Mnoge dobre stvari u nas ostaju u sjeni negativne energije koju se odašilje u različitim situacijama. Kada dajete stalno prednost toj vrsti energije, onda ona dobiva i javno jaču snagu nego što objektivno ima. Dovoljno je pogledati kada se nešto na društvenim mrežama komentira i raspravlja, onda negativna informacija izazove nebrojeno više pojedinačnih odjeka nego kad je u pitanju pozitiva.
Globalno gledano to nije prirodno stanje čovjeka, jer da jest onda bi se naša vrsta urušila i nestala. Da je sve negativno prevladavajuće, onda se ne bi moglo dogoditi da slavimo brojne pozitive, koji svakako ima više i generiraju napretke. Komunikacija realnosti, ili ako hoćete “prave” istine, danas nije na cijeni upravo zato što to što svaštarenje priča, promoviranja sočnosti, a ne suštine, površnosti nailazi na veći odjek. U trendu je biti protiv, demodirano se smatra biti za, odnosno konstruktivan. Formula za stagnaciju...
Jedna od priča koje smo slušali kada je blokada svijeta, dakle i nogometa postala posljedicom virusa COVID-19, to je da će, među inima, i hrvatski nogometni klubovi platiti ceh financijskoj krizi. To se počelo baratati kao fiksnom pričom, iako je, kako se tada istaknulo i u ovoj kolumni, bilo dva jasna pokazatelja da to nije realnost. Prije svega postoji istina da nogomet prije ili poslije mora krenuti dalje jer u suprotnom će se raspasti.
Isto kao i u pitanju gospodarstva. Zatvoriti se nije logična opcija jer neće biti mogućnosti egzistencijalno preživjeti svekolike blokade. Tri mjeseca kasnije krenulo se, i unatoč nastavku borbe sa prisutnim virusom, funkcionira se. Uz limite, uz više pažnje na mjere, uz razne predostrožnosti, ali se funkcionira. Govorilo se da će turizam propasti, da neće biti ni 5 % uobičajenog prometa, a vi ovih dana, primjerice, u Istri ne možete naći prazno mjesto u kući za odmor, u kampovima, u zidanim objektima...
Puno ljudi priča samo da priča i to nije problem dok takav stav i priča ne počinju utjecati na odlučivanje važnih pitanja.
U nogometu su govorili da će za HNL biti katastrofa jer liga živi od transfera igrača. Govorili su i važni akteri svijeta medija i HNL da se ne može ostvarivati važnije prihode od TV prava te da klubovi trebaju biti sretni da netko hoće išta platiti za njihove utakmice te ih prenašati preko malih ekrana. Četiri mjeseca kasnije sve su te fame, u jeku suživota s pandemijom, ekonomskom krizom i kojekakvim drugim krizama, pale u bespuća lakih nota tumačenja realnosti...
Mirko Marić otišao je u Monzu za 4,5 milijuna eura i 20 % budućeg transfera za Osijek. To je izvanredan posao za slavonski klub, jedan u nizu koji je ostvaren u eri sportskog direktorovanja Alena Petrovića. I ukupno će, prije ili poslije, nadmašiti nedavni i najveći transfer (5 milijuna) Boška Šutala u Atalantu. Moro je blizu transfera vrijednog oko 10 milijuna eura. Već ta dva igrača, koji ne spadaju u prvu kategoriju vrijednosti Hrvatske, jer nisu dio A reprezentacije, dovoljno ukazuju kako je priča o “teškoj zbilji HR klubova” i plod površnog tretmana stvarnosti, a moguće i interesa onih koji su tako htjeli umanjivati prihode igračima, odnosno mijenjati financijske relacije ugovornih obveza...
Točno je da je pandemija bitno oštetila nogomet u onoj dimenziji u kojoj je zaglavio prije pauze, kada je u suludoj trci bogataša i financijskih avanturista nastupila era od 100-200-250 milijuna eura odšteta. Messijevih 50 milijuna ili Ronaldovih 30 milijuna, Neymarovih 45 sponzorskih milijuna za igranje u PSG-u i slično nisu toliki problem, koliko je to logična posljedica da se svim igračima podižu cijene. Pa zato igrač od pet milijuna godišnje plaće neće više igrati ispod 8-10 milijuna. Zato ako PSG za Mbappea izvjesi 300 milijuna, onda ispada normalna odšteta za braniča tipa Maguire od 80 milijun funti...
Sindrom klika
Te boleštine u elitnom nogometu su jedna priča, i dobro je da je kriza zbog pandemije smanjila te dimenzije. Istini za volju treba vidjeti hoće li to biti trenutno smanjenje, i hoće li se sve vratiti na staro čim se ekonomija svijeta i nogometa malo oporavi. No, u kontekstu HNL-a tih odlučnih problema nije bilo logično očekivati. Mi, naime, Europi i svijetu nudimo iz HNL-a bolje igrače pretežno vrijedne do 10 milijuna eura, a one posebnije do 20-ak milijuna. Za takve igrače će na europskom tržištu kvalitete uvijek biti dovoljno potražnje, jer je to i najšire tržište. Za druge platežne transferne razrede svakako polazišna točka ne može biti HNL, a može biti hrvatski igrač koji se potvrdio u inozemstvu...
Druga fama je bila i ta oko TV prava, pa se eto, dogodilo da se sada “odjednom” može potpisati ugovor koji je u startu šest (i više) puta izdašniji od trenutno važećeg. Podosta je toga u našem okruženju koje bi trebalo gledati kroz prizmu realnosti i logičnijeg pristupa, od onih koje se uzimaju zdravo za gotovo jer su posljedica nametnutih fama, glasnih priča a da u biti za to nema stvarnog pokrića.
Došlo je stvarno vrijeme da se takve nakaradne postavke odbace i počne promovirati temeljitost, argumentiranost i dobra namjera u odlučivanju onog što će se i kojim pravilima raditi. Danas se nedosljednost i prozirnost proklamiranih “fama i priča” sve brzo prepoznaju, i odmak od sindroma “klika” radi osnaženja neke od tih fama, samo je udaljavanje od realnosti i rješenja kako neki problem ili situaciju razriješiti...