SAVRŠENA PODLOGA ZA KRIZU

ZAŠTO JE KORONAVIRUS KRENUO BAŠ IZ KINE? Tako je bilo suđeno. Priča počinje još 1970-ih, a za sve je kriva Kulturna revolucija...

    AUTOR:
    • Iva Badanjak

  • OBJAVLJENO:
  • 15.03.2020. u 20:11

AFP/Koki Kataoka

Zbog velike gladi koja je zavladala nakon kulturne revolucije, vlast je dopustila uzgoj divljih životinja kako bi ljudi imali što jesti. Ozakonjena su poljoprivredna gospodarstva, a ljudi su se posvetili uzgoju divljih životinja u nehigijenskim i zdravstveno neispravnim uvjetima

Virus kojem su ljudi nadjenuli ime SARS-CoV-2 proširio se na sve kontinente osim Antarktike, ne pravi razliku među spolovima, klasama i rasama te se zbog njega zatvaraju razne institucije i granice. Zahvatio je više od 110 zemalja i teritorija, zarazio više od 130 tisuća ljudi i usmrtio gotovo 5000. Svjetska zdravstvena organizacija prije par dana proglasila je virus globalnom pandemijom.

Panika zbog koronavirusa uvukla se u svaki kutak planeta Zemlje.

No, umjesto paničarenja, zanimljivije je vidjeti zašto je potekao baš iz Kine, slično kao i SARS s kojim djelomično dijeli ime.

Priča počinje ne tako davnih 1970-ih godina. Kina je na rubu propasti. Mao Ce-tungova Kulturna revolucija bacila je zemlju u očaj, 36 milijuna ljudi umrlo je od gladi, a komunistički režim koji kontrolira potrošnju hrane, nije uspijevao nahraniti više od 900 milijuna ljudi. Godina je 1978. i Komunistička partija odlučila je popustiti i promijeniti zakon. Dozvolila je privatna poljoprivredna gospodarstva.

Velike organizacije i dalje su imale monopol nad uzgojem tradicionalne popularne hrane poput svinjetine i peradi, ali jedno tržište bilo je još uvijek nezasićeno konkurencijom. Manji, privatni farmeri okrenuli su se uzgoju i lovljenju divljih životinja. U analizi koju donosi Vox, objašnjeno je kako su u početku Kinezi divlje životinje uzgajali i prodavali u malim, privatnim, seljačkim domaćinstvima. S vremenom, sve je više domaćinstava u svom dvorištu počelo uzgajati kornjače, zmije i šišmiše za prehranu i preživljavanje. Kineska vlada podržala je takav način zarade, iako su to većinom bili higijenski i zdravstveno neregulirani načini i prostori uzdržavanja. Riječi o zaštiti divljih životinja, naravno, nije ni bilo. Glavno da se narod snašao.

“Za vladu je bilo važno da potakne ljude da pronađu način za preživjeti kroz bilo kakvu aktivnost. Ako su se mogli izdići iz siromaštva, bez obzira na to što rade da do toga dođe, to je za vladu bilo prihvatljivo”, rekao je za Vox profesor pri Sveučilištu Houston-Downtown, Peter Li.

 

Vlasništvo države

Nakon smrti Mao Ce-tunga, vlada je 1988. godine donijela zakon koji će promijeniti trgovinu divljim životinjama u Kini. Donijeli su Zakon o zaštiti divljih životinja koji je divlje životinje odredio kao “resurse koji su u vlasništvu države”, poticao je pripitomljavanje i uzgoj divljih životinja te je zaštitio ljude koji “iskorištavaju resurse divljine”. Time su divlje životinje proglasili “prirodnim resursom koji se može iskorištavati u korist čovjeka”, odnosno legalizirali su njihov uzgoj i prodaju. To je odškrinuta vrata industrije divljih životinja širom otvorilo.

Privatni farmeri s primjerice tri medvjeda dobili su priliku proširiti se u organizaciju koja barata s 1000 medvjeda. Tržište je bujalo. Otvorio se put i za ilegalno krijumčarenje zabranjenih vrsta divljih životinja poput tigrova, nosoroga i ljuskavaca, a s njima i mogućnost širenja zaraze. Sve veća populacija različitih vrsti životinja koje su do tada postojale samo u ograničenom broju i prostoru, značilo je i pojavu nepoznatih bolesti.

S vremenom, sve te različite vrste životinja, poput medvjeda, paunova, nojeva, zmija i jakova, završavale su na jednom mjestu - tzv. “mokrim tržnicama”. Nije teško pronaći ih u Kini. Najprije ih namirišete prije nego ih vidite, opisuje svoj posjet novinarka NYPosta jednoj takvoj kineskoj tržnici.

“To je odvratan, gotovo slatkast, miris smrti. Jednom kad se zakorači u tržnicu, smrad postaje još gori - temperature su nepodnošljivo visoke, a ventilacija gotovo da ne postoji”, opisala je novinarka.

Upravo je s jedne takve tržnice potekao koronavirus s kojim se svijet zadnjih par mjeseci bakće. Na tržnici u Wuhanu, epicentru zaraze, prodavali su se vučići i lisice, štakori i paunovi, krokodili i dikobrazi, šišmiši i ljuskavci, mrtvi i živi. Svi su oni bili zgusnuti zajedno u tom zatvorenom prostoru, u kavezima zatvoreni i poslagani jedan iznad drugoga i to tako da njihova krv, sekreti i izmet kapaju s gornje životinje na onu donju, koja na kraju završava na tanjuru osobe koja je kupi.

 

Mokre tržnice

U ovakvim nereguliranim i potpuno nehumanih uvjetima za bilo koje biće na zemlji, krenula je zaraza koronavirusa. Znanstvenici iz nekoliko zemalja svijeta analizirali su virus i zaključili kako se izvor nalazi u divljim životinjama, točnije u šišmišima i ljuskavcima. Kao najvjerojatniji uzrok bolesti Covid-19 smatra se mutirani virus koji je prešao sa životinja na ljude.

No, Kini ovaj scenarij nije u potpunosti nepoznat.

Početkom 2000. godine, mokre tržnice obišle su svijet kad se SARS (teški akutni respiratorni sindrom) proširio iz Kine na 30-ak zemalja zarazivši pritom 8000 ljudi i usmrtivši gotovo 800. Izvor SARS zaraze bio je u cibetkama koje su se prodavala na mokroj tržnici u gradu Foshan u južnoj kineskoj pokrajini Guangdong. Vlasti su zatvorile tržnicu i zabranile uzgoj divljih životinja. No, ta zabrana nije dugo trajala. Samo par mjeseci od početka otkrivanja zaraze, Kina je ukinula zabranu za prodaju cibetki i donijela zakon kojim je za 54 vrsti divljih životinja, uključujući cibetke, dozvolila uzgoj.

Do 2004. godine, industrija uzgoja divljih životinja vrijedila je oko 100 milijardi juana. Iako je ova industrija predstavljala samo mali dio kineskog BDP-a, lobisti koji su imali prste u njoj, bili su izrazito moćni. Radi toga, vlasti su dozvolile razvoj industrije. Kad su 2016. godine zabranile uzgoj i prodaju nekih zaštićenih vrsta, poput tigrova i ljuskavaca, prodaja je samo prešla u “ilegalu”. Godine 2018. industrija je narasla na 148 milijardi juana i usput smislila načine kako da zaobiđe određena pravila i ostane legalna.

“Industrija je počela reklamirati dijelove životinja kao proizvode za ljepotu, tonike, za bodybuilding, jačanje tijela, kao proizvode koji poboljšavaju seksualni doživljaj i kao proizvode koji pomažu u borbi protiv zaraze. Nijedna od tih tvrdnji nije potvrđena i ne drži vodu”, objašnjava Li.

Ipak, Li kaže kako većina ljudi u Kini ne jede divlje životinje. Oni koji si ih mogu priuštiti su manjina u Kini, to su bogati i moćni.

“Taj interes malog broja ljudi za prehranom koja uključuje divlje životinje, uzeo je prednost pred nacionalnim interesom kineskog naroda”, rekao je Li.

Ustvari, veći broj virusa kojim se ljudi zarazili došao je od životinja. Virus iz prirode prelazi iz jedne vrste u drugu vrstu životinja i naposljetku završi u organizmu čovjeka. Tako su određeni virusi koji uzrokuju gripu ili influencu došli od ptica ili svinja, HIV/AIDS je krenuo od čimpanzi, a znanstvenici smatraju kako je ebola vjerojatno krenula iz šišmiša, slično kao i s Covidom-19. Virus prelazi s jednog domaćina na drugi i ako u čovjeku pronađe domaćina, može doći do širenja zaraze i pandemije.

Li smatra kako se ovo širenje moglo predvidjeti te da su znanstvenici upozoravali da će se povijest ponoviti ako se nešto ne promijeni.

Analiza iz 2012. godine o trendovima razvoja zaraznih bolesti u Kini, objavljena u zborniku Plos One, ustanovila je da je Kina od 1960-ih eliminirala 11 zaraza, ali i da je u tom trenutku (2012. god) bilježila njih ukupno 39. Pokazalo se da je pad pojave zaraznih bolesti bio značaj u razdoblju od 1975. do 1995. godine, ali da se od tada naovamo bilježi kontinuirani rast. Zadnjih 30 godina, zbog ekonomske reforme, demografskih, društvenih i ekoloških promjena, kao i sve jačih veza Kine s ostatkom svijeta, zarazne bolesti više nisu samo “domaći problem” nego se počinju širiti i na ostale zemlje.

 

Javno zdravstvo

Analizu širenja zaraznih bolesti u Kini radila je i skupina znanstvenika koji su 2016. godine rad objavili u zborniku Springer. Kao glavne uzroke pojave zaraza u Kini naveli su ekonomski porast, potrošnju mesa, zoonozu, urbanizaciju i globalizaciju. Zaključili su kako je pojava zaraznih bolesti jedan od “katastrofalnih rizika” s kojima se čovječanstvo suočava u 21. stoljeću, posebno za zemlje u razvoju.

“Stupanj do kojeg kinesko javno zdravstvo i istraživači, zajedno sa svojim međunarodnim suradnicima, drže korak s porastom prihoda, urbanizacijom i globalizacijom - i kako te promjene utječu na kineske predodređene socioekološke uvjete - bit će glavni faktor koji će oblikovati globalnu epidemiologiju. Kina nije jedino žarište pojave zaraznih bolesti, ali je jedno od najvažnijih. Dok se svijet još uvijek uči kako se nositi s pojavom bolesti u potencijalno novoj eri zaraze, upravljanje rizikom u Kini bit će ključno za upravljanje rizikom i u ostatku svijeta”, zaključili su znanstvenici pri Državnom sveučilištu Arizona još 2016. godine.

Američki Smithsonian Magazin je 2017. godine upozorio kako bi Kina mogla biti početna točka za buduću pandemiju. Proučavajući širenje virusa H7N9, kao i način života i ponašanja ljudi, shvatili su kako se uzorak ponavlja.

“Globalna suradnja je važna. Uz južnu granicu Kine nalaze se siromašne zemlje koje se ne mogu izboriti sa zarazama samostalno. Trebamo pripremiti cijeli svijet. Zaraza uključuje više od samo jedne zemlje, a naš odgovor je jak koliko je jaka naša najslabija karika”, rekao je tada za Smithsonian Chin-Kee Li, doktor iz sektora za zarazne bolesti SZO-a, regionalne podružnice Kine.

Nakon izbijanja koronavirusa i nakon što je otkriveno da je od 41 prvih zaraženih, njih 27 bilo na tržnici u Wuhanu, vlasti su ponovno zatvorile mokre tržnice i zabranile uzgoj i prodaju divljih životinja. Organizacije diljem svijeta pozivaju kineske vlasti da zabranu učine trajnom. Kina trenutno razmatra prihvaćanje amandmana u Zakon o zaštiti divljih životinja, ali ako zabrana ne postane stalna, izgledno je da će u budućnosti ponovno doći do novog izbijanja zarazne bolesti.

Izdvajamo