Bio je 28. studenog 1992. godine. U Milanellu se luksuzni autobus punio igračima Milana za put u Torino i derbi s Juventusom. Era je kad u Serie A mogu nastupiti samo tri stranca. Milan ih je imao šest, i to igrača. Gullitu, Van Bastenu i Rijkaardu, koji su već imali status legendi (dva Kupa prvaka, prvak Italije, prvak svijeta, superkupovi), Berlusconi je pridodao Jean-Pierre Papina, tadašnju Zlatnu loptu, Dejana Savićevića i Zvonimira Bobana. Činilo se da će naš igrač te sezone biti samo statist, jer su ga i mediji tretirali šestim strancem.
Tog subotnjeg popodneva Fabio Capello, 46-godišnjak s prvim naslovom prvaka, ušao je u autobus uvjeren da je kao po tradiciji posljednji. No, umjesto očekivanog poziva vozaču da krene, pogled mu je stao na licu čovjeka koji nije trebao biti u autobusu. Capello je sišao i pozvao team menadžera da Ruudu Gullitu ponovi da ne ide u Torino. Stranci će protiv Juvea biti Rijkaard, Van Basten i Boban!
General Fabio
Potonji je u prvih osam kola bio na tribinama, ali ga je Capello koristio u Ligi prvaka i Kupu Italije, gdje je u pet utakmica bio odličan. Vidjevši ga kako predano trenira i uz tehničku klasu iskazuje izrazitu ambicioznost i motivaciju, Capello ga je pretpostavio nedodirljivom miljeniku Berlusconija, medija, pogotovo ženskog spola u Milanu. Bio je u fazi razvoda, trenirao je površno i provodio se. Capello mu je najavio da će ga udaljiti iz momčadi ako se ne uozbilji, ali Gullit je bio uvjeren da je prejak za njega da bi mu to učinio.
Do tada Capello, nekoć sjajan vezni igrač, ali uvijek vrlo profesionalan tip, strog prema sebi i posljedično prema drugima, nije još bio tretiran onakvim kakvim je javno postao upravo nakon ovog slučaja. Bio je to trenutak u kojem je prelomljeno da će nakon trofejne ere Nizozemaca uslijediti još jedna trofejna era i bez njih. I, dakako, rođena je trenerska legenda Capella, koji će dobiti i Juventus (1:0) i drugi uzastopni scudetto. U idućih 15 godina taj top stručnjak osvojit će 13 trofeja, kako u Milanu (četiri naslova i Liga prvaka), tako u Romi, Real Madridu i Juventusu (kasnije oduzeta dva naslova zbog afere Calciopoli).
Kao novinar sam tih 1990-ih godina imao privilegij intenzivno pratiti najslavnije Vatrene, raspoređene u najvećim klubovima. Pomoglo je to, ako se strasnije bavite nogometom, a ne tričarijama i žutilom, shvatiti kako funkcioniraju ljudski odnosi (i) u najvećim klubovima, kako se kuju naslovi, zašto se dogode porazi, otkazi. Povrh svega shvatite i bit trenerskog poziva, odnosno razliku između običnih trenera i trenera koji su face ili, bolje rečeno, stratezi.
Capello je, u tom smislu, bio pravi general. Dok mu je Sacchi, omraženi prethodnik, bio inovator nogometa, ali je svoju ideju ostvario samo u prvoj fazi Milana (drugu je kiksao), Capello se dvaput potvrdio u Realu, kompliciranoj Romi, Juventusu! U svim varijantama vodio je velike igrače, tašte vedete i egoiste, momčadi u iznimno kompliciranim klupskim, medijskim i geopolitičkim okruženjima. Gdje god držao se svojih postulata, da je interes momčadi iznad svakog pojedinca, ma kako se zvao, da nema alternative bezuvjetnoj predanosti na terenu i u privatnom životu, te da momčad određuju igrači svojim radom na treningu i učinkom na utakmicama. I kao šlag, odabranoj taktici, ovisnoj o suparniku, svatko se mora podrediti i dati 100% mogućnosti, svejedno na kojoj poziciji.
Kad je 1994. godine Johan Cruyff ismijao Capellov Milan, tvrdeći da će mu u finalu Lige prvaka pokazati što je moderan nogomet i atraktivna igra u odnosu na njegovu “smiješnu mantru o pragmatičnosti i taktikama”, talijanski je strateg izrezao taj članak iz La Gazzette dello Sport, s vrištećim naslovima o dekadenciji Milana. Prilijepio ga je na početku tjedna pripreme na oglasnu ploču svlačionice, a nakon uobičajene priče o igri, možda prvi i jedini put se emotivno obratio igračima. “Od vas nema boljih u svijetu i pokažite njemu i njegovima zašto sam ja uvjeren u to!” Završilo je 4:0 za atraktivni Milan u Ateni, protiv raspadnute Barcelone Cruyffa i Guardiole.
Pljuska Zizou
Ove priče prisjetio sam se neki dan kada je James brojio “sve po spisku” Zinedineu Zidaneu prilikom zamjene protiv Leganesa. Kolumbijac je bijes iskalio udarajući po klupi, a Zidane se pravio da ne čuje. Zidane je bio veliki igrač i dojam je da ipak nema štof stratega. Trener je standardnih znanja, koji kao šef svlačionice pune egocentričnih zvijezda troši kredibilitet olako zanemarujući razne vidove nediscipline.
Enfado de James Rodríguez al ser sustituido en... by hamdosbetdos
Čak i u igri, gdje dio njih ne ispunjavanja sve zadatke, ali imaju zabetonirano mjesto u momčadi. Kao da misli da će kvaliteta koju imaju biti dovoljna da svladaju organizirane, makar i nešto slabije, momčadi. Na dugu stazu to je pogubno i samo potvrđuje da razliku, ne samo na top razinama nogometa, čine treneri face. Oni koji imaju petlju nametnuti interes momčadi iznad pojedinca, makar bio (naj)veća zvijezda, znaju je dovesti do uspjeha. Tako postaju stratezi koje igrači bezuvjetno slijede, makar ih ne vole. Kako je rekao Capello, “ne trebaju me igrači voljeti, nego poštovati i slijediti”.