Kako ostarjeti među Dinamovim stativama, a ne dočekati proljeće u Europi”, glasit će naslov neke crnohumorne autobiografije Dražena Ladića ako je ikad odluči napisati. 802 nastupa za plave, od toga 468 službenih”kapica”, skupio je legendarni Dinamov vratar tijekom četrnaest maksimirskih sezona, između 1986. i 2000. U tom pogledu sljedećih sto godina neće biti legitimnog izazivača, Ladić je bio i ostaje apsolutni klupski rekorder.
Pored danas 56-godišnjeg pomoćnika u stožeru nacionalne momčadi osamdesetih i devedesetih promicale su velike Dinamove generacije i izmjenjivale se zvijezde, od Zvonimira Bobana, Radmila Mihajlovića i Davora Šukera do Marka Mlinarića, Roberta Prosinečkog i Silvija Marića. Kao doživotni Dinamov vojnik, koji u životu nije okusio “ligu petice”, na kraju balade od igre se oprostio uz “no satisfaction”, ne dobacivši s Dinamom dalje od skupine Lige prvaka u prosincu. Rijetku međunarodnu zadovoljštinu pronalazio bi tek u uspjesima nacionalne momčadi. Blistao je kao golman reprezentacije 1998. u Francuskoj, dvadeset godina poslije sekundirao je Zlatku Daliću u Rusiji...
Premalo trofeja za dugu karijeru
- Složit ćemo se, premalo za igrača čija se karijera rastegnula na gotovo dvadeset godina. Bez reprezentacije to ne bi bilo to - priznaje Ladić, svjedok vremena koji je novi europski iskorak plavih u četvrtak ispratio - u Salzburgu. Tamo se zaputio po izbornikovu zadatku kako bi iz prve ruke snimio Marina Pongračića u sudaru Red Bulla i Club Bruggea. Tjedan dana ranije zaustavio se u Beču sa željom da se uvjeri u kvalitetu Rapidova stopera Matea Baraća. Kući se dvaput vratio praznih ruku: Pongračić je zbog ozljede protiv Bruggea napustio teren u 75. minuti, dok ozlijeđeni Barać nije niti zaigrao protiv Intera u dvoboju Europske lige. Natječaj za novog stopera reprezentacije ostaje otvoren do daljnjeg (u ožujku “vatreni” otvaraju kvalifikacije za Euro 2020 utakmicama s Azerbajdžanom i Mađarskom).
Ne bi li Dinamov rekorder ovo egzotično “proljetno” krstarenje svog kluba po Starom kontinentu ipak trebao gledati iz svečane lože Maksimira i općenito djelovati u javnosti kao klupski ambasador?
- Kad sam krenuo na ovaj razgovor, rekao sam sebi da će prevladavati vedri tonovi. Zato u ovom pitanju neću tražiti ironiju, svi zainteresirani znaju kakva je situacija između Dinama i mene. Ovi današnji treneri su polivalentni, pitanje je s punim pravom moglo biti postavljeno generacijama mojih suigrača. Nisam sam u ovoj priči, ne radi se ovdje o pojedincu. Ako me pitate kada sam posljednji put uživo gledao Dinamo, nije bilo tako davno. Prošle sezone bio sam u Maksimiru na kup utakmici s Rijekom.
Ako vam je slučajno promaklo, Ladić je u rujnu 2017. blokirao Dinamov račun i ovršio klub za 7,5 milijuna kuna. Originalnih 400 tisuća eura duga nakon dugogodišnje trakavice sa zateznim je kamatama gotovo dvostruko naraslo. Ladić se naplatio i usput trajno prekrižio.
Tijekom razgovora, međutim, baš i neću registrirati da ga zategnut odnos s Dinamom posebno opterećuje. Ladić je uvijek bio flegma, lice pokeraša na kojem ne čitate je li “na konju” ili “pod vodom”. Dok ga nagovaram na retrospektivu cijele epohe, on priznaje da Dinamove utakmice gleda manje kao navijač, a više kao trener. Želi vidjeti što zna o igračima i momčadima, pod povećalo stavlja individualne performanse, izdvaja taktičke pluseve i minuse.
- Puno je dinamovaca iznenađeno ili čak začuđeno probojem baš ove momčadi do europskog proljeća. Znate da su brojne generacije u prošlosti bile označene kao atraktivnije od ove koju vodi Nenad Bjelica. Eh, sad, zašto je tako? Trener sigurno ima velike zasluge za rezultat, ali ne bih podcijenio niti značaj cjelokupnog pozitivnog ozračja koje danas vlada oko Dinama. Ne mislim pritom toliko na medijsku sliku i percepciju Dinama koliko na zaokret u samoj srži kluba. Svjedoci smo da se dugi niz godina klubom rukovodilo na jedan način - je li taj način bio dobar ili pogrešan, ne moram davati ocjene - i da u tom režimu famozno prezimljavanje u Europi nije ostvareno. Bilo je dobrih rezultata, osvajao je klub naslove državnog prvaka i ulazio u skupinu Lige prvaka, ali redovito u nekakvom grču i negativnom raspoloženju.
Trebam li ovdje pitati zašto ili...
- Svi znamo što je ili tko je bio uzrok. Stjecao se dojam da je “ta brana” previsoka i da jednostavno ne dopušta momčadi da učini iskorak. Nakon što su se slegli dojmovi Dinamovu priču sve je lakše poistovjetiti s ruskom bajkom naše reprezentacije. Važan je trener ili u slučaju reprezentacije izbornik, važan je pristup igrača, važni su potezi vodstva kluba ili saveza, ali s druge strane - isti su igrači godinama na velikim završnicama nosili dres reprezentacije, a tek su u Rusiji ispunili potencijale o kojima se u javnosti trubilo. Nemojte mi reći da su ti isti igrači preko noći postali moćni i probitačni...
Utjecaj ozračja na igru
Je li moguće da je pozitivna atmosfera među igračima baš tako važna? A što ćemo s klasom igrača, trenerovom strategijom?
- Je, moguće je. Mi u Hrvatskoj po navici volimo isticati da svaka generacija igrača ima dobru klimu u svlačionici, da su dečki dobra klapa, homogeno društvo, da su klupski odnosi harmonični, da je sve medijski uzorno. Međutim, priča iz unutrašnjosti tog pogona izgleda bitno drukčije. Onda vam se to reflektira na igru i rezultat. Zato ponavljam, Rusija je generalno odledila priču. Odjednom uz reprezentaciju nisu samo navijači, nego i simpatizeri, svijet koji nije fanatično vezan uz nogomet. Postalo je ljepše i lakše raditi u nogometu.
Ovaj su rezultat u plavom dresu vjerojatno trebali isporučiti Modrić i Mandžukić?
- Zanimljivo je to, današnji Dinamo gotovo da nema atraktivnog prezimena u rosteru. Ako ove nogometaše uspoređuješ s Kranjčarom, Eduardom, Modrićem, Ćorlukom ili Mandžukićem, nećeš nigdje doći. OK, navedeni su igrači napuštali klub u etapama, ali u nekom se trenutku u Maksimiru nalazi kritični koncentrat kvalitete pa nije bilo europskog rezultata. Mislim da je sve skupa relaksirano i kroz medije. Izostale su bombastične najave, trener i igrači su išli step by step...
A što je nedostajalo Dinamovim momčadima za koje ste nastupali da odu korak dalje? Nakon pobjede u Auxerreu uslijedilo bi rasulo u uzvratu, poslije trijumfa u Bukureštu dogodio bi se raspad sistema u ljubljanskom uzvratu...
- Tih godina format natjecanja bio je takav da nisi imao pravo na pogrešan korak, jedno proklizavanje i vani si sljedećih godinu dana. Bilo je tu i nekih blistavih trenutaka, redovito pozitivan rezultat prve utakmice, bio to Auxerre, Atalanta ili Steaua, ali na kraju ne možeš ta iskustva nazvati drukčije nego neuspjesima. Možda nismo bili dovoljno zreli, možda su nas malo mučili i povijesni kompleksi, a nismo baš bili niti miljenici sreće. Moja je cijela karijera vezana za Dinamo i međunarodna iskustva uglavnom su bila loša. Terapiju na tom terenu pronalazio sam tek s reprezentacijom...
Dobro, devedesete nisu bile baš tragične. Bacali ste u ekstazu Maksimir protiv Partizana, Celtica ili Porta, no s promjenom formata natjecanja iz mini lige nikad se niste iščupali.
- Pogledate u retrovizor i vidite neke briljantne rezultate protiv tadašnjih europskih giganata. Ravnopravni ili bolji od Ajaxa, Manchester Uniteda, Porta, Celtica, Marseillea. Na kraju, kad podvučete crtu ipak nedovoljno za proboj do proljeća.
Ispada da su Zlatko Dalić i Nenad Bjelica trenerska avangarda kojoj je pošlo za rukom ono što s reprezentacijom i plavima nije uspjelo Ćiri Blaževiću, Jošku Skoblaru, Cici Kranjčaru, Velimiru Zajecu ili Osvaldu Ardilesu. Kako gledate na njihovu ulogu?
- Ne bih rekao da su naši suparnici tu pronalazili prevagu, dapače. Naši su treneri tih dana bili više treneri na terenu nego što su to ovi današnji, bili su vrhunski nogometni stručnjaci. Oni su u užem trenerskom smislu vjerojatno bili potkovaniji od svojih nasljednika. Nogomet se mijenjao, postao je kompleksniji, tako da današnji trener mora biti polivalentan. Da bi bio uspješan, nije dovoljno da bude odličan strateg. Nužno je da poznaje psihologiju, da bude analitičan u praćenju igrača, da se oslanja na sva moderna elektronska pomagala...
Vratimo se malo ovoj momčadi koju je oblikovao Nenad Bjelica. Nedavno je Dinamov trener u prolazu okrznuo izbornika jer potpuno ignorira utakmice hrvatskog prvaka, premda u toj svlačionici napreduju potencijalni nasljednici Mandžukića ili Perišića?
- Bilo bi dobro da smo svi u nastupima malo pozitivniji, umjereniji i odgovorniji. Ja konkretno ne vidim niti jedan razlog zašto bi izbornik u izboru kandidata zaobilazio igrače hrvatskih klubova, a pogotovo ne vidim razlog da ignorira nogometaše takvog diva kakav je Dinamo. Tko želi biti objektivan, proanalizirat će posljednje tri ili četiri sezone i onda doći do zaključka da Dinamo ima premalo igrača s hrvatskom putovnicom u prvih jedanaest. U pravilu istrčava sa sedmoricom, osmoricom stranaca u sastavu.
Guranje u reprezentaciju
Zalomi se tu i poneki Bruno Petković ili Mislav Oršić da skrene pozornost na sebe u dvobojima s kvalitetnim europskim momčadima?
- Rekao sam vam na početku intervjua da trenutačno i nemamo previše igrača koji bi svakog tjedna u punoj minutaži nastupali za svoje klubove. Nešto se u tom smislu u glavama naših igrača treba korigirati. Ako želiš biti reprezentativac, ne možeš rezonirati - ah, osigurao sam transfer u superklub, a ostalo će doći po inerciji. U tom smislu nema popusta, tražimo rješenja, vodimo računa i o novim licima. I zato nema razloga da se pokreće priča kako se ignorira ovoga ili onoga. Dinamovi igrači su na radaru, ali s druge strane znamo i da je Dinamov medijski tretman ponekad tako napumpan da se igrače ponekad i napadno gura prema reprezentaciji. Da bi doskočili u društvo najboljih, ipak moraju iza sebe imati kontinuitet...
Tijekom Svjetskog prvenstva Ladić se trudio spuštati igrače s oblaka nakon velikih pobjeda, sve kako bi im u glave usadio misao - nije gotovo, imate klasu za put do finala. Pitamo ga na rastanku može li Dinamo slijediti putanju nacionalne momčadi u Europskoj ligi ili je već nadmašio svoje objektivne mogućnosti?
- Svjetsko prvenstvo igra se u komprimiranom formatu, lakše je zadržati momčad na okupu. Osim toga, tamo su nas predstavljali igrači odškolovani u najvećim europskim klubovima, s iskustvom iz utakmica visokog uloga. Zadatak Nenada Bjelice je ipak teži, međunarodni kalendar je razrijeđen, a između utakmica Europske lige ipak dolaze i one obične, “unaprijed dobivene utakmice”. Premda Dinamo odrađuje vrhunski posao, bio bi prevelik hazard gurati momčad prema završnici Europske lige...