PIŠE JOSIP NOVAKOVIĆ

NEVJEROJATNA PRIČA BIVŠEG NJEMAČKOG VOJNIKA KOJI JE ROBIJAO U RUSKOM GULAGU 'Čuvari me nisu tukli, kažnjavalo su na jedan drugi način...'

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 16.12.2018. u 22:51

 

Trećina preostale njemačke vojske nakon svršetka Drugoga svjetskog rata završila je u radnim logorima Sovjetskog Saveza. Tri milijuna radno sposobnih pomagalo je u obnovi zemlje, što je bio dio dogovora o ratnim reparacijama. Danas je još malo tih logoraša živo. Valja odmah reći da ih je oko milijun pomrlo još u samim logorima. Za neke od njih se niti ne zna gdje su završili, vjerojatno po masovnim grobnicama. Nedavno sam razgovarao s Georgeom Leisserom, jednim od tih nekadašnjih njemačkih ratnih zarobljenika, koji je robijao u nekoliko ruskih radnih logora u Vologodskoj oblasti.

Stari Leisser danas ima 94 godine, djeluje slabašno, no rukuje se čvrsto i ima velike šake, kao seljaci na Generalićevim naivnim slikama. Razgovarali smo tri sata i vjerojatno bi se to još i nastavilo da nisam morao otići. On nije pokazao znakove umora. Nismo ništa ni pili, ni jeli, samo smo razgovarali. Razgovarali smo engleski, a on govori i danas s teškim austrijskim akcentom i često umeće i francuske i njemačke riječi, pa ga je bilo teško slijediti. Vjerojatno i zbog brzine njegovih asocijacija te siline detalja kojima je poklanjao pažnju, na račun kronološke točnosti.

“Dobro”, rekao mi je, “koji vas dio mog života najviše zanima? Dolazak u Montreal i borba s lokalnom mafijom? To je bilo gore od Drugog svjetskog rata.”

“Najviše me zanimaju vaša sjećanja iz gulaga”, rekoh. “Gdje ste se zatekli kad su vas zarobili?”

Njemačka vojska regrutirala ga je u Flieger-Regimentu 24 gdje je morao proći obuku za protuavionski top. Veći dio obuke ga je mimoišao jer se razbolio i proveo 65 dana u bolnici. Kad je ozdravio, njegova je regimenta već premještena, tako da su ga poslali vlakom za Bruxelles i prekomandirali u Flieger-Regimentu 22, u koju su ga greškom primili kao već obučenog nišandžiju. Trebao je pucati iz 88 mm Flaka, protuavionskog i protutenkovskog topa koji je u visinu imao doseg preko 11.000 metara, a u daljinu i do 15 kilometara.

“Srećom sam dobio i priručnik za rukovanje pa sam ga proučavao noću dok su drugi spavali”, sjeća se. Zadužio je top koji je bio toliko zahrđao da se kroz cijev nije vidjelo dok je nisu pošteno očistili i nauljili, a imao je i nekoliko dodavača i pomoćnika. Neko vrijeme proveli su u Francuskoj, a onda dobili prekomandu u Poljsku. George je prije rata bio seljak, tako da je mogao dobiti dopust, da obavi poljske radove, no požalio je što ga nije bilo za topom kad su saveznici bombardirali Hamburg i kad je stradalo mnogo civila. Saveznici su iz aviona znali bacati i metalne folije radi ometanja njemačkih obrambenih radara.

U Varšavi je u vrijeme ustanka branio željezničku prugu, liniju opskrbe. Pitao sam ga je li oborio koji avion, a on je samo odgovorio: “Vjerojatno jesam. Ali kako nas je istovremeno uvijek nekoliko pucalo iz topova, nikad se nije točno znalo tko je koga oborio. Kad su pogođeni avioni letjeli jako visoko, trebalo im je i po 15 minuta da padnu, neki puta i sto kilometara dalje od nas. U obrani Danziga (današnjega Gdanjska), u jednoj noći oborili smo tri aviona. To nam je bio rekord.”

Kraj rata dočekao je u Regimenti koja je bila smještena u okolici Gdanjska, malo južnije od mjesta gdje rijeka Vistula oštro skreće prema gradu, pokraj Deutsch Eylaua (danas Ilawe). Tamo ih je okružilo par tisuća ruskih vojnika s teškim topništvom. Rat je već bio završio, a ti su momci i dalje tukli po njima kaćušama, svake noći, pili i zabavljali se. Nikome nije palo na pamet da Nijemcima ponudi predaju, na što bi ovi odmah pristali, jer su ostali bez municije. Tek 17. svibnja, deset dana nakon kraja rata, Rusi su konačno zarobljene njemačke vojnike otpravili pretrpanim vagonima bez prozora na istok. Prošli su pokraj Lenjingrada, sve do Vologodske oblasti, gdje su Leissera iskrcali u radnom logoru. Radio je koješta. Kopao je, recimo, treset, mrveći pijukom smrznuto tlo i onda to tovario u silose. Kako nisu imali ljestava, logoraši su se pri istovaru penjali jedan drugome na leđa s punim košarama. Pitao sam ga jesu li ih čuvari tukli.

“Imali su gumene šlauhe punjene pijeskom i to koristili kao pendreke, ali mene nisu tukli. Čuvari nisu bili okrutni. No, bilježili su koliko radimo, a ja nisam nikad uspio ispuniti kvotu. Malo tko bi uspio. Morali smo raditi tri puta više od ruskih logoraša. A tko bi odradio manje, taj bi dobio i manje hrane. Tako ja uglavnom ne bih dobivao kruha, nego samo juhu u kojoj je plivao grašak.” Bio je to zatvoreni krug. Bez hrane nisu imali snage za rad, a nikada ne bi dobili dovoljno hrane jer su premalo radili. Zarobljene oficire su hranili bolje. No, bila je velika nestašica hrane dok nije počela stizati američka pomoć. U veliki kazan prvo su bacali veliko grumenje soli i lomili ga, a onda na to nalijevali vodu i ubacili nešto graška. Bilo je to nalik morskoj vodi s graškom. Od tolike soli gotovo je polovica logoraša oboljela na bubrezima i pomrla već u prva četiri mjeseca.

Zimi su se smrzavali po negrijanim barakama. Jedne noći se tako sakrio u kovačnici, pokraj peći, no tamo ga je pronašao čuvar i tako ga snažno udario štapom među rebra, tik do kičme, da otad do danas uopće nema osjet na lijevom stopalu. Ta je ozljeda i danas vidljiva na magnetskoj rezonanci. A ipak kaže da stražari nisu bili okrutni! O tim godinama govori bez ljutnje, ne smatrajući se žrtvom. Nakon rata, puno poslije, otišao je ponovno u Rusiju i proveo tamo mjesec dana. “Lenjingrad je lijep i kulturan grad”, kaže. “Za razliku od ovog dosadnog Montreala.”

Spavali su na slamaricama, u kojima nije bilo slame, no preko ljeta su, nakon žetve, uspjeli skupiti nešto slame i napuniti ih. Nakon godinu dana su im dopustili da se jave dopisnicama kući da su živi. Mnogi od tih ratnih zarobljenika i danas se vode kao nestali. Leisser je bio visok 190 cm i korpulentan, a pri izlasku iz logora imao je samo 55 kilograma. Kad se vratio u Bečko Novo Mesto, nakon dvadeset i pet mjeseci logora, nije mogao prestati jesti i nakon nekoliko mjeseci je vratio svoju težinu sve do 112 kilograma. Danas je u izvrsnoj kondiciji za čovjeka od 94 godine. Njegova kći kaže da nikada poslije Rusije više nije pio vodu. Uglavnom je prešao na pivo. Danas pije Coca-Colu i druga gazirana pića. Kad jede jagode, voli ih obilno pošećeriti. Pušio je jednu na drugu i nevjerojatno je da je uspio ostati tako snažan s toliko loših navika. Možda ga je sve ono što je izdržao po logorima učinilo jačim? Tamo im stražari nisu davali dovoljno vode, tek par čaša dnevno, tako da su pili s rijeke. Jednom je tako, nakon što je zagrabio par čaša, podigao pogled i vidio desetak plutajućih leševa koji su odmicali sa strujom. To mu je zgadilo vodu zauvijek.

Neko je vrijeme radio i u tvornici papira pokraj Lenjingrada. Vadili su trupce koji bi doplutali rijekom i ubacivali ih po pokretnim trakama u velike strojeve gdje su se mljeli da bi se dobila celuloza. Njegov je posao bio da gura te velike trupce među golema sječiva. Pokraj tog logora bilo je životinja, pasa lutalica, mačaka i jedna koza. Zavolio je tu kozu, no kako su logoraši gladovali, odlučeno je da će je pojesti. On je jedini znao kako se kolje i na njega je palo da to odradi, i to malim nožem jer velike noževe nisu smjeli imati. Od jadne se životinje ispekla jedva kila mesa, no on nije jeo.

Nakon rata Kanada je vapila za radnom snagom, pa su primali čak i bivše njemačke vojnike. Tako je Leisser stigao u Kanadu već 1951. godine. Nekoliko je godina radio po deset sati dnevno i promijenio dvadesetak poslova sve dok nije postao voditelj poslova u tvornici gipsanih ploča. Zarađeni novac je dobro ulagao, počeo iznajmljivati stanove i danas je vlasnik lijepe zgrade u najelitnijem dijelu Montreala. Kad je stigao u Kanadu, sjeća se da je sišao u podrum kuće u kojoj je našao stan. Iznenadio se kako su instalacije bile u groznom stanju. “Kako su nas ovakvi ljudi mogli poraziti?” čudio se.

Prije nekoliko godina unajmio sam stan u toj njegovoj zgradi da bih tamo u miru pisao, no nisam bio baš produktivan. Niti sam bio odlučan, niti marljiv kao gospodin Leisser. Jer da jesam, napisao bih roman u toj lijepoj, crvenoj kući. A da sam razgovarao s njim prije šest godina, ovako kao sada, tko zna, možda bih o njemu napisao knjigu. Ovako smo ostali na ovom tekstu. Ljudi koji su doživjeli malo toga u životu, napisali su autobiografije, no ima mnogo ovakvih životnih priča koje bi bile sjajne knjige, ali nikada neće biti napisane.

Većina ljudi, na koncu, zapravo završe kao ti nestali vojnici. A da smo svi mi ratni zarobljenici, toga smo odavna svjesni.

(Preveo Saša Drach)


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo