Povodom 80. rođendana Sportskih novosti donosimo vam najzanimljivije priče iz svake godine našeg izlaženja. Na redu je 1995.
Rukometaši su na Islandu startali pobjedom protiv Slovenije. Podebljali su to protiv Maroka. Onda je došla Češka, tipična priča “lako ćemo”, da bi nas “ubio” Jindrichovsky. Vadili su se protiv Rusa, iznimno jake reprezentacije, ali bila je to ponajbolja predstava reprezentacije na tom prvenstvu. I na koncu je pobjeda protiv Kube donijela prvo mjesto u skupini te na papiru najlakšeg mogućeg protivnika u osmini finala - Tunis.
Taj dvoboj donio je neviđenu dramu. Brojni produžeci, a na kraju i sedmerci odlučivali su o pobjedniku. Matošević i Bilić su nas čupali, da bi na koncu Šola donio pobjedu obranjenim sedmercem. Nakon utakmice uslijedilo je slavlje kao da smo postali svjetski prvaci. Sljedećeg dana potpuno druga priča, s +14 pregaženi su afrički prvaci Egipćani. Bio je to znak da je izboreno polufinale, da je izborena Atlanta, da je ostvaren veliki cilj ove generacije. No, taj mentalitet koji ih krasi nije splasnuo.
Njima je oduvijek bio izazov kad ispred sebe imaju bolje, ako takvi kraj njih uopće postoje. No, recimo da je to bila Švedska, aktualni svjetski prvaci. “Dream team” Bengta Johanssona koji je dotad sve gazio, sve osvojio, razbijen je u najboljem poluvremenu koje je svjetski rukomet vidio tih godina. Ušli su u finale protivno svim zakonima rukometnog svijeta. Pljeskao im je cijeli Reykjavik.
Podsvjesno su svi već stavili zlato oko vrata. U finalu je čekala Francuska, koja je u skupini zabilježila dva poraza, a u polufinalu se provukla protiv Njemačke. U odnosu na Švedsku i Rusiju trebala je to biti dječja igra. Kad tamo, druga priča. Tvrdoglavosti nekih ključnih ljudi odvele su nas u igru iz koje se nismo uspjeli iščupati. Francuzi predvođeni Richardsonom su previše znali o nama, nismo ih ni pokušali omesti, iznenaditi nečim novim. A bez rizika se zlata ne osvajaju. Propušten je svjetski naslov. Velika šteta. Ali svjetsko srebro izniman je uspjeh, a to je prvenstvo pokazalo da se najbolji rukomet igra upravo u Hrvatskoj.
Irfan Smajlagić proglašen je za prvo desno krilo svijeta, ušao u prvu sedmorku. Iztok Puc je dokazao veličinu, odigrao je sjajno SP. Zvonimir Bilić definitivno se potvrdio. Patrik Ćavar na srednjem dobar, na lijevom krilu sjajan. Goran Perkovac se Ćavarovim prelaskom na krilo nametnuo kao pivot u prvoj sedmorci. Slavko Goluža odigrao je partiju karijere protiv Švedske. Sjajni su bili i vratari. Valter Matošević bio je najbolji vratar prvenstva, premda je IHF zbog uloga morao dati nešto Njemačkoj, vrataru Thielu. Vlado Šola obranio je ključni sedmerac našeg SP protiv Tunisa. Priliku je dobio i Venio Losert.
Na Islandu su bili posebni. Zato im je na Plesu na povratku priređen veličanstven doček, kao nikad do tada rukometu. Sljedeći izazov bila je Atlanta, a tamo su potvrdili svoju posebnost. Sva događanja i uspjehe rukometne reprezentacije s Islanda je za Sportske novosti pratio Dražen Pinević.
Komentari
0