tužbe baš i mogli mirno prihvatiti i onda sudski dokazati cenzuru, to stvarno nije teško. Hrvatska audiovizualna zajednica, redatelji recimo, za to imaju puno materijalnih dokaza, napismeno. Pomoći ćemo. Zabrane, ignoriranje, izbjegavanje obveza, nekultura dijaloga, odnosno nešto slično... Crne liste nepoćudnih, ili nešto slično, diskriminiranje vrhunskih djela i autora, odnosno nešto slično, manjak uredničkog vodstva, nepoštivanje lokalnog Zakona odnosno Europske konvencije o kvotama domaćih djela, stvarno je puno toga - nabraja Hribar. - HRT može reći da to nije cenzura. Ali, jako sliči cenzuri, ima društvene posljedice cenzure i primjenjuje metode slične kao cenzura! I blokira hrvatsku kulturnu proizvodnju u cjelini. Govorim o piscima, glumcima, o cijelom ekosistemu. Svi su žrtve toga što se događa, a za što HRT kaže da nije cenzura. Problem bi moglo riješiti pravosuđe, kad već ne žele neposredno nadređene institucije. I to na inicijativu same HRT, što mi izgleda kao sjajna okolnost. Za mene, u mojoj trenutnoj međunarodnoj poziciji, HRT prvenstveno predstavlja bezrazložnu mrlju na međunarodnom ugledu zemlje iz koje dolazim.

Karamarkova nacionalna parodija

No, Hribar je i jedan od rijetkih ljudi za koje je DORH posebnim priopćenjem objavio da nema razloga pokretati istragu zbog korupcije koja mu se pripisivala u rijetko viđenim medijskim napadima. Hribar danas kaže da je količina galame bila razmjerna manjku argumenata. Smatra da je to rezultat politički motivirane netrpeljivosti. - Od trenutka kada je HAVC konstituiran postojalo je nezadovoljstvo krugova koji nisu podnosili to što se bistri voda ustajale bare. U atmosferi napetosti i javnih polemika živjeli smo donekle od 2011., otkad smo naplatili dio dugova i provodili Nacionalni program reformi. Uostalom, stalno smo bili u trvenju s Ministarstvom kulture koje je HAVC osnovalo, ali ga ne razumije. Štoviše, do dan danas ga se boji i do danas oko njega besplodno petlja. Bilo je i personalnih političkih narudžbi koje smo ignorirali i radili svoj posao. Da smo prihvatili biti uslužna djelatnost – popušili bismo brzo. Ovako smo na kraju opet popušili, jer se s hrvatskom birokracijom dugoročno na kraju uvijek izgubi utakmica. Ali smo napravili stvari koje će ostati, sve dok bude interneta i dok izdrže digitalni zapisi. Bio sam naivan, mislio sam da možemo ono što nikome drugom nije uspjelo – gotovo da se smije sam sebi.

- HAVC-u se 10. travnja dogodio u veljači 2016., tada je počela Karamarkova nacionalna parodija, odnosno kulturkampf i ultimativno medijsko zlostavljanje. Ubacili su nas u zonu svetinja, totema i tabua, a na vlast su došli stormfronteri koji su počeli neselektivno bombardiranje. Povorka ekstremističkih portala nas je uzela u dnevnu proceduru, predvođena – ni manje ni više Hrvatskom radiotelevizijom - opisuje Hribar. Ustvari mu nije ugodno o tome govoriti, sve ga to podsjeća da je, realno, mogao biti žrtva političke osvete koja se mogla nastaviti sudskim postupkom. Kada se pojavilo priopćenje DORH-a koje ga proglašava nevinim, tek tada je shvatio da je mogao završiti s optužnicom i onda se godinama vući po sudovima dokazujući da je lažno optužen.

Hribar kaže da je kampanja sustavnih difamacija bila zasnovana na tvrdnji da je HAVC parazitska institucija. - Prstohvat neoliberalnih floskula, puno nacionalizma plus teorija pogodovanja i eto čarobne formule. Što smo više stotina milijuna donijeli u državni proračun putem servisnih poslova, bijes je proporcionalno rastao, a zdrav razum je umirao. Što više međunarodnih uspjeha, to više paranoje - kaže Hribar. A onda opiše mindset ludila koje vjeruje da se i međunarodni uspjesi kao pojavljivanje na filmskim festivalima koje procjenjuje cijeli svijet mogu dogovoriti zahvaljujući vezama.

- Teorija zavjere išla je otprilike ovako: projekti se u HAVC-u dodjeljuju na nepošteni način, zatim se na nepošteni način osigurava plasman u Cannes, Berlin, Veneciju, zatim se nepošteno osiguravaju nagrade, prodajni agenti, međunarodna kino-distribucija. Ideja, dirljivo provincijska, bila je da uz pomoć inozemnih mrzitelja Hrvatske koji su samo to čekali, uspijevamo iz Nove Vesi korumpirati čitavu planetu zemlju. S ovom distancom i s današnjom krizom u industriji, razvidno je koliko je to bilo idiotski. Slično se dogodilo i Poljacima, ali njima je nešto lakše jer su veliko tržište, moćna kinematografija, mi smo patuljci koje je lako izgladniti. Nemamo Pawlikowskog ni njegova Oscara, niti Agnieszku Holland koja radi za Netflix i HBO - komentira Hribar. Kaže da je u središtu svega tada bilo političko pitanje: kako to da jedan ministar ne može obustaviti snimanje pojedinog filma? Kako je moguće da u takvoj državi jedan ministar ne može učiniti nešto tako elementarno kao što je oduzeti nekoj osobi, iz očitih razloga kao što je biološko podrijetlo, pravo da realizira nešto što mu je odobrila neka niska državna instanca - filmski fond. Onda se uključila državna revizija, kao konjica u vesternu, pa je tehnički potvrdila stav tadašnjeg ministra. Vještačeći Zakon o filmu koji je radilo Ministarstvo kulture 2007. godine, državna revizija je smislila kako ministar treba imati ovlasti nad potpisivanjem ugovora većim od 50 tisuća kuna, pa tako i ugovora o proizvodnji filma. Ukratko, revizija se suglasila da ministar ima pravo “prve noći” ili odluke o životu i smrti, tu tezu je uslužno potvrdila, nakon što sve drugo nije dalo ploda - kaže Hribar o pripremi svoje lomače.

- Iščitavajući jedan nedovoljno pismeni članak u Zakonu, državna revizija je poentirala. Tako su se zgodno poklopile dvije stvari. Mene, ali i struku, tadašnji Upravni odbor, sve ranije ravnatelje i sve institucije koje su tvrdile da ministar nema to pravo, revizija je demantirala, ne snagom argumenata, nego zato što revizija to jednostavno može. Ona nikom ne odgovora za svoja navodna pravna tumačenja. To je silno praktičan nalaz, jer je time ujedno ustanovljeno da bi velik dio isplata HAVC-a s iste osnove bio nepropisan, a po međunarodnim propisima, kada je veći udio jednog financijskog prometa neke ustanove nepropisan, onda se donosi negativno revizijsko izvješće - objašnjava slijed događaja bivši ravnatelj HAVC-a.

Ostavka kao užitak

- Utoliko su iskonstruiranim zaključkom dali satisfakciju jednoj političkoj tlapnji, a s druge strane su našli elemente da HAVC nagrade negativnim revizijskim izvješćem koje nije upravni akt pa ga se ne može ni pobijati. Dati ostavku nakon toga - bio je čisti užitak, doviđenja, bok – govori o tome s kakvim je mislima otišao. Govori Hribar o neugodnoj temi s kojom mora živjeti - U tim okolnostima u Runjaninovoj je već bila ministrica Nina Obuljen, bivša članica UO HAVC-a, koja je tada bila potpuno obamrla pod lavinom događaja – opisuje Hribar. Kaže da je otišao kako bi spasio HAVC, ali to nije uspio. Jedini koji su to mogli tada učiniti bili su Ministarstvo kulture i Vlada, ali nisu učinili bog zna što. Dogodila se tipična hrvatska brljavizacija.

- Da nisam dao ostavku, bio bih smaknut, pa se onda sudio s ustanovom koju sam stvarao i s ministricom koju sam volio. To malo love koju bih dobio nije dovoljno vrijedno - kaže mirno i opet spomene onu svoju košaru projekata.

- Kad bi danas komet udario Zemlju, mislim da bi Hrvatska nestala a da nije ispričala svoje priče. Mislim da sam neke od njih pronašao, to je moj vrt, moj doprinos koji će se dogoditi, valjda, prije nego udari komet. Pratite me, molim.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo