Podatak da su svi kapaciteti LNG terminala u Omišlju na Krku ovog trenutka zakupljeni do 1. listopada 2037. najbolji je dokaz o isplativosti i opravdanosti projekta koji je svoje začetke imao još sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, ali je ozbiljan zamah dobio u jesen 2017. Tada je Europska komisija Hrvatskoj odobrila bespovratna 104 milijuna eura za izgradnju terminala u Omišlju, što je pokrilo nešto više od trećine ukupne investicije.
Možda bi Hrvatska sama izgradila terminal, ali nas činjenica da se o tom projektu razmišljalo gotovo tri desetljeća bez konkretnih pomaka, sve dok ga EU nije sagledala kao strateški projekt i financijski pomogla, gura prema suprotnom zaključku. Čak ni, primjerice, očekivana profitabilnost terminala, koji je već u prvoj godini rada 2021. počeo poslovati s dobiti, nije privukla domaći ili strani privatni kapital da ga izgradi i stavi na raspolaganje zainteresiranim zakupcima, nego se morala čekati akcija javnog sektora.
Istina, 2006. osnovan je konzorcij Adria LNG za gradnju kopnenog terminala na Krku koji su činili njemački E-ON, austrijski OMV, francuski Total, slovenski Geoplin i češko-njemački RWE Transgas. Konzorcij je od Ministarstva gospodarstva, Ine, HEP-a i Plinacra otkupio dokumentaciju o studiji isplativosti i tehničkim podacima za LNG projekt iz 1995. i izašao s planom da gradnja terminala počne 2014. Iz OMV-a, za koji se pokazalo da vodi glavnu riječ u Adria LNG-u, stizale su poruke kako Adria LNG ima važnu ulogu za budućnost opskrbe plinom središnje i jugoistočne Europe. No, plan OMV-a i partnera propao je iz nerazjašnjenih razloga, a Adria LNG rasformiran 2017.
Još dok su OMV i partneri vagali hoće li nastaviti ili odustati od terminala, HEP i Plinacro 2010. osnivaju tvrtku LNG Hrvatska i podnose zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za prihvatni terminal za ukapljeni prirodni plin (UPP) na Krku. Taj se zahtjev odnosio na UPP terminal s priključnim plinovodom, skladištima i pratećom infrastrukturom, od čega će se poslije odustati i prijeći na varijantu terminala s FSRU brodom.
Primorsko-goranska županija, slijedom zahtjeva HEP-a i Plinacra, promijenila je 2013. prostorni plan i u njega uvrstila gradnju kopnenog terminala. Dvije godine kasnije Ministarstvo gospodarstva izdalo je zatraženu lokacijsku dozvolu, što je bio znak da se s terminalom napokon misli ozbiljno. Tada je još uvijek u igri varijanta kopnenog terminala, govorilo se o procijenjenoj vrijednosti investicije na Krku od 600 milijuna eura te da taj iznos uz plinovode i kompresorske stanice premašuje milijardu eura. Najavljivalo se da će gradnja terminala početi sredinom 2016. godine te da će trajati tri godine. U tom trenutku Hrvatska je godišnje trošila 2,7 milijardi prostornih metara plina, a kapacitet LNG terminala bio bi između četiri i šest milijardi prostornih metara, pa bi terminal, uz opskrbu Hrvatske, trebao služiti i za dobavu plina za zemlje regije i EU.
Parlamentarni izbori u jesen 2015. odgodili su koalicijski partneri HDZ i Most, formiravši Vladu premijera Tihomira Oreškovića početkom 2016., izražavali privrženost izgradnji LNG terminala u Omišlju. Uz to, dva mjeseca prije izvanrednih parlamentarnih izbora, Oreškovićeva Vlada donijela je odluku da se projekt u Omišlju ubrza i kopneni zamijeni plutajućim terminalom s nabavom FSRU broda kao glavnom investicijom što iziskuje i manje vremena i manje novca za dovršetak projekta.
Iako je u jesen 2017. projekt terminala na Krku priskrbio bespovratnu pomoć EU, ništa se bitno s tom investicijom, praktički, nije događalo sve do siječnja 2019., kad Vlada premijera Andreja Plenkovića donosi odluku o novom ubrzanju izgradnje LNG terminala. Potonjom je odlukom tvrtki koja upravlja projektom proslijeđeno 100 milijuna eura iz državnog proračuna, a njezinim vlasnicima HEP-u i Plinacru naloženo je da osiguraju 23 milijuna eura, sve prema računici da izgradnja terminala košta 234 milijuna eura.
Već u lipnju 2019. počeli su radovi na izgradnji terminala koji će potrajati do prosinca 2020., kada je LNG Hrvatska dobila uporabnu dozvolu. Nabava FSRU broda na koji će se priključivati tankeri s ukapljenim prirodnim plinom počela je još 2017., da bi u srpnju 2018. LNG Hrvatska prihvatila ponudu tvrtke Golar o konverziji postojećeg LNG tankera u novi FSRU brod u vrijednosti od 159,6 milijuna eura. Riječ je o LNG tankeru koji je proizveden 2005.
Golar se obvezao na lokaciju UPP terminala u Omišlju do kraja listopada 2020. isporučiti FSRU spremničkog kapaciteta od 140.000 kubnih metara, s nominalnim kapacitetom uplinjavanja UPP-a od 300.000 kubnih metara prirodnog plina na sat, što na godišnjem nivou daje godišnji kapacitet od 2,6 milijardi kubnih metara plina koji je u skladu s tehničkim kapacitetom hrvatskog plinskog transportnog sustava. Spomenuti kapaciteti FSRU-a, praktički su i kapaciteti terminala.
Terminal je službeno počeo s radom 29. siječnja 2021., kada je pušten u rad i otpremni plinovod Omišalj - Zlobin u dužini 16,7 kilometara investitora Plinacra. Ukupna investicija Plinacra iznosila je 57 milijuna eura, od čega je iz fondova EU osigurano bespovratnih 16,4 milijuna eura. Dionicom Omišalj - Zlobin UPP terminal na Krku priključen je na plinovod Pula - Karlovac.
Prvi tanker s UPP-om koji je pristao uz FSRU u Omišlju bio je u siječnju 2021. Tristar Ruby sa 143.000 kubnih metara plina iz SAD-a. Od početka rada do sredine rujna ove godine u krčki terminal uplinjeno je više od 9,7 milijuna kubnih metara UPP-a, a iz terminala je u hrvatski transportni sustav otpremljeno više od šest milijardi kubnih metara prirodnog plina. U tekućoj plinskoj godini iz Omišlja je u transportni sustav Hrvatske otpremljeno preko 2,5 milijardi kubnih metara prirodnog plina, što predstavlja više od 71 posto svih količina prirodnog plina koje ulaze u spomenuti sustav.
Zakup slobodnih kapaciteta terminala počeo je još za vrijeme njegove gradnje, a krajem 2018. zakupljeno je prvih 500 milijuna kubnih metara. Zakupci su bili INA i HEP.
Puni kapacitet krčkog terminala u prvoj godini rada bio je 2,6 milijardi kubnih metara, da bi se u naredne dvije godine povećao na 2,9 milijardi kubnih metara. S početkom rada LNG Hrvatska je objavio kako će u 2021. biti zakupljeno ukupno 1,8 milijardi kubnih metara, a u iduće dvije godine, do 2023., po 2,5 milijarde kubnih metara.
Nakon domaćih, u svibnju 2020. prve kapacitete u Omišlju zakupila je i jedna strana kompanija, mađarski MET, odnosno hrvatska podružnica te kompanije. Ubrzo je zakup ugovorio i MVM, također iz Mađarske s podružnicom u Hrvatskoj, a zatim se kao zakupci pojavljuju i slovenski Geoplin i Prvo plinarsko društvo u sastavu ENNA Grupe Pavla Vujnovca. Cijenu zakupa određuje domaći regulator Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), a trenutno iznosi euro i pet centi po megavatsatu ogrjevne vrijednosti plina. Godišnji prihod LNG Hrvatske od zakupa terminala iznosi oko 27 milijuna eura, a dobit tvrtke iz ukupnog poslovanja koje ostvaruje i druge prihode kreće se oko milijun eura.
Krajem prošle godine stanje slobodnih kapaciteta u terminalu u Omišlju pokazivalo je da nema slobodnih kapaciteta do 1. listopada 2027. I za sezone grijanja nakon 1. listopada 2027. pa sve do 1.listopada 2037. dio kapaciteta terminala već je bio zakupljen u rasponu od 50 posto u, primjerice, sezoni 2027./28., do 15 posto u sezoni 2036/37. U rujnu ove godine uslijedilo je veliko iznenađenje kada je LNG Hrvatska objavila kako više nema slobodnih kapaciteta do 1. listopada 2037.
Prema još nepotvrđenim informacijama, sve kapacitete koji su početkom ove godine bili slobodni u sezonama grijanja do 1. listopada 2037. zakupilo je Prvo plinarsko društvo, unatoč snažnom interesu Mađarske i njezinih kompanija MET i MVM da osiguraju što više kapaciteta za slučaj da se uvoz ruskog plina u EU potpuno zabrani.
U svakom slučaju, odmah nakon objave da slobodnih kapaciteta do 1. listopada 2037. nema, LNG Hrvatska ponudila je slobodne kapacitete za sezone 2037./38., 2038./39. i 2039./40. Po svakoj sezoni slobodno je, prema službenoj tablici LNG Hrvatske, između 27,8 milijuna i 27,9 milijuna megavatsati ogrjevne vrijednosti plina, što zapravo daje godišnji kapacitet terminala u prihvatu i otpremi UPP-a u plinski sustav od 2,9 milijardi kubnih metara. Slobodni kapaciteti u praksi rada terminala zapravo znače slobodne termine za tankere i uplinjavanje UPP-a s tankera na terminal.
Do ovogodišnje dodatne navale na slobodne kapacitete krčkog terminala zacijelo je došlo nakon spoznaje da će rat u Ukrajini potrajati te da je izgledno potpuno odsijecanje Europe od ruskog Gazproma i isporuke ruskog plina koji će zamijeniti LNG iz SAD-a, Alžira, Katara i iz drugih izvora. S druge strane, zakupci su pohrlili po slobodne kapacitete na Krku unatoč odluci o planiranom značajnom proširenju kapaciteta krčkog terminala.
U kolovozu prošle godine Plenkovićeva Vlada donijela je odluku o izgradnji plinovoda Zlobin - Bosiljevo i povećanju kapaciteta LNG terminala na Krku sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubnih metara plina godišnje. Ukupna vrijednost investicije iznosi 180 milijuna eura, od čega će 25 milijuna biti uloženo u proširenje kapaciteta LNG-a, a 155 milijuna eura u proširenje plinovodne mreže, što znači da se uz LNG Hrvatsku kao veliki investitor ponovno pojavljuje Plinacro.
Do jačanja uloge Plinacra također dolazi zbog novonastalih geopolitičkih okolnosti i LNG terminala na Krku, ali i očekivanog pada domaće proizvodnje plina iz koje se trenutno podmiruje oko trećina potrošnje prirodnog plina u Hrvatskoj. Do snažnijih investicija Plinacra u plinovode u prošlosti nije dolazilo jer se Hrvatska, kao i ostatak Europe, kod uvoza oslanjala na ruski plin. Za prihvat ruskog plina bila je dovoljna postojeća infrastruktura uz redovito održavanje. Sada je situacija za Plinacro potpuno drugačija, Hrvatska postaje važno transportno čvorište za prirodni plin te je potreban razvoj tzv. interkonekcija prema susjednim državama.
Osim razvoja transportnih pravaca za UPP s Krka prema Sloveniji, Austriji i Mađarskoj, Plinacro u svojim poslovnim planovima ima i investicije u plinovode kojima bi se Hrvatska priključila na Jonsko-jadranski plinovod (IAP), ali zasad bez preciznijih podataka jer se ne zna kako IAP stoji u razvojnim planovima Crne Gore, BiH, Albanije i drugih zemalja koji bi trebali sudjelovati u njegovoj gradnji. U svakom slučaju, Plinacro je u plinovode i pripadajuću infrastrukturu lani uložio blizu deset milijun eura, a ove godine započeo je, među ostalim, radove na plinovodu Zlobin - Bosiljevo čija je ukupna investicija 155 milijuna eura.
Kao i u slučaju LNG terminala koji je u značajnoj mjeri sufinancirala Europska unija, i Plinacro novac za daljnje investicije u plinovode planira osigurati iz fondova Europske unije. Budući da je riječ o financiranju regionalno važnih dionica, poput one Lučko - Zabok - Rogatec, izgledno je da će fondovi EU biti na raspolaganju Plinacru.
Partner teme Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja