DUBRAVKO MATAKOVIĆ

ISPOVIJEST LEGENDE HRVATSKOG STRIPA 'Čekam da neki scenarist u Glištunu Gmižiću prepozna materijal za dugometražni film. Ipak je on moj omiljeni lik'

CROPIX

 

Iva Kostić, Maja Biondić, Ana-Marija Dmitrović i Marko Jelić mogu se smatrati pravim sretnicima. Ovi mladi ljudi, studenti Umjetničke akademije u Osijeku, imaju, naime, sve ono o čemu su njihovi profesori mogli samo sanjati. Iva, Maja, Ana-Marija i Marko prvi su studenti novoformiranog diplomskog Studija ilustracije na UAOS-u, koji je s radom počeo ove akademske godine, prvog takvog studija ne samo u Hrvatskoj nego u široj regiji, a osim što su sretnici koji mogu studirati nešto što generacije prije njih nisu mogle, ovi mladi ljudi imaju razloga za dodatno zadovoljstvo u liku svojih profesora, među kojima je i Dubravko Mataković, legenda hrvatskoga stripa i junak naše priče. Jedan potpuno nekonvencionalan tip, par excellence umjetnik, slikar, ilustrator i  glazbenik koji svojim izričajem već desetljećima oduševljava brojne generacije obožavatelja stripa, crnog humora i umjetničke provokacije.

Takvog čovjeka, naravno, ne može promijeniti ni promjena akademskog statusa i stjecanje docenture. I dalje je to onaj isti Mataković, s rinčicama, nitnama i vijcima u lijevom uhu, običnom crnom majicom s printom, crnim hlačama, duksom i u tenisicama. Takav docent Mataković dočekao nas je u kabinetu broj 36 u završnici sata grafičkog pripovijedanja, kako se zove njegov kolegij na kojem dijeli ogromno znanje i iskustvo nekim budućim ilustratorima.

- Bit će uskoro pet godina kako sam na UAOS-u. Prve četiri godine bio sam umjetnički suradnik, ali sam se zapravo pripremao za ovo jer je od početka u najavi bilo osnivanje diplomskog studija ilustracije. Od ljeta sam ovdje stalno zaposlen, a u listopadu je krenuo Studij ilustracije - kaže nam profesor Mataković, koji se već naviknuo na to da ga studenti tako oslovljavaju. Ima on, doduše, i jedno predratno profesorsko iskustvo iz Tehničke škole u Vinkovcima, gdje je predavao likovnu kulturu, nakon što je 1983. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Emica ELveđi / CROPIX
 

Što bi bilo kad bi bilo

- Bio je to posao koji zapravo želim zaboraviti. Nije mi bilo nimalo zanimljivo - uobičajeno iskreno reći će nam Mataković o svom prvom iskustvu za katedrom.

Ovo je, pak, potpuno druga priča. Sada studentima prenosi svoje ogromno iskustvo i znanje, do kojeg je praktički došao sam. Jer on, kao i velika većina njegovih kolega ilustratora, odnosno strip-crtača, nikada nisu imali formalnu naobrazbu.

- U vrijeme dok sam studirao, nije bilo ništa ni približno slično ovome. Da jest, bez razmišljanja bih se za to opredijelio. Tko zna u kojem bih smjeru otišao da sam imao prigodu pohađati studij ilustracije, a ovako sam kao i svi ostali kolege koji to nisu imali tražio svoj put. Imali smo formalnu naobrazbu, a sve ostalo stjecali smo svojim radom, gledajući najveće svjetske autore, u njima tražeći favorite i uzore. Od njih smo učili kako se gradi priča, scenarij, kako se kadrira, stvaraju planovi, rakursi i sve ostalo. Ništa od toga nije bilo dostupno čak ni u literaturi i praktički smo bili samouki istraživači i ilustratori, a to je trajalo. Danas studenti dobiju direktne naputke, uče od početka razvoj likova, scenarija, kadriranje, zvuk u stripu, a mi smo to morali sami. No, upijali smo to jer smo obožavali strip, iako je to sigurno bio puno dulji i teži put nego danas - istaknuo je osebujni umjetnik, čiji su počeci crtanja vezani još uz osnovnoškolsku dob, kada se upustio u svoje prve radove.

- Bili su to zapravo pokušaji nečega što se zove crtanje stripa, ali sve je stalo upravo zbog neznanja o tome kako se pravi priča, pa ti nakon par strana dosadi ili ne znaš što bi s tim i onda sve ostaviš i odeš van na nogomet, basket... Tek u gimnaziji počeo raditi ozbiljnije stripove koji su imali glavu i rep. Direktan poticaj bila je pojava Novog kvadrata, dečki koji su radili kratke forme uz pravi autorski pristup i to je ono u čemu sam i sebe vidio - prisjetio se Mataković, koji je potom u četvrtoj godini gimnazije odjednom morao prestati crtati.

- Kako sam odlučio upisati Akademiju likovnih umjetnosti, a s obzirom na to da je kružila fama da profesori na Akademiji ne vole strip, stavio sam ga na stranu. Doduše, za prijemni ispit morao sam pripremiti neka druga znanja i vještine, ali čak i nakon što sam upao na Akademiju, pune tri godine nisam se uhvatio strip-tabli. Tada sam na poticaj kolega iz Kluba Istrana počeo crtati poluilegalno, što bi se reklo ‘ispod klupe’, a oni su priredili i izložbu mojih radova u Ilici.

Strip i ja ljubav smo ponovno ‘ozakonili’ kada sam pripremao diplomski rad i kada je profesor Šutej vidio moje strip-uratke, koje sam do tada dobro skrivao, upravo iz straha od reakcije profesora s obzirom na već spomenutu famu koja je kružila Akademijom. No, njemu se to izuzetno svidjelo, pa je inzistirao da te stripove izložim uz diplomski rad, što sam i učinio. Bili su to tematski stripovi na tragu onoga što sam kasnije crtao za Studentski list o malom Ivici - otkrio nam je Mataković, kod kojega se tematsko određenje gradilo spontano, ali uvijek su to na određeni način bile “angažirane teme koje su se doticale stvarnosti odnosno aktualnih društvenih, socijalnih političkih i drugih događaja koji su nas okruživali”.

- Prvi strip u Studentskom listu bio je o breakdanceu, koji je u to vrijeme kod nas postao popularan. To je bila 1984. godina. Jedan od prvih bio je i ‘Davitelj protiv davitelja’ koji je tada bio hit-film u kinima. Bilo je i politike čak i u 80-im godinama, ali ne direktno, već između redova, prikriveno, pa to mnogi nisu znali prepoznati, ali oni koji jesu znali bi mi reći i pitati me jesam li normalan. Danas kada razmišljam, čudim se da me netko nije pozvao na odgovornost. Imao sam strip ‘Neprijatelj koji nikada ne spava’, što je bila ondašnja sintagma namijenjena plašenju građana, pa sam bukvalno nacrtao po jednog ustašu, četnika i iredentistu, koji su tada bili kao glavni državni neprijatelji. Albanac je čak bio kao neki Štrumpf. Bili su to neispavani likovi, koji piju kavu, drže šibice na kapcima i stalno smišljaju i rade neke zavjere. Bilo je to zapravo je bilo ruganje - rekao je Mataković, koji je tih godina imao čak i planove napustiti Vinkovce i preseliti se u Zagreb, no nikada ih nije realizirao.

Život s dozom humora

- Nije mi žao što sam ostao jer ovdje se živi normalnije i mirnije. Ne bih imao ni više novca, jer to je plaćeno koliko jest, osim ako se upetljaš u nešto što nema previše veze s mojim pristupom. Rat i poraće su definitivno ubili želju za odlaskom, a onda se pojavio internet i više nije bilo potrebe da igdje idem. Mogao sam normalno raditi od kuće. Konačno, da sam otišao, kako bih se danas u kratkim stripovima koje radim na tjednoj bazi kroz geg i štos bavio iseljavanjem ljudi iz naših krajeva - trpko se nasmijao Mataković, dotaknuvši recentnu bolnu temu hrvatske zbilje o kojoj ima i svoje mišljenje.

- Vjerujem da dio njih odlazi iz potrebe jer im je loše, ali i da dio odlazi zato što mogu, možda iz neke mode, hira i što misle da će im tamo biti puno, puno bolje. Imamo liječnike, inženjere... kojima tu nije tako loše, ali odlaze jer očekuju da će tamo biti više cijenjeni, više zarađivati, imati ono što im tu nedostaje.

A Matakoviću je puno toga nedostajalo u vrijeme rata, kada baš ništa nije bilo normalno, a on se upravo bio ponadao da ulazi u jednu mirnu profesionalnu i privatnu fazu jer je baš u svitanje rata ugovorio svoju prvu “stalnu profesionalnu gažu” za Nedjeljnu Dalmaciju. Vinkovci su bili pod opsadom, crtao je u podrumu, često uz svijeću, a dodatni problem bio je poslati rad u Split. Autobusne linije bile su u prekidu, a često i veza telefaksom.

Tada mu se to činilo kao najveći problem na svijetu, kojega se danas prisjeća s dozom humora, ali nikada nije promašio rok i svaka priča stizala je na vrijeme za objavu. Bilo je to i vrijeme kada se jedini put u svojim radovima značajnije bavio političarima, što je i logično s obzirom na ratno stanje, a danas kada pogleda te svoje radove, često se zapita tko su zapravo ti ljudi, jer je među njima bilo jako puno anonimusa, koji su tih godina isplivali na površinu kao važne persone, a zapravo se pokazalo da su bili i ostali nebitni.

Većinu života radio je kao samostalni umjetnik, što je često nesigurna kategorija, osobito na ovim pravno i autorski neuređenim prostorima.

- Dobro plaćeni poslovi bili su raritet i obično bi kratko trajali. Uglavnom, uvijek je bila kriza, a pogotovo kada je trebalo naplatiti honorar, pa je bilo i sudskih sporova, ali i jako pozitivnih iskustava s nekim izdavačima koji su se uvijek držali dogovora. Zbog takvih okolnosti znao sam napraviti i hrpu gluposti, ne samo ilustracije i stripa, nego i slika, ali opet sam gledao da to ne bude ispod određenog nivoa, da nije nekakav kič.

Emica Elveđi / CROPIX
 

Profesionalna filozofija

Tako je u drugoj polovici 80-ih napravio i dva tematska stripa o tadašnjim velikanima jugoslavenske glazbene scene, Bijelom dugmetu i Ribljoj čorbi.

- Bila je to čista tezga. Čak i nije bilo u mom stilu, već skoro na granici realističnog stripa koji sam samo crtao, po tuđem scenariju, za sarajevske Male novine. Trebao mi je svaki posao, jer nisam imao stalne angažmane, a bilo je korektno plaćeno. Problem kod takvih stripova je što imate konkretne likove, portrete ljudi, k tome još poznatih. Svi znaju kako izgledaju Bregović, Bebek..., a nije bilo interneta da vam izbaci hrpu fotografija, pa sam radio na temelju dvije-tri fotke po kojima sam morao razrađivati taj lik u raznim položajima, s raznim mimikama lica, otvorenih usta, nasmijan, ozbiljan... Na to sam pomalo već i zaboravio. Sama svijest potisne ono što nije bilo u skladu s mojom profesionalnom filozofijom - uz smijeh je rekao Mataković, koji je prije nekoliko godina napravio i jedan strip za tvrtku Spačva.

- To je bio čisto profesionalni angažman za njihove marketinške potrebe i ja ne bježim od takvih poslova, ali i tada to nastojim učiniti u svom stilu, kao što od 1994. radim stripove za djecu u Smibu. Znam što smijem nacrtati, a što ne smijem. I sada sam studentima zadao da naprave scenarij za reklamni strip.

Razlog zašto prihvaća takve poslove leži i u činjenici da se s položajem stripa u Hrvatskoj praktički ništa nije promijenilo u pozitivnom smislu.

- I dalje se sve svodi na individualno i koliko određeni crtač uspješno napravi strip. Danas više nema revija i sve se svodi na albume i knjige. Prije se mogao objaviti cijeli strip, u dijelovima, a sada se traže duže forme, što je posve drugačija situacija u odnosu na vrijeme prije 20-30 godina.

Brojni hrvatski strip-autori, pak, danas rade unosne poslove za velike svjetske korporacije poput Marvela i pri tome zarađuju odlične honorare. Matakovića to ne zanima.

- Ne vidim se u tome jer me isključivo zanima autorski pristup. To što oni rade je zanatski posao, to su likovi iz serijala koji već postoje godinama i na njima se smjenjivala hrpa crtača. Ali nemam ništa protiv. To je u redu. Nekome je bio dječački san crtati za Marvela, nekome nije. Ja nisam za to. Ja volim pričati svoju priču - dosljedan je vinkovački umjetnik, koji je svoju priču ispričao i u animiranom filmu “Cigla”. Svom jedinom uratku takve vrste za sada, iako je u početku planirao i drugi, treći...

- Na novom ne radim, iako sam po završetku prvoga bio strašno napaljen da odmah krenem u drugi jer mi se jako svidio rad na tome, koji je drugačiji od stripa, iako ima neke sličnosti. U tom sam projektu bio glavni crtač i redatelj, bilo mi je super zanimljivo, uživao sam, ali kasnije nisam imao dovoljno strpljenja i volje. Tko zna, možda opet jednom pokušam - rekao je Mataković, a nas je zanimalo zašto Hrvatska još nema dugometražni igrani film po strip-predlošku i vidi li se on možda u jednom takvom projektu.

- Padalo mi je to na pamet, posebno jer sam napravio dvije kazališne predstave po motivima svojih stripova “Iz Kabula s ljubavlju” i “Iz Kabula s ljubavlju TU”. Mislim da bi bilo moguće napraviti film po predstavi “Iz Kabula s ljubavlju TU”, naravno uz prilagodbu scenarija. Da, zanimljivo je kako imamo mnoštvo strip-crtača koji su se okušali u animiranom filmu, ali ne znam za slučaj da se netko upustio u dugometražni film. Mislim da to ovisi o nekom scenaristu, režiseru, koji bi se u tome vidio, da ih nešto inspirira u nekom stripu, pa da se odluče za takav korak - rekao je Mataković, ostavivši tako mogućnost da možda jednog dana njegov Glištun Gmižić sa svojom obitelji završi na velikom ekranu. On je ujedno i njegov omiljeni lik, spremljen u favorite na prvome mjestu.

Omiljena obitelj

- On i njegova obitelj su mi kao karakteri najbolje legli jer kod njih mogu lako stvarati priče bilo koje tematike, mogu ih svagdje ubaciti jer imaju određeni psihološki profil koji je primjenjiv u raznim situacijama. Konačno, osim što su po njima napravljene dvije predstave, Glištun se pojavljuje i u “Cigli”, a i u novom stripu je jedan od glavnih junaka.

A taj novi strip prošle je godine izazvao gomilu reakcija, pri čemu su neke bile izrazito negativne, neugodne i neukusne za Matakovića. Do te mjere da ga se po društvenim mrežama difamiralo i dovodilo u kontekst ustaštva, a sve zbog naziva njegova novog stripa “Zgode i nezgode Ante Pavelića”, za koji je dobio i tromjesečenu novčanu potporu Ministarstva kulture.

- Kod nas je postalo bolesno popularno komentirati nešto na temelju paušalnih informacija. Netko je iz naslova zaključio kako je to strip kojim se propagira ustaštvo, a to zapravo nema apsolutno nikakve veze jedno s drugim. Glištun u tom stripu predvodi obranu od pokušaja kolonizacije izvanzemaljaca, pri čemu se Ante Pavelić spominje na početku stripa koji oponaša trailer filma. Zapravo, pojavljuje se Mitch Buchannon iz Baywatcha koji ‘glumi’ Pavelića, a njegov protivnik je Cvilidreta kojega ‘glumi’ Leonardo DiCaprio. Potom ide kadar na knjigu s naslovom ‘Zgode i nezgode Ante Pavelića’ koju djed čita djeci, a radnja zatim kreće u drugom smjeru.

U stripu se pojavljuje niz likova iz više povijesnih razdoblja i epizoda kroz koje su isparodirani televizija i film, a isprepliću se razni žanrovi. To je neznanstvena fantastika u kojoj se pojavljuju zombiji, vampiri, obični ljudi... Čista mašta koja nema veze sa stvarnim osobama i događajima, iako koristim neke povijesne ličnosti, ubacujem ih u strip, jer su mi zanimljivi kao osobe, a ne da bih uzdizao tu osobu ili neku ideologiju, već zato što mi se dobro uklapa u priču - objasnio je Mataković, otkrivši nam još neke povijesne osobe koji su junaci ovog djela.

- Pojavljuje se i grof Vlad Tepeš u jednoj epizodi bitke s Turcima, ali i Miroslav Krlež, kao netko tko je nedodirljiv. Uglavnom su to neki moji superjunaci kojima sam namijenio epizodne uloge i nadam se da će se ljudima svidjeti. Ideja da je to ustaški strip je suluda i zlonamjerna iz senzacionalističkih pobuda.

Početni scenarij mu je na 150 stranica, ali već sada zna da će ih biti i dvjesto. Do sada je završio 60, od kojih je 15 novih, odnosno onih koje nisu zamišljene u izvornom scenariju. Zato “Ante Pavelić” sporo napreduje, ali Matakovića to ne brine jer za završetak nema nikakve rokove. Novac koji je dobio od Ministarstva već je potrošio te im je poslao izvješće nadajući se da neće tražiti povrat.

Izdvajamo