Ako je vjerovati znanosti, ljudi koji su u stanju biti poduzetnici nema puno. Prema istraživanju GEM Consortiuma, a radi se o najvećem svjetskom istraživanju poduzetničkih aktivnosti, u svijetu trenutno ima oko 400 milijuna poduzetnika, što je tek nešto više od 5 posto stanovništva. No, ljudi s karakternim i psihološkim kvalitetama potrebnim da se bave poduzetništvom ima i manje.
Prema većini istraživanja, manje od 5 posto. Postoji više različitih modela koji opisuju taj "poduzetnički profil", no možda je najsveobuhvatniji model tzv. poduzetničke sklonosti, koji je sastavljen od tri potkategorije.
Pojednostavljeno rečeno, da bi imala sklonost poduzetništvu, osoba mora imati visoko povjerenje u vlastite mogućnosti, biti usmjerena na postignuće te imati izraženu sklonost prihvaćanju rizika i nekonvencionalnosti. Taj akademski, teoretski okvir može se još dodatno reducirati, pa zaključiti da sve te tri osobine rezultiraju u nesklonosti toleriranja "statusa quo", odnosno potrebi da ga se pokuša uzdrmati. Ta osobina, koju je startup poslovna kultura novog milenija formatirala u pojmu "disruptivnost" jedinstvena je osobina svih velikih poduzetnika u povijesti.
A od svih hrvatskih i stranih poduzetnika koje sam imao priliku upoznati u svojoj gotovo dvadesetogodišnjoj karijeri u poslovnom novinarstvu teško mi se sjetiti puno ljudi s tolikom voljom i energijom da uzdrmaju status quo poput vlasnika i direktora tvrtke Tehnix Đure Horvata. Razmišljao sam o tome dok sam čitao salve internetskih uvreda koje su se slile na njegov račun nakon što je u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno" ispričao kako je u Tehnixu uveo model po kojem se radnicima zaraženim koronavirusom oduzima deset posto plaće te taj novac preusmjerava onima koji se nisu zarazili.
Dakako, takve reakcije su očekivane. Ideja da se ljudi koji su oboljeli od teške, a potencijalno i smrtonosne bolesti penaliziraju oduzimanjem dijela prihoda doista pripada u sferu divljeg hrvatskog kapitalizma devedesetih godina, kada je bilo posve normalno da radnici mjesecima rade bez plaće ili da neki zagorski tajkun kupi lokalno hotelsko poduzeće, pa onda zaposlenike natjera da idu okopavati njegov privatni vinograd.
Ipak, Đuro Horvat nije lik iz takvih priča. Nekadašnji direktor proizvodnje u Končaru i pionir hrvatske industrije ekološke tehnologije već godinama je glavni akter medijskih priča o nečemu što se naziva "moralnim kapitalizmom". Taj status Horvat je zaslužio upravo vlastitim poduzetničkim putom te nizom inovativnih inicijativa koje je poduzeo u sferi poboljšanja radnih uvjeta u svojoj tvrtki. Pa kad je nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju proizvodnim tvrtkama prijetila perspektiva odljeva kvalificirane radne snage, Horvat je bio pokretač čuvenog "kluba 1000" - udruženja tvrtki u kojim je prosječna plaća minimalno tisuću eura.
Kad je primijetio da među njegovim radnicima postoji znatan broj onih koji su pritisnuti dugovima i blokadama, a državna politika nije nudila rješenje, sam je beskamatnim pozajmicama financirao njihov izlazak iz blokade. Kad se zabrinuo zbog činjenice da mnogi njegovi radnici puše te tako narušavaju svoje zdravlje i produktivnost rada, a da javne antiduhanske politike ne funkcioniraju, osmislio je model po kojem svakom radniku koji trajno prestane pušiti daje trajnu povišicu plaće od 5 posto.
Kad je zaključio da Vladine prodemografske mjere ne daju rezultate, uveo je financijske poticaje u vidu trajnih povišica za sve svoje zaposlenice koje postanu majke. Ukratko, suočen s problemima ili pojavama koje nije smatrao dobrima, Đuro Horvat ih je pokušao riješiti. Suočen s pandemijom koja ugrožava zdravlje njegovih suradnika, opstojnost poslovanja njegove tvrtke te alibi mjerama državnih vlasti, smislio je rješenje.
To rješenje možda jest pomalo ekscentrično, možda je nedovoljno razrađeno, a možda i potpuno neprihvatljivo, no to je suštinski nebitno. Ono što je ključno pitanje koje se nameće jest do koje mjere poduzetnici i kompanije mogu mitigirati rizike koje izaziva neodgovorno ponašanje njihovih zaposlenika? Imaju li tvrtke, primjerice, pravo od svojih zaposlenika zahtijevati da se ultimativno pridržavaju onih mjera koje politička vlast formulira u formi neobvezatnih "preporuka"? Smiju li radnicima, također, preporučivati da se suzdrže od društvenih okupljanja s više od 50 ljudi - događaja o čijem epidemiolškom riziku postoji suglasnost s obje strane novostvorenog "covideološkog" spektra? Smiju li stimulirati one koji se tih preporuka drže, a destimulirati one koji ih ne poštuju? Važeće hrvatsko radno zakonodavstvo na sve ove odgovore daje negativan odgovor, no situacija u kojoj se nalazimo neosporno je izvanredna.
Status quo temeljen na primjeni postojećih rješenja je neodrživ. Disrupcija će se dogoditi, pitanje je samo kako. Ako država nije u stanju proaktivno reagirati te stvoriti novi okvir prilagođen stvarnosti koju trenutno živimo, koga može čuditi da će poduzetnici sami pokušati pronači rješenje? Kad to ne bi učinili, ne bi ni bili poduzetnici.