Imate na portalu Sportskih novosti tri razmišljanja. Predsjednik Saveza, izbornik i kapetan reprezentacije nisu sigurni hoće li više biti na svojim pozicijama. Kad se to dogodi u istom danu, u jednom sportu, onda je jasno da je košarka u Hrvata, ne samo rezultatski, nego i funkcionalno u debelom kaosu.
Stanje je nikad gore, a svatko od nabrojanih - to su Stojko Vranković, Damir Mulaomerović i Bojan Bogdanović - ima svoje razloga zašto prebire po glavi ima li više smisla biti dio jednog te istog “beskrajnog dana patnje”.
Ono što je dobro, a volimo se uvijek uhvatiti za barem neku pozitivu, jest da nitko krivca ne traži u nekome drugom, da je tu malo ili nimalo alibija. I dobro da je tako. Jer je košarka narasla u samo pet godina do razine da jedna Belgija stiže u Srbiju, za koju igra u NBA prvak Nemanja Bjelica, s nadom u pobjedu....
Odgovor na pitanje zašto Hrvatska nije narasla u proteklih pet godina jest za dubinsku analizu lišenu strasti. Krenimo od toga da smo u razumijevanju onoga što se događa zapeli u najboljem slučaju u devedesetima, ako nismo i u zaigranim, veselim osamdesetima. Drugi su u ovom stoljeću i pretekli su nas. Isti oni koji su nekada učili od nas. Mi smo ostali na mjestu, neki i s pričom “kad smo mi...” Što nije dobro. Nije nikako dobro.
Mudrost je izvući se iz ove situacije. Vranković je zbog Dina Rađe navukao na sebe probleme, a s druge strane ne izgleda kako se svog nekadašnjeg suigrača spreman riješiti i time kupiti mir barem do Eurobasketa. Mulaomerović zna da bi s repovima iz ova dva poraza mogao ući u novi ciklus i treba mu nova energija. Iako ga se daleko manje napada nego Rađu.
Zbog stava Dina Rađe nemamo, dakle, stranca, a on treba i reprezentaciji i izborniku, ali i navijačima, za bilo kakvu nadu. Savez je propustio šansu uzeti ga i tako pokazati da barem nešto radi po tom pitanju. Tu Rađa drži sve skupa u stanovitom reketu, zbog svojih stavova, jer nitko drugi nije toliko ustrajan po tom pitanju. Tu je, na koncu i Bogdanović koji djeluje kao čovjek koji je sve pokušao i stigao do zida. I ne vidi preko njega.
Mudrost je ono što nam treba. Mudrost koja bi povezala ove tri priče, donijela novu nadu i primirila situacija uoči novih akcija ovo ljeto. Neće ići bez žrtava, čini se, ali na Eurobasket ne možemo bez predsjednika, izbornika i kapetana. Ili možemo? Hrvatska košarka nas nikad ne bi trebala iznenaditi. Mogu se stvari i gurnuti pod tepih. Jer, i to se radilo. Pa nije ispalo dobro. Nikad nije.
Dužnost predsjednika je i odgovornost. Na Vrankoviću je stoga najteži dio posla. Smiriti izbornika, komuncirati kao nikad da bi se okupila najbolja moguća reprezentacija i ići s punim plućima na Eurobasket, jer to jedino veliko natjecanje na kojemu će biti od 2017. naovamo i jedino koje ćemo igrati do (možda) 2025. godine.
Ako se nekoga bude moralo žrtvovati za viši cilj, Bože moj... Nitko ne bi smio biti veći iznad sporta. Pa bila to i košarka. Hrvatska košarka.
