Ako želite dva detalja koji će oslikati sve što je Hrvatska odigrala u posljednjoj i prvoj utakmici u Berlinu, ne treba otići dalje od sekvence s kraja treće četvrtine i samog kraja utakmice. Bio je mrtvi egal, do sirene s kojom bis e otišlo ba odmor između posljednja dva kvartala ostala je za odigrati tek jedna desetinka. I lopta za Finsku. Koš se može primiti samo tako da netko dotakne loptu iznad obruča. Meta je jasno, bio Lauri Markkanen, koji je do tada već strpao 31. Oko njega su bili Mario Hezonja, Ivan Ramljak i Dario Šarić. Edon Maxuni je ciljao Markkanena, a ovaj je dotaknuo loptu, između tri naša igrača i poentirao...
Ili onaj detalj s kraja utakmice kad Hezonja pogodi tricu za 84:89 i ponudi barem malo nade, ako je uopće išta više u svima nama ostalo. I onda, na suprotnoj strani Maxhuni probije na desno Jaleena Smitha i ode do obruča. Kao na utakmici kadeta, kad je bila potrebna najbolja, najčvršća obrana.
Za malo nade. Ili za još malo zavaravanja?
Otprilike, koliko je god sad teško svima kojima je hrvatska košarka još nešto što ih dira, zavaravanje je riječ koja će najbolje opisati sve što se zbivalo s reprezentacijom posljednjih mjeseci.
Otišli smo put Eurobasketa nošeni motivom u kojemu će se u zadnjem natjecanju koje igraju Bojan Bogdanović i Kruno Simon konačno otvoriti. Tapkali smo na noktima čuvajući ideju te konačne sreće sve do kraja. Dok se nisu ukazali Finci.
Kad ti Lauri Markkanen uvali 43 poena, kad čovjek pogodi 19 lopti u utakmici, kad pri tome izvede samo četiri slobodna bacanja, od čega su bila tri za tehničke greške, što znači da čovjeka nismo ozbiljno faulirali cijelu utakmicu, onda je ispadanje logična stvar. Ili ako znamo da Sasu Salin izlazi iz blokova i šutira kao sumanut, a čovjek već u prvoj četvrtini, na otvaranju utakmice pogodi tri trice, onda dalje od toga ne treba.
Možemo sad lamentirati o tome kako su Finci čudo, kako su kao prva europska reprezentacija izborili nastup na SP-u sljedeće godine, ali sve je to bez veze. Lauri Markkanen je genijalni španer. Točka. Finska je znala kako tog genijalnog španera dovesti u poziciju da bude oružje za četvrtfinale. Točka. Dalje nema.
Hrvatska ga nije zaustavila. Niti je to uspio Bojan Bogdanović, niti je uspio Ivan Ramljak, niti Dario Šarić, niti Karlo Matković, a niti Ivica Zubac. Preuzimali smo na Markkanenu, ali niti to nije pomoglo.
Hrvatska je bez problema prošla skupinu u Milanu zato što je igrala obranu. U Berlinu te obrane nije bilo, u Berlinu smo ostali zakočeni, nervozni, dekoncentrirani. Nije prvi puta. I ne radi se tu, da ne bilo zabune, o situaciji da netko od naših junaka nije želio, ma kavi, oni su bacili za loptom svaki puta kad su mogli, ali nešto ih je, ne pri puta, zakočilo. I sve je otišlo u nepovrat.
Kad odigrate najlošiju utakmicu turnira treći puta uzastopno an Eurobasketu, nakon 2015. godine (Češka), 2017. godine (Rusija) i onda opet 2022. godine (Finska), onda to, naravno, nije slučajno.
Giannis Antetokounmpo je prije tri godine angažirao psihologa jer je šizio na svaku odluku sudaca. Otada do danas Giannis se i te kako promijenio, stoički prima svaku odluku, a ako mu nije prava, duboko udahne, smiri se i nastavi dalje.
Hrvatska već godina nakon prve krive procjene, iza naše perspektive, pogubi kompas, odluta negdje daleko izvan dvorane u kojoj igra, daleko od ideje što bi trebala igrati i postane idealna meta za svakog onog tko na nju naleti na putu. Ovaj je puta to bila Finska.
Dopustili smo Fincima 11 skokova u napadu i 13 puta smo izgubili loptu, držali smo se do ulaska u posljednjih pet minuta u mrtvom egalu, iako je već tada sam protiv cijele Hrvatske igrao samo Lauri Markkanen. I onda kad je Ivan Ramljak pogodio tricu za 77:77, valjda su svi pomislili, "evo je, i Ramo je stavio, a to znači da ne možemo izgubiti". Kako da ne. Nakon toga više ništa nismo suvislo odigrali. A kako smo samo primali...
I ona slika s kraja utakmice, u kojoj su stali kod novinara Jaleen Smith i Kruno Simon. I Damir Mulaomerović. Koji je bio svega svjestan...
"Nismo uspjeli zaustaviti sjajnog Markkanena, čovjek nam je zabio 43 poena. Kad se nekome da na ovoj razini 43 poena, poput Dončića, onda se može samo reći da je to bila predstava za pamćenje. Nismo odigrali dobro obranu, pogodili su nam i dosta trica. S druge strane, i suđenje je imalo svoj utjecaj, žalimo se svi, ne razumijemo što se sudi. Dobili smo tri tehničke, neću ulaziti u to da je to presudilo, ali je imalo utjecaj."
Što bi izbornik promijenio da ima mogućnost opet slagati obranu na Markkanenu?
"Ne može se mijenjati puno toga. Stavili smo Babu na početku, možda, kažem možda je došao do nekih poena prelagano, onda je ušao u nezaustavljiv ritam. Kad smo pomagali na njemu, primili smo trice od ostalih. Dečki su se trudili, to je sigurno, ali bilo je i dekoncentracije, bilo je svega..."
I da, sam je otvorio novu priču.
"Teško mi je, ovo je vjerojatno moja posljednja utakmica u kojoj vodim Hrvatsku. Nisam uspio, dao sam sve od sebe i s te strane ne postoji sumnja, kao i svi dečki koji su igrali, svi smo dali sve što možemo."
Dogovor je ionako bio samo do konca Eurobasketa sa Savezom?
"Osjećam da nisam uspio i nema to veze s nikakvim dogovorom, Tako sam i razgovarao sa Savezom, moja je odgovornost tu ako se ne uspije. Tada sam rekao ako ne uspijem da ću sam otići, sada treba naći nekoga za dalje."
Zubac je bio pod upitnikom, na koncu se zagrijavao, bio u momčadi, na parketu nepune tri minute...
"Pokušali smo, kapu mu dolje, popio je tablete za bolove, stisnuo je zube, ali način na koji je odigrao Markkanen bilo ga je teško čuvati. No, Finci su igrali s pet niskih igrača, a on je bio i ozlijeđen. Suđenje nam je bilo kakvo je bilo, moram se na to vratiti, posebno na Bogdanoviću..."
Kakva nam sad budućnost, novog velikog natjecanja neće biti sljedeće tri godine, po svemu sudeći?
"Treba sjesti, analizirati, kako i što dalje. Treba malo ohladiti glave nakon ovoga. Mislim da smo sve pokušali, da se nismo potrudili, to nam nitko ne može reći. Igrači su razočarani, nekima je ovo posljednje natjecanje. Imali smo 40 minuta uoči Finske za jednu veliku nagradu."
Na kraju je ostalo novo razočaranje. Otkako igra za Hrvatsku, Bojan Bogdanović se nije imao snage pojaviti pred novinarima. Otišao je u dubinu svlačionice u Mercedes Benz Areni da valjda što manje ljudi vidi njegovu muku...
Novo ispadanje, novi horor. Ili, samo jedan beskrajni dan, labirint užasa iz kojega nema izlaza...