Noć prije odlaska u dječje odmaralište u Medulin imao sam noćnu moru i vrištao u snu. Znam da sam mami prije polaska rekao da me ne pušta na vlak jer on sigurno neće stići na odredište. Sjećam se da mi je tada s osmijehom odgovorila: ‘Sine, ide ti Pero, ide Željko, kaj ne bi i ti išal?’.
Što sam mogao, ne slušati mamu - uz blagi osmjeh, ali uz oči koje se počele cakliti, priča mi tiho umirovljeni strojarski inženjer Žarko Rogan dok sporim korakom hodamo prema zagrebačkom Glavnom željezničkom kolodvoru.
To mjesto obilježilo je njegov život. Zauvijek.
San o kojem mi priča prorekao mu je budućnost, vlak uistinu nikada nije stigao do Medulina, a strašna željeznička nesreća koju je kao dijete doživio ni nakon sedamdeset godina nije rasvijetljena.
Žarko će, mnogo godina kasnije, ponovno imati isti loš predosjećaj, iznenadnu paniku, glas u glavi koji mu govori da on, supruga i dvije unučice izađu iz vlaka za Split na idućoj stanici. Nisu.
Nagibni vlak izletio je s tračnica u Rudinama, između kolodvora Labin Dalmatinski i Kaštel Stari, ozlijeđeno je 55 putnika, a poginulo ih je šest. Među njima je bila i Žarkova supruga Mirna.
- Ja zaista vjerujem da imam zaštitnika od gore, nekoga tko me štiti, a kako se on zove, to ću vidjeti kada me pozove k sebi. Ali ja mu duboko vjerujem - priča Žarko drhtavog glasa i polako mi rekonstruira vlastitu životnu sudbinu koja je nevjerojatna, koja je filmska, koja je tužna, koja se teško priča i još teže sluša.
Ove godine, 5. kolovoza, proći će točno sedamdeset godina od prve nesreće, one u Sv. Petru u Šumi, a 24. srpnja točno deset godina od željezničke nesreće u Rudinama i na te obljetnice, priznat će mi ovaj 80-godišnji Zagrepčanin, “dečko s Opatovine”, kako sebe uz osmijeh zove, vrlo mu je teško.
No ipak, o tim događajima želi pričati, želi se ponovno suočiti sa svojim bolima, sa situacijama koje, potpuno nestvarno, pamti do najsitnijih detalja. Dok priča, drži se dostojanstveno, pokušava ne zaplakati, iako mu je knedla u grlu gotovo u svakom trenutku našeg razgovora o vlakovima smrti koje je on preživio, a u kojima je izgubio svoju voljenu ženu i dobre prijatelje s kojima je dijelio kupe.
Željeznička nesreća na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi na pruzi Pazin - Pula 1949. godine do dana današnjeg obavijena je velom tajne. Prema podacima tadašnjeg Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, nesreća u kojoj je vlak 702 izletio s tračnica dogodila se u 9.44 sati ujutro. Prevozio je djecu iz Zagreba i Beograda na more u Medulin.
U toj je nesreći, prema službenim podacima, smrtno stradalo 15 djece, dok ih je 60 ozlijeđeno. Međutim, broj mrtve djece, prema kasnijim izjavama svjedoka, čini se, bio je mnogo veći, a cijeli je slučaj zataškan, službena dokumentacija kao da je u zemlju propala...
- Trebali smo u Medulinu ostati oko mjesec dana. Ukrcali smo se u dupkom pun vlak, bilo je nas djece prvih i drugih razreda pučke škole, ratnih siročića, nejakih i izgladnjelih... Mi smo zapravo u odmaralište išli na oporavak, na zabavu, na igru. A onda se dogodilo sasvim nešto suprotno, prvi negativan događaj u mom životu - prisjeća se Žarko.
Tada je imao deset godina. Bilo je jutro, neka su djeca spavala, neka su već bila budna, neka od uzbuđenja uopće nisu spavala. Samo nekoliko minuta prije nego što je vlak izletio iz tračnica, Žarko, njegov prijatelj Pero i još nekoliko dječaka izašli su iz kupea u hodnik vlaka na igru.
- Ja mislim da nas je to spasilo. Dvojica koja su u kupeu ostala su poginula.
Začuo se odjednom snažan tresak. Ja jesam star, ali to što vam sada pričam ne zaboravlja se nikada. Sjećam se vriska, sjećam se da sam zatvorio oči i vikao: ‘Bože čuvaj nas!’. Mene je udarac bacio u ćošak hodnika prilikom čega mi je slomljena lijeva ruka u laktu, prsti i ozlijeđena mi je lijeva noga.
Stakla su frcala po nama, bilo je dječaka koji su vrištali jer su im prsa bila probušena rukonaslonima stolaca, iz misli nikad neću izbaciti jednog kojem se u nesreći odsjekla jedna ruka, a on je micao ono što je od nje ostalo i vikao: ‘Sve je dobro, evo, mogu je pomaknuti, sve je dobro’.
Često sam se pitao zašto sam baš ja živ, a druge je probolo - prisjeća se Žarko pa nastavlja kako je on sa svojim ozljedama još dobro i prošao, jer Pero je bio teško ranjen. Proveo je čak godinu dana u bolnici, prvo u Puli, potom u Rovinju.
Odmah nakon nesreće upravljanje nad čitavim područjem preuzela je vojska i zarobljenu djecu izvlačila iz vagona. Prema iskazu jedne od svjedokinja, Supetarke Gracijele Zgrablich-Udovicic, prvi su u pomoć priskočili željezničari i radnici obližnje sušionice duhana u Dolincima. Ranjenu djecu iznosili su na cestu, a zatim stavljali u vojne kamione.
- Još uvijek mogu osjetiti tu zemlju pod nogama po kojoj smo koračali kao pijani, samo da se maknemo od tih vagona. Kad smo izašli, ispod nas je bila provalija. Neka su djeca htjela skočiti, od užasa koji su doživjeli, samo su se htjeli maknuti što dalje...
Onda je došla vojska i micala nas od tamo, ubacivali su nas u vojničke kamione kao klade drva, sjedili smo na slami i vojničkim dekama sve do pulske bolnice - priča Žarko drhtavog glasa, sve tišeg i tišeg...
Na tren djeluje kao da će ga emocije slomiti, ali nastavlja priču o tome kako se u to vrijeme među roditeljima u Zagrebu počela širiti ogromna panika.
Tijela stradale djece iz Zagreba prevezena su na groblje Mirogoj, a svi su roditelji bili pozvani na prepoznavanje. Prizor je bio potresan, jedan do drugoga bili su poredani mali lijesovi na koje je bila okačena dječja robica prema kojoj su roditelji morali prepoznati svoju djecu.
Roganova majka nije imala snage otići do lijesa pa je poslala njegovu krsnu kumu koja je prepoznala Roganovu košulju, no nije željela vjerovati da je mrtav te je tražila da joj pokažu tijelo. Bio je to neki drugi dječak.
- Nevoljko su joj otvorili lijes, a kada napokon jesu, ona je počela vikati: ‘Fani, Fani, on je živ!’. Ja sam tada bio u pulskoj bolnici, majka je stigla do mene tek nekoliko dana kasnije, kada su joj to dozvolili.
Nisu joj dali da me doveze u Zagreb, nije se to smjelo, oni su nas skrivali. Pa zamislite samo da su nas takve osakaćene vratili u Zagreb, bio bi to skandal, svi bi o tome pričali. Bilo je posebno dirljivo kada su nam roditelji napokon stigli u bolnicu, sjećam se našeg plača, sjećam se lica svih roditelja...
Proveo sam oko dva tjedna u Puli, a nakon toga su nas poslali na još mjesec dana u Medulin, tek sam nakon mjesec i pol smio kući. Taj sam povratak kući vlakom proveo s glavom u maminom krilu, držeći rukama začepljene uši - opisuje Žarko.
Na spomen majke i dalje mu dođe teško, pružila mu je lijepo djetinjstvo, kaže, unatoč ovoj velikoj tragediji koja ih je zadesila.
Zanimljivo je da je njegova kuma na identificiranju tijela na Mirogoju izbrojila 34 lijesa, dok službeni podaci spominju 14 stradalih na mjestu nesreće, s tim da je jedno dijete naknadno preminulo u bolnici.
Jednu od najiscrpnijih rekonstrukcija ovog događaja prikazao je poznati novinar i publicist Đorđe Ličina u svojoj knjizi “Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina”, u kojoj piše da su se zbog nikad objavljenih rezultata službene istrage dugo prenosile razne glasine o uzrocima nesreće.
Po nekima, posrijedi je bila sabotaža s političkom osnovom, najčešće su spominjani “ibeovci” jer je to bilo vrijeme neposredno nakon rezolucije Informbiroa. Po drugima, nesreća se dogodila zbog naleta vlaka na pogrešno postavljenu skretnicu broj tri. Govorilo se i o velikoj količini masnog goriva koje je iscurilo na prugu i tako možda dovelo do proklizavanja kotača...
Đorđe Ličina je 2007. godine uputio i pismenu molbu tadašnjem Arhivu Srbije i Crne Gore u Beogradu, gdje se inače nalazi arhivska građa iz bivših jugoslavenskih republika, da mu omoguće uvid u zapisnike o nesreći u Svetom Petru u Šumi. Odgovoreno mu je: “Istraživanjem u arhivskoj građi Ministarstva željeznica vlade FNRJ nismo pronašli traženu dokumentaciju...”.
- Ne mogu znati što se tada dogodilo, nikada neću ni saznati. Znam samo da su nas skrivali. Zašto su ti zapisnici nestali i gdje se nalaze, tko zna? Špekuliralo se da je to bila planirana nesreća, a to je stvarno tužno ako je tako, pa tko može ubiti trinaest punih vagona dječice? Kasnije mi je jedan čovjek, koji je bio voditelj jedne od grupa djece, rekao da on misli da je bilo oko 90 mrtvih. Moguće je - govori nam Žarko.
Ministar Tudor Vujasinović je na jednom stručnom savjetovanju u Beogradu, održanom 21. i 22. kolovoza 1949., spomenuo i sigurnosno stanje na željeznicama, vjerojatno potaknut katastrofom u Svetom Petru u Šumi, a kasnije i u Plavnom: “Kad pogledamo nesreće na našim željeznicama, vidjet ćemo posvuda nemarnost i aljkav odnos prema vršenju službe koji se mora otkloniti”. Pritom je za nesreće ponajviše optužio stanično osoblje.
- Vlak se tresao u zavojima, više nije kočio. Ubrzavao je... Bilo je zaista grozno i traumatično, stvari su letjele, ljudi su vikali od bolova, plakali - počinje Žarko priču o Rudinama.
Slične riječi izgovorio je i sudskome vijeću na Županijskome sudu u Splitu, gdje je prepričavao svoju dugu nesreću u životu, ujedno najveću željezničku nesreću u novijoj hrvatskoj povijesti, u kojoj je izgubio suprugu Mirnu.
U izlijetanju vlaka poginuli su i Petra Radić (19), Domagoj Alvir (21) te Krešimir Trajbar iz Zagreba, Francuskinja Lorraine Bodet i španjolski državljanin Gaj Emil Andrić (54).
Županijsko državno odvjetništvo iz Splita za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti počinjeno s neizravnom namjerom teretilo je bivšeg direktora poslova ekologije i zaštite u Infrastrukturi Hrvatskih željeznica (HŽ) Ivana Medaka, direktora tvrtke Intrade koja je nabavljala retardante za HŽ Ivana Tomaškovića, savjetnika u toj tvrtki Jozu Bazinu, voditelja protupožarne zaštite HŽ-a u Splitu Dragu Rogulja i vatrogasca DVD-a iz Strušca Branka Tišljara.
Oni su sudjelovali u nabavi i korištenju retardanta TG-300, čije je nanošenje na tračnice uzrokovalo tragediju (vlak nije mogao usporiti zbog skliskih tračnica - radilo se o dotad neiskušanom tipu retardanta čija prethodna provjera nije naložena), a bili su svjesni opasnosti koja od njega prijeti, stoji u optužnici. Nagibni vlak nije mogao zakočiti na velikoj strmini pa je izletio iz tračnica. Uspio se zaustaviti na rubu provalije, čime su, srećom, izbjegnute mnogo veće žrtve.
Od petero optuženih Ivica Medak je dobio četiri godine zatvora, Jozo Bazina tri godine, a ostali su oslobođeni. Iako se nesreća dogodila prije točno deset godina, Vrhovni sud je tek u ožujku 2019. potvrdio presudu splitskoga Županijskog suda. Žarko to ne želi komentirati. Od samog početka nije zainteresiran za kazneni progon optuženika.
- Ja sam već dovoljno star, nagledao sam se nevolja i straha u svome životu, ljudima treba oprostiti. Kao čovjek i kršćanin. Ostao sam bez supruge, a moja obitelj je ostala bez majke i bake. Ali, tko sam ja da ikome sudim za uzroke nesreće? Iako, ne mogu shvatiti toliku nebrigu za ljudske živote - vrti glavom u nevjerici. Kaže mi da su to tako teške stvari da ga jeza prolazi tijelom dok pričamo, ne voli se toga prisjećati. - Ja sam znao, znao sam! Svojoj sam ženi rekao da mi živi do Splita ne budemo došli.
‘Mirna, daj da izađemo u Perkovićima, uzmimo unučice Doru i Paulu i idemo van’. Sjetio sam se tada nesreće koju sam doživio 1949. godine. Ona mi je odgovorila: ‘Daj se dečec primiri’. Poslije, kad se to dogodilo, kad sam ja nju izvlačio van, rekla mi je: ‘Tko ti te slike stavlja pred tvoju glavu?’ - sjeća se Žarko.
U to vrijeme stižemo na Glavni kolodvor. Žarko hoda do perona broj pet, prvi kolosijek. Teško uzdiše, ovo je mjesto s kojeg su tog kobnog srpnja 2009. on i “njegova Hercegovka” krenuli s unučicama na more.
Pokazuje mi mjesto na kojem je točno stajao vlak, naizgled je miran, ali čas skida šešir s glave, čas ga vraća na glavu i to odaje njegovu nervozu.
Priča mi kako je četiri desetljeća proveo radeći u Njemačkoj, između ostalog i kao konzultant njemačke kompanije Carl Freudenberg koja proizvodi brtve motora za vozila i ispituje sustave kočenja. Bio je tehnički savjetnik za specijalne gumeno-metalne dijelove.
- Pitali su me i na sudu kako sam ja mogao znati da vlak ne koči dobro, a ja znam da te kompozicije nisu za ovu Franz-Josephovu prugu. To nije moj subjektivan stav, to znam još od mog doba fakulteta, kad sam polagao ispite kočionih sistema. Od Perkovića prema Splitu uhvatio me strah kad sam točno osjetio da se kotači ne vrte i da dolazi do klizanja.
Nije to bilo u redu, to je meni odmah bilo sumnjivo, a poslije se očito to potvrdilo. Vlak se naginjao i strugao o stijene, Mirna je legla na klupu, a ja sam čuvao unuke. Nakon što smo ušli u kameni prosjek, odbačeni smo zajedno s vlakom. Troje ili četvero poginulo je u našem vagonu. Krvi je bilo posvuda - opisuje Žarko.
Od Hrvatskih željeznica njegova je obitelj primila odštetu. Kako je HŽ prije dvije godine objavio, kompanija je obiteljima poginulih putnika isplatila 4,6 milijuna kuna, a ozlijeđenim putnicima 1,9 milijuna kuna odštete.
Hrvatskim željeznicama Žarko više se ne vozi, kao ni njegove unuke, o kojima zbori ponosno.
- Njih dvije danas su prave gospođice, studentice, moja velika radost, prave cure. Ipak, vlakove izbjegavaju, a kako i neće. Ja ih prvi razumijem kad sam kao dijete to doživio - veli.
Radije planinari i šeta gradom jer u svoje dvije noge danas najviše vjeruje, a u tim šetnjama ponekad sretne Peru i Željka iz svog kupea.
- Znamo se sresti, popiti kavicu, ali ne, ne pričamo više o tome. Kaj bumo pričali...
Znali su mi oni reći: ‘Dobro si ti to sve predosjetio, imal si prav’. Ali, kaj ja imam od toga da imam prav? Znate, ja sam neki dan proslavio 80. rođendan, 10. srpnja. Star sam, vidio sam svega, ali ne dam se nesrećama, tugama...
Rođen sam na isti dan kao Nikola Tesla, to je, recimo, jedna lijepa slučajnost. Kad bi bilo više takvih lijepih, a manje ovih koje ubijaju ljude, svijet bi bio ljepše mjesto, zar ne - kaže mi. Zatim je stavio svoj slamnati šeširić na glavu, kimnuo glavom u znak pozdrava i krenuo dalje u šetnju. Daleko od vlakova, daleko od perona broj pet.