Legend of Grimrock

Klasični dungeon crawleri su, za razliku od point & click avantura (koje su izumiruća vrsta), izumrla vrsta. 90-ih godina prošlog stoljeća ovo je bio ludo popularan žanr, pogotovo kod onih igrača koji su uživali u tabletop igrama slične fantasy tematike. Kako su videoigre postajale sve više mainstream te se pokušavalo pridobiti mase, žanr je polako padao u zaborav, a Legend of Grimrock pokušava podsjetiti nostalgičare kako je to izgledalo prije 20ak godina.

Old school

Pošto je ovakav tip igre čak i prije našeg vremena, morali smo se potruditi da pronađemo neku igru sa kojom bismo povukli paralelu i rekli da LoG vuče inspiraciju iz nje. Nakon malo njuškanja po raznim gamerskim stranicama i tražilicama došli smo do “Eye of the Beholder”, igre iz 1990. Gameplay je praktički identičan te se tu dolazi do prvog problema ove igre. Igra ima mehaniku staru više od 20 godina. Činjenica koja u nekim igrama čak i može proći (većinom sportske) ovdje nikako ne može.

Naime vi vodite grupu od četvero ljudi (koje sami kreirate ili uzmete default ekipu) kroz ogromni labirint od kamena gdje rješavate zagonetke, skupljate bolju opremu te se naravno borite sa neprijateljima. A borba je takva da ćete na prvi pogled pomisliti da je riječ o šali. Isto kao što se i krećete u “četvrtastom” okruženju, kvadrat po kvadrat tako ćete se i boriti samo pod pravim kutom. U praksi borba izgleda tako da se vi vrtite u krug oko neprijatelja i napadate ga. Cjelokupno kretanje se odvija preko tipkovnice, a napad se svodi na klikanje na sliku oružja pokraj profila vašeg lika nakon čega se prikaže nekakav zamah oružjem te prikaže koliko štete ste nanijeli. Napad magijom je pak vizualno atraktivniji od onog oružjem, no ipak otprilike na razini GameBoy Advance-a. U 2012. godini teško da će to privući ikoga. Ako ste pomislili da su barem neprijatelji pomalo izazovni… pomislili ste krivo; oni će se također samo vrtjeti u krug oko vas pokušavajući vas napasti. U doba kada biti ljubitelj RPG-a nikad nije bilo bolje, željeli vi taktički (Dragon Age: Origins), akcijski (Kingdoms of Amalur) ili klasični hack & slash (Dungeon Siege III) ovako nešto je blago rečeno nedovoljno.

Izuzev prastarog načina kretanja i borbe, ostatak igre ne kaska za ostatkom žanra. Likovi se razvijaju kroz četiri glavne karakteristike (strength, dexterity, vitality i willpower), imaju skillove ovisne o klasi (fighter, rogue i mage) i traitove od kojih su neki specifični za rasu (human, minotaur, lizardman, insectoid). Najzanimljiviji aspekt su nama osobno bile rase, ali ostali smo razočarani kada jedino što rase dijeli je nekoliko razlika u osnovnom setup-u lika i profilna slika koja će ga okarakterizirati.

Zagonetke su zgodan dodatak, no sve su prostorne i svode se na pomno proučavanje zidova, koji, eto čuda, svi izgledaju jednako, pa ‘ko voli nek’ izvoli. Napitaka odnosno potiona nema kao takvih nego ih morate praviti, a za recepte skupljate scrollove koji objašnjavaju što upotrijebiti da se dobije određeni učinak. Na sličan način je napravljen i sustav magije gdje se kombinacijom različitih runa dobivaju određeni efekti. Konkretne kombinacije se također nalaze na scrollovima, no možete i sami isprobavati kombinacije, ali treba imati na umu da možda i pogodite kombinaciju, ali niste dovoljan level da magija uspije, tako da je najbolje pronaći što više scrollova.

Dobro?

Da, vjerovali ili ne igra stvarno izgleda dobro…za ono što želi prikazati. Problem je u tome što se to prikazivanje svodi na zid iza kojeg se nalazi još jedan zid, koji vodi do…pogodili ste, još jednog zida. Detaljnost okoline i utjecaj svjetla na nju (koji je odlično odrađen) je tehnički i artistički odrađena na visokoj razini, ali kao što smo već rekli problem je okolina koja u 99% slučajeva izgleda isto.

Prateća glazba je praktički nepostojeća, a zvučni efekti su čak pristojno i odrađeni, ali i to je u istom košu sa svim ostalim jer efekata je svega desetak tako da opet nije problem u onome kako se izvelo, već ono što je što je izvedeno.

Isključivo za nostalgičare

Legend of Grimrock je jedna od igara koja ima najuži spektar potencijalnih igrača od svih koje smo dosada igrali. Iako generalno nije loša sama po sebi, definitivno “puca” na malu šačicu ljudi koji su početkom 90-ih igrali ovakve igre i sada žele vidjeti kako bi to izgledalo sa današnjom grafikom. Upravo zbog toga, oni koji se osjećaju prozvani neka zanemare konačnu ocjenu jer ona se odnosi na “prosječnog današnjeg igrača”, a nažalost i mi smo skupina takvih igrača, tako da iako cijenimo ono što ova igra predstavlja, jednostavno se ne možemo natjerati da ju volimo i igramo.