KOMPJUTOR SUDNJEG DANA

RAČUNALO KOJE JE DOSAD POGODILO SVE ŠTO JE PREDVIĐALO PREDVIDILO JE KOLAPS NAŠE CIVILIZACIJE Otprilike se zna i godina apokalipse

Jay Wright Forrester

 

Nedavno su se mediji u svijetu prisjetili zanimljive obljetnice: 45 godina od nastanka računalnog programa World One koji je predviđao kolaps naše civilizacije do 2040. godine.

Taj je program također predviđao da će 2020. godina biti važna prekretnica kad će se globalno srozati kvaliteta života.

“Oko 2020. godine uvjeti na planetu postaju kritični. Ako ne napravimo ništa oko toga, kvaliteta života svest će se na nulu. Zagađenje je takvo da počinje ubijati, populacija pada na razinu ispod one 1900. godine. U toj fazi nemoguće je zaustaviti kraj civiliziranog života kakav poznajemo”, navedeno je, među ostalim, u scenariju u kojemu su stručnjaci kompjutorska predviđanja prilagodili svakodnevnom i laičkom jeziku.

U ZOOM-u analiziramo što se od predviđanja obistinilo i prijeti li nam kolaps civilizacije.

 

Kako je nastao program World One?

Računalni program World One kreirao je Jay Wright Forrester (1918. - 2016.), američki kompjutorski pionir i profesor na Massachusetts Institute of Technology (MIT), na zahtjev Rimskog kluba. Taj globalni think tank, koji je zaokupljen različitim međunarodnim pitanjima na širokoj fronti od politike do zaštite okoliša, utemeljili su 1968. godine talijanski industrijalac Aurelio Peccei, škotski znanstvenik Alexander King i američki milijarder David Rockefeller. Rimski klub čine mislioci, nekadašnji svjetski lideri, znanstvenici i UN-ovi birokrati, a njihov je cilj “promoviranje razumijevanja globalnih izazova s kojima se čovječanstvo suočava te prijedlozi rješenja kroz znanstvenu analizu, komunikaciju i zagovaranje ideja”.

Sjedište je Rimskog kluba u Winterthuru u Švicarskoj, a njegove organizacije postoje u 35 zemalja svijeta, uključujući i Hrvatsku.

 

Granice rasta

Rimski klub je 1972. godine objavio glasovitu studiju “The Limits to Growth” (Granice rasta) čiji su autori bili znanstvenici s MIT-a. U studiji “Granice rasta” znanstvenici predvođeni Dennisom Meadowsom koristili su kompjutorske modele kako bi razmotrili nekoliko mogućih scenarija budućnosti čovječanstva.

Scenarij business-as-usual (sve po starom) predviđao je te davne 1972. godine da će u svijetu, nastave li ljudi neograničeno konzumirati prirodne resurse, doći do globalnoga gospodarskog kolapsa, što će dovesti do strmoglavog pada svjetske populacije oko 2030. godine.

Studija “Granice rasta”, prevedena na 37 jezika i distribuirana u 12 milijuna primjeraka, izazvala je prije 46 godina kontroverzne reakcije te podijelila znanstvenike: dok su joj jedni aplaudirali, drugi su kritizirali metodologiju istraživanja. Primjerice, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Robert Solow ustvrdio je da “Granice rasta” nude pojednostavljene scenarije, a Bjorn Lomborg, autor bestselera “The Skeptical Environmentalist”, 2002. godine knjigu je poslao u “smetište povijesti”.

 

Što su pokazala kasnija istraživanja?

Australski fizičar Graham Turner je 2012. godine u Smithsonian Magazineu upozorio da se pesimistična predviđanja iz studije “Granice rasta” u velikoj mjeri ostvaruju. “Sve što u studiji’ The Limits to Growth’ predviđa scenarij ‘business-as-usual’ (BAU) jako se dobro poklapa s javno dostupnim globalnim podacima o populaciji, proizvodnji hrane, industrijskoj proizvodnji, zagađenju i potrošnji neobnovljivih resursa.

Kada sam prvi put radio usporedbe, koristio sam podatke između 1970. i 2000. godine. No, onda sam ponovio istraživanja uzevši globalne podatke između 1970. i 2010. godine. Pokazalo se da scenarij ‘business-as-usual’ iz 1972. godine u najvećoj mjeri odgovara realnosti”, rekao je Graham Turner za Jutarnji list 2012. godine. Dvije godine poslije Graham Turner, profesor na Sveučilištu Melbourne, i njegova kolegica Cathy Alexander objavili su novu studiju koja je pokazala da naš planet nije na putu održivog razvoja.

 

Resurse trošimo sve brže

Izvještaj Living Planet Report, koji Svjetska zaklada za zaštitu prirode (WWF) objavljuje svake dvije godine, pokazuje da čovječanstvo troši prirodne resurse mnogo brže nego što ih Zemlja može obnoviti. Drugim riječima, kako bismo održavali naše sadašnje aktivnosti, već sada konzumiramo ekvivalent 1,7 planeta. Ove je godine svijet 1. kolovoza ušao u ekološki dug, što znači da smo u samo sedam mjeseci potrošili sve Zemljine resurse za ovu godinu. To je najranije otkad postoje mjerenja, pri čemu valja imati na umu da je svijet u ekološki dug prvi put ušao početkom 1970-ih.

“Dan ekološkog duga dolazi najranije otkako se vrše mjerenja. To se događa zato što u atmosferu emitiramo više ugljičnog dioksida nego što ga naši oceani i šume mogu apsorbirati, iscrpljujemo zalihe ribe i siječemo šume brže nego što se one mogu reproducirati i ponovno izrasti”, istaknuo je u svom priopćenju WWF. Naravno, nisu svi jednako rasipni. Kada bi svi trošili resurse kao Hrvati, trebali bismo na raspolaganju imati 2,2 planeta, a kada bi cjelokupna svjetska populacija živjela kao prosječan Amerikanac, bile bi nam nužne 4,5 Zemlje.

 

Klimatske promjene

Slagali se ili ne sa studijom “Granice rasta” i scenarijima računalnog programa World One, mnogi znanstvenici danas kao najveću prijetnju našoj civilizaciji vide klimatske promjene. U kolovozu ove godine u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) objavljena je studija koja je pokazala da čak i ako bi se sve države svijeta pridržavale Pariškog sporazuma o ograničavanju emisija stakleničkih plinova, postoji velika opasnost da će Zemlja ući u uvjete koje klimatolozi nazivaju “Zemlja staklenik”.

Pariški sporazum predviđa mjere koje bi obuzdale rast globalne temperature na Zemlji do kraja 21. stoljeća između 1,5 i dva Celzijeva stupnja, što se smatra pragom tolerancije na koji bismo se mogli prilagoditi. Hans Joachim Schellnhuber, direktor Instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena u Potsdamu, kaže da bi posljedice globalnog zagrijavanja nakon određenog praga mogle prouzročiti brze i nepovratne promjene.

“Ta kaskada događaja mogla bi cijeli Zemljin sustav uvesti u nov modus funkcioniranja. Mi još ne znamo može li se klimatski sustav sigurno parkirati blizu dva Celzijeva stupnja iznad predindustrijskih razina, kako predviđa Pariški sporazum, ili će se, jednom kada ga poguramo tako daleko, strmoglaviti i pretvoriti u Zemlju staklenik. Istraživanja moraju procijeniti ove rizike što je prije moguće”, istaknuo je Schellnhuber, jedan od vodećih svjetskih klimatologa te savjetnik pape Franje za klimatske promjene. Schellnhuber smatra da je globalno zagrijavanje najveća prijetnja našoj civilizaciji.

“Mi ne znamo hoće li ljudska civilizacija preživjeti i hoće li se možda za 500 godina dogoditi nešto potpuno drukčije. No, prema onome što znamo iz naše povijesti, globalno zagrijavanje je najveća prijetnja koju je teško uspoređivati s drugima prijetnjama. Često to uspoređujem s brodom koji plovi oceanom. Možda mnoge stvari na brodu mogu krenuti loše, ali on će i dalje ploviti. No, ako je na dnu broda rupa, on će potonuti. Klimatske promjene mogle bi dovesti do potonuća ljudske civilizacije”, ustvrdio je Schellnhuber u razgovoru za Jutarnji list 2016. godine..

Izdvajamo