Jedino što čovjeka posjednutog u tamnu točkastu sofu, s vidljivim osjećajem nelagode, razlikuje od bilo koga u čekaonici zubarske ordinacije u nekom europskom predgrađu, lisičine su na njegovim rukama. Pristojan je. Govori tiho. Škrt je u pokazivanju emocija, što je također naznaka stresa. Govori o humoru, zapravo o njegovom potpunom nedostatku u društvu iz kojega je istrgnut.
Dok nije kao američki zarobljenik završio u zatvoru u iračkom gradu Kirkuku, 130 kilometara sjeverno od Bagdada, bio je borac ISIS-a. Zarobila ga je američka patrola i danas u zatvoru, unatoč strahu od budućnosti, kaže da se često bolje zabavlja nego tijekom nekoliko proteklih ratničkih godina. U svakom slučaju smije se, uglavnom šalama svojih američkih čuvara. “Čini se da je ugodan čovjek”, kaže Larry Charles, holivudski ekscentrik i režiser koji mu je došao u posjetu kako bi razgovarali o humoru u okrutnim uvjetima.
Prije nego što je za Netflix snimio dokumentarnu seriju pod naslovom “Opasan svijet komedije” (“Dangerous World of comedy”), Charles je postao je poznat po autorskoj suradnji na pisanju scenarija za seriju “Seinfeld” (surađivao je u 28 epizoda serije između 1991. i 1994.), a planetarnu prepoznatljivost donio mu je “lažni dokumentarac” Borat, film koji je premijeru imao 2006. godine, ali koji je u prvi plan ipak stavio britanskog komičara Sachu Barona Cohena i njegov grubi, politički posve nekorektan humor kojim je iskoračio duboko u područje iza holivudskim blockbusterima dopuštenih granica.
Povijest komedije
Bijeg od političke korektnosti Charlesova je konstanta i u četiri nastavka “Opasnog svijeta komedije”, samo što je, za razliku od ipak mlakog i posve fikcionaliziranog Seinfelda i opakog, sirovog, ali odglumljenog Borata, sada riječ o pravom hard-core dokumentarcu sa stvarnim protagonistima koji iznenađujuće otvoreno govore o svojem preživljavanju u najopasnijim dijelovima globusa.
Čemu se smiju diktatori, možete li preživjeti kao komičar u Iraku ili Somaliji, kakav je čovjek najsmješniji član ISIS-a, čemu se smiju diktatori... Opasne zemlje koje je obišao su Irak, Libija, Liberija, Somalija, Palestina, Saudijska Arabija i SAD. Da, Amerika se našla u društvu najopasnijih, a Charles će pokazati da to nije bez razloga.
Liberijski ratnik-kanibal Joshua Milton Blahyi, poznatiji kao General Butt Naked (General Gologuzi), s time da je general ovdje dio ratnog nadimka, s kojim Charles dugo razgovara u prvom nastavku serijala, nije lik izmišljen u nekom scenariju, nego pravi, od svega amnestiran, ratni zločinac i zato je i njegova priča strašna. Kada govori kako “zbog moći koje prenosi ljudsko srce treba jesti sirovo, dok je ostatak mesa bolji kuhan, zbog jakog okusa...”, to doista nije lako odgledati, pogotovo kada to govori debeljko koji po mnogočemu nalikuje domaru škole iz susjedstva.
A u svijetu iz kojega dolazi General humorom se može smatrati i vrijeđanje zarobljenika, pa i kotrljanje odrezanih glava. Možda nije humor, ali jest ironija sudbine činjenica da Blahyi danas živi kao kršćanski propovjednik i jedan je od lidera afričke dobrotvorne udruge “Journeys Against Violence” koja demobiliziranoj djeci ratnicima nudi trening iz prilagodbe normalnom življenju.
Charles ne skriva da je i sam bio šokiran kada se zatekao u opuštenom razgovoru s Gologuzim, ali, kaže, važno je suočiti se sa stvarnošću. I njemu, kao i stanovnicima zemalja koje obilazi, na tom otkrivanju realnosti humor pomaže da preživi, ali i da zaore dublje u kontekst priča koje nam servira. “Ako znate povijest komedije zemlje u kojoj se nalazite, razumjet ćete njenu povijest i sadašnjost i lakše predvidjeti budućnost”, kaže u jednom trenutku. Kada odgledate sva četiri nastavka bit će vam jasno o čemu govori.
Svijet je, kaže Charles, opasan, uvijek je bio takav, ispunjen mržnjom, nasiljem i ratovima, političkim nemirima, razaranjima i genocidom, ali komedije nikada nije nedostajalo. Ili gotovo nikada, jer barem u ovom Charlesovom prikazu čini se da je ISIS ipak nije uspio prepoznati.
Za prvu zemlju koju je obišao, Irak, kaže da je zemlja s humorom koji jedino tisućgodišnje ratovanje može proizvesti. Nakon pada Sadamovog režima započelo je zlatno doba nove iračke komedije, slobodnije nego ikada prije u povijesti. Televizijske serije otvoreno su se sprdale s politički aktualnim temama. Sami naslovi pokazuju ton: “Posljednji živi čovjek u Iraku”, “Tko će osvojiti naftu?”, kviz programu koji je išao uživo, a nagrada je bila pet litara sirove nafte... To zlatno doba ipak nije trajalo dugo. Tvrda postsadamovska korumpirana vlast iračkih se komičara rješavala po starom azijskom modelu: ubijali su ih.
Nakon što je ubijen Amjad Hamid, šef zabavnog programa iračke televizije i autor najpopularnijeg iračkog sitcoma “Maisoon & Layla”, gdje je slavu stekao “irački Danny de Vito” Abdul Sattar, crna satira na neko je vrijeme nestala s iračkih ekrana. Naslijedilo ju je političko sektašenje i prikazi nasilja koji svaki pokušaj satire ostavljaju beznačajnim... Humor međutim nije pao kao bespomoćna žrtva nasilja, samo se s ekrana preselio na pozornice. Ono što se prije samo snimalo, sada se izvodi uživo, a stand up komičari stekli su u Iraku, ali i u mnogim drugim arapskim i afričkim nestabilnim državama, status kakav imaju rock i pop zvijezde na zapadu.
Politička satira
Danas najpopularniji irački TV show “Bezmi Bezm”, nabijen humorom i političkom satirom (ipak mekšom od one zbog koje su još nedavno padale glave), stigao je na ekrane sa živih pozornica, i dalje se snima uživo, svaki put s druge lokacije. “Mi smo u zemlji koja je u permanentnom ratu, bez političke i vojne stabilnosti. Ljudima je humor nasušna potreba kako bi preživjeli. Kroz humor možemo reći ljudima što je bijelo, a što crno”, govori Ahmad Rawf, izvršni producent i glumac u programu. Zasad mu to prolazi.
Komičari s kojima se Charles susreće u kriznim žarištima za njega su najhrabriji ljudi s kojima se ikada susreo. On sam svojom pojavom, duge sijede kose i s bradom koja se opasno približava pojasu, ne odskače značajno od okruženja u Bagdadu, ali ni u poliranom, ekscentričnim zvijezdama show biznisa napučenom Malibuu, jednom od predgrađa Los Angelesa gdje danas stanuje. Ti heroji nisu samo irački komičari, to su i zvijezde ženske komedije iz Somalije i Saudijske Arabije, čak i kada pokušaju objasniti osjećaj slobode koji dolazi s navlačenjem burke.
Charles heroje pronalazi i u SAD-u, među ilegalnim emigrantima, u indijanskoj i crnačkoj populaciji, u “ženskoj” Americi koja još traži svoj put prema jednakosti. Društvo je neusporedivo slobodnije, manja je vjerojatnost da će tu netko zbog komedije izgubiti život, ali količina mržnje s kojom se njegovi američki sugovornici svakodnevno sučeljavaju na terenu teško je probavljiva. Europljanima i Amerikancima koji to gledaju s ugrađenom predrasudom kako je njihov, naš, Zapad bolji i napredniji od ostatka globusa, često neće biti ugodno pred televizorom. Charlesu je to i cilj, za njega je udobna politura političke korektnosti jasan znak umiranja ljudskosti.