SERGEJ TRIFUNOVIĆ

NIJE SAMO TALENTIRANI GLUMAC NEGO I ISTAKNUTI POLITIČKI AKTIVIST 'Trebali smo izaći na ulice ranije, prije tri godine. Ali ovu bitku zato ćemo dobiti'

Zagreb, 280219.
Srpski glumac Sergej Trifunovic, fotografiran u Bogovicevoj ulici.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

 

Sergej Trifunović je od onih ljudi koji govore i razmišljaju za trojicu, na nekoliko platformi. Istodobno. U Hrvatsku je došao prije nekoliko dana na premijere filma “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine i, ne dočekavši pitanje, komentirao odnose u filmskim industrijama Hrvatske i Srbije. Kaže da u posljednje vrijeme umjesto odgovora na vječno pitanje o tome zašto i kako su srpski filmovi bolji od hrvatskih upozorava ljude da ne žive u svojem vremenu i ne uočavaju promjene.

- Možda ne volite Hribara, ali pogledajte koliko je taj Hribar digao stvar. Toliko da je ‘Zvizdan’ dobio nagradu, Sviličić dobiva nagrade, i drugi. To su rezultati! Hrvatski je film otišao puno dalje od srpskog - kaže o današnjoj filmskoj produkciji. No, Sergej Trifunović nije samo glumac. Svoju je popularnost iskoristio da pokrene humanitarne akcije kojima se prikupljao novac za liječenje djece od specifičnih bolesti, do danas su sudjelovali u liječenju više od 120 djece. Aktivno je uključen u proteste protiv vlade Aleksandra Vučića poznatih pod nazivom #1od5milijuna, a na Twitteru doslovno raščlanjuje Vučićevu vladu kao da je glavni lider opozicije. Nedavno je izabran i za predsjednika Pokreta slobodnih građana, ali kaže da je ušao u politiku da bi se vratio svojem poslu, glumi. Politički nekorektan, direktan, očito je osjetljiv na pravdu i ne da mu se samo uživati u ulozi glumačke zvijezde.

Što radiš u politici?

- Pa, bilo je to vrlo jednostavno, ali i prirodno, iako ne mislim ostati u politici. Ubijeni smo u pojam. Trebalo je da izađemo na ulice znatno ranije, prije tri godine. No, očito je trebalo da netko uzme željeznu šipku i udari Borka Stefanovića u glavu, a njegovu prijatelju izbije dva zuba da bismo se pokrenuli. Tada me zvao Đilas, opozicijski političar i predložio mi da napravimo tribinu. - Kakvu tribinu? Imamo pokušaj ubojstva, a radili bismo tribinu protiv toga - rekao sam mu. Idemo na ulice! Pogledajte Rumunje, suspendiran im je jedan zakon prema kojem bi političar koji primi mito išao u zatvor i petsto tisuća ljudi je izašlo na ulice. Zna se što će se dogoditi, doći će policija, pa vojska, pa vodeni topovi i suzavac, ali ne možeš rastjerati petsto tisuća ljudi. Mi ne moramo učiniti ništa, samo se moramo pojaviti tamo. Ovi su protesti jako daleko onih 1996./1997 i onih 1992. kada smo se tukli s policijom. Ovdje sam vidio ljude koji stoje ispred Ekonomskog fakulteta i u ogromnoj gužvi formiraju savršeni kvadrat oko travnjaka, kako nitko ne bi nagazio na travu. E, ovu ćemo bitku dobiti. Mislim da ćemo uspjeti i maknuti sve ove s političke scene. Dosta toga treba u zatvor, dosta toga u katran i perje. Nas su sve krivo odgajali, govorili su da pametniji popušta. Ne, onda ti vladaju ovakvi ljudi. Pametniji ne bi smio nikada popustiti budali. Tu pacifizma nema, jer je budala budala i taj će ti se napiti krvi.

 Je li ti frka?

- Ne, meni je frka trpjeti ovo stanje. Gledaj, ja sam od 1992. na ulici i želim da se nakon 27 godina ovo završi. Ovo je uvreda za normalne ljude. Kod nas su na sceni već trideset godina jedni te isti ljudi. Aleksandar Vučić je bio Slobin ministar informiranja. Ivica Dačić, kojega Vučić ne može niti vidjeti, partner mu je radi 6 posto glasova, a bio je direktor Socijalističke partije Srbije, Slobin čovjek. Stalno su ti neki odnosi - ti meni, ja tebi. Mi sada imamo najgoru vladu u povijesti ičega.

Čini mi se da pokret #1od5milijuna hvata legitimitet protestima po gradovima Srbije. No, ustvari, niste postavili, artikulirali svoje zahtjeve...

- Ne, nije tako. Artikuliramo zahtjeve u hodu, a glavni je zahtjev samo jedan, želimo im vidjeti leđa. Piramida se ne mora rušiti s vrha, može se rušiti i bočno, kamen po kamen. Ova vlast svaki dan pruža razlog za novi zahtjev. Mi smo jedna mala Sjeverna Koreja. Evo primjera, predsjednik jedne male općine, općine Brus koja ima samo par tisuća ljudi, već je dugo poznat kao seksualni napasnik, uznemirava žene. I jedna je žena, Marija Lukić, odlučila izaći u javnost. Otišla je na TV Prvu, televiziju s nacionalnom frekvencijom, i sve rekla. Emisija u kojoj je sve rekla trebala je ići u 22 sata navečer, a u 21.50 cijela je općina ostala bez struje kako to Brus ne bi mogao vidjeti. Naravno da to izaziva lavinu drugih stvari. Sada će se snimljena emisija emitirati usred Brusa pa će doći ljudi iz drugih dijelova Srbije da to gledaju. Oni si samo pucaju u noge, ovo je 21. stoljeće. Prije nekoliko je dana u Auto-moto savezu Srbije Mirka Butuliju, oca četvero djece, ubio Predrag Đurđev. Đurđev je kum ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića. Đurđev je imao zdravstveni karton u kojem piše da je psihički labilan, a njegov kum mu je dopustio da ima 12 dozvola za 12 pištolja. Pa to nema ni prvi pandur Srbije, nijedan policajac nema 12 dozvola, a kamoli psihički labilan čovjek. Naravno da je taj čovjek došao na posao, uzeo pištolje i pucao u Mirka Butuliju, ispalio mu osam metaka u tijelo i na kraju jedan sebi u glavu. Lud je i svi su znali da je lud. Tko će ludom čovjeku uopće dati dozvolu za pikado, a kamoli za pištolj!?!

Koji je to vrag? U kakvom vi to svijetu živite?

- Ne znam. Ali, ustvari, znam, u maloj despotiji, maketi Sjeverne Koreje. Čak je bilo bolje za vrijeme Slobodana Miloševića. On se nije bavio tim malim stvarima kojima se bavi ova vlast, čak se smatra da reketare restorane. Pazi, za vrijeme Slobodana Miloševića budžet Ministarstva kulture bio je 4,6 posto, a sada je 0,6 posto. Najbolja ministrica kulture bila je u Miloševićevoj vladi, Nada Popović Perišić, snimali smo filmove, radili smo. Mogli smo lajati protiv njega, sveučilište je bilo zaključano, profesori su bili s nama. Izlazili smo na ulice, on je redovno izvodio policiju, vojsku na nas, dovodio je policiju iz Krajine, tukli smo se. Sada su ljudi indiferentni, izmoreni. Postoji jedan divan detalj u Buñuelovoj biografiji u kojem se, opisujući vrijeme nakon Franca, kaže nešto u stilu - jedan sam dan izašao na ulicu i vidio na svojoj zgradi svježe ispisan grafit: ‘Protiv Franca smo bili bolji’. I mi smo u vrijeme Miloševića bili bolji jer je Milošević bio dostojniji neprijatelj. On je nas tjerao da budemo dostojniji. On je bio nedodirljiv, a ne kao ovaj koji je željan pažnje...

Zagrljaja?

- Da, ali doslovno. Vučić djeluje kao nesretno dijete kojem nitko nije dolazio na rođendane i sada je odlučio, kako je netko rekao, trpati ljude u autobuse i dovlačiti ih k sebi. Neki koji su odrastali s njim, rekli su mi: ‘S Andrejem smo se družili, igrali smo basket, ali s Aleksandrom nismo. Njega smo dosta maltretirali i možda smo mi krivi za ova sranja danas.’

Prate li te?

- U mom telefonu žive mali ljudi, u svakoj kafani su sa mnom tri čovjeka. Smiješno je što Vučić izgovara rečenice koje sam ja rekao u telefonskom razgovoru. Evo, kada sam se prvi put sastao sa savjetnikom američkog ambasadora, predložio sam da se ne nađemo u Pokretu, nego u Hiltonu. Vidim tipa s dvije ribe kako nas slika mobitelom. Htio sam mu naručiti piće. Naravno, dan kasnije bili smo u Informeru s tekstom ‘Eno ga, Trifunović šuruje s Amerikancima’. Ne, ja igram otvorenih karata, ništa ne krijem.

Gubiš li prijatelje?

- Ha, to nisu prijatelji, ako nekoga izgubiš, nije ti prijatelj.

Nedavno si spomenuo Mikija Manojlovića, rekao si da su ga kupili.

- Da, jesu. I to za male pare.

Opako komuniciraš s ljudima na društvenim mrežama...

- Puno njih nisu ljudi...

Da, ali ipak, odeš preko ruba. Premijerku Anu Brnabić koja ima dijete s partnericom zezao si da joj dijete ima četiri sise na raspolaganju...

- It’s practical joke! Ne možeš uvijek biti politički korektan, to ubija svaki humor. Mi u Pokretu slobodnih građana imamo profesoricu Jelisavetu Blagojević koja ima prvi doktorat napisan na srpskom na temu roda. Ona ima posvojeno dijete, a rekla mi je da je umrla od smijeha. Razumijem o čemu govorite, ali taj tweet suštinski ne vrijeđa nikoga, on nije maliciozan. Što sam rekao: ‘Djeca u Africi gladuju, a mali Igor se bahati s četiri sise’. Uz to ide puno šira situacija. Situacija je insane, posve luda, jer u Srbiji nema zakona koji priznaje to dijete, iz takvog braka. Pa hajde, premijerko, učinite nešto za LGBT populaciju, ne samo za sebe. Mada, hvala Vučiću što ju je postavio za premijerku jer je time razbio opnu o gay populaciji. To je dobra stvar, ljudi će prestati da se plaše pedera. Prije, kada je bio Pride, pola Beograda bilo bi razbijeno jer bi ih napadali. Sada je to prošlost. Još samo da se to legalizira.

Jesi li ogorčen?

- Kako ne bih bio, to je dvadeset godina života s politikom koja nas je prodala. Dogodio se peti oktobar, a šesti smo prespavali. Moramo biti jako budni kada ovo zlo ode da se novo ne ustoliči. Milošević je bio prvi, preko noći je sve promijenio, prošao je sjekirom kroz zrak, doveo je sve krimose, štakori i zmije su izmiljeli na ulice i počeli da se tuku. Nakon njih su došli isti koji su krali u rukavicama, njih smo kaznili na izborima, a nakon njih smo doveli nove, mutirane Slobine ljude. Na kraju reketare restorane. I sada treba samo čekati da iscure u povijesni slivnik.

Kakvu Srbiju ti želiš?

- Normalnu, tamo gdje su ljudi jednaki, gdje su institucije institucije, gdje je sudstvo sudstvo, gdje je obrazovanje obrazovanje, gdje zdravstvo ne košta Boga oca.

Što s Kosovom?

- Nedavno sam imao sastanak s političkim savjetnikom u američkom veleposlanstvu. Sastali smo se u hotelu Hilton. Razgovarali smo o Kosovu i rekao sam mu: ‘Gospodine, vi ste oteli Kosovo. Kosovo nije naše. Mi se ne možemo tući s vama da vratimo Kosovo, to je nemoguće.’ Tu postoji puno političkih faktora. Na Kosovu se radilo desetljećima. Očajna politika dovela je do toga da je Kosovo izgubljeno zauvijek. Tu, osim Velikog Trnavca, najveće tvornice droge, i Trepče, ozbiljnog rudnika, nema puno. Mi ne možemo vratiti Kosovo, ali nismo ni za razgraničenje, to je potpuna budalaština. Mi smo za to da se pomogne tim Srbima koji žive tamo tko zna koliko stoljeća. Kosovo je kolijevka Srbije, oko toga nema spora. Odeš u Prizren, vidjet ćeš Dušanov grad, Pećku patrijaršiju, manastire. Ne može se pritiskati Srbiju da prizna Kosovo. Pritišćite Rusiju, Španjolsku, Cipar, Slovačku, Brazil. Neka Indija prizna Kosovo. Uostalom, kakav je to način? Prvo ste nam uzeli Kosovo, sada hoćete da ga priznamo. Istom sam tom savjetniku rekao: Nemojte mi reći da je Kosovo izgovor za sve ostalo, za nesređeno sudstvo, školstvo, prodaju zemlje na sve moguće načine. Kosovo je uzeto i gotovo.

Hm, možda je stvar vizure. Možda ti isti, na koje vi računate, računaju na Vučića da će riješiti problem Kosova i onda se dopuštaju razne druge stvari. To smo već vidjeli.

- Da, Europa i svijet računaju da će im Vučić priznati Kosovo i to im je rješenje po sistemu ključ u ruke. Zato ih nije briga što radi po Srbiji i sa Srbijom. Onog momenta kada je Tadić izašao i rekao ‘S ovima se ne može pregovarati’, pao je. Cijela Srbija je talac Kosova. Odeš li na Kosovo, tamo je sasvim druga vizura. Kosovo ima, navodno, najbolji ustav u Europi. Ali, on se ne primjenjuje. Postoje Albanci koji o Haradinaju i Thaçiju misle isto što i ja o Vučiću, da su kriminalci. Kosovo je moneta za potkusurivanje i održavanje ovog područja u nestabilnosti. Ono se ne može vratiti. Ali, ja želim da ovih 7 milijuna i 125 tisuća Srba, koliko ih ima prema posljednjem popisu, živi normalno.

A što je s tvojom glumom?

- Moja gluma je gluma. Tu je, ne prestajem. Snimam filmove, radim predstave.

Kako stižeš sve to?

- Stignem, organizacija je sve. U Pokretu slobodnih građana imam jako dobar tim. Tu su fantastični ljudi. Od uličnih baraba do sveučilišnih profesora, svi su dobro postavljeni.

Što bi htio raditi?

- Gomilu toga. U ovom trenutku pripremam nešto za kazalište, nešto što baš želim, ali ne mogu još otkriti o čemu je riječ. Kazalište je za mene prva i esencijalna stvar i tako će ostati do kraja života. Kazalište je - to! Nisam sedam godina bio na daskama i stalno sam tražio neko dobro djelo u kojem bih glumio. Ponude ti ‘Don Juana u Sohou’. Neću, dajte mi pravog, Molièreova ‘Don Juana’! Onda sam pronašao rečenicu koju sam ponavljao kao template, koja je, naravno, floskula, ali sam je, mislim, odlično definirao: ‘Dajte mi riječi vrijedne za izgovoriti na sceni!’ Tada je došao Voja Brajović s ‘Vozom’. Pročitao sam i rekao - to. Radili smo četiri mjeseca na predstavi. To je ona predstava nakon koje izađeš drukčiji. Jebeš predstavu nakon koje publika izlazi ista iz kazališta. Ne ulazi se u kazalište da bi ostao isti.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo