Na kraju su se zagrlili na terenu i ovjekovječili još jednom sliku jedne posebne ere. Izbornik i kapetan. Trener na klupi i produžena ruka na terenu. Zlatko Dalić i Luka Modrić. Od unutra-vani u Ukrajini 2017. godine, preko Rusije i puta do srebra za sva vremena, do unutra-vani sa Škotima, završni okvir bila je ta podjela emocije sreće.
Otkad je Dalić postao izbornik, odmah su kliknuli u odnosu. Možda i ključan razlog tomu je ogroman respekt kojeg je izbornik u startu pokazao Modriću. Nije nikakva tajna da se Dalić o najvažnijim i strateškim reprezentativnim situacijama konzultira s kapetanom. S igračem koji je frontmen HR nogometa bio već dugo vremena, ali je u percepciji šire javnosti bio generator kontinuirane podjele u raspravama je li baš tako dobar ili nije. Osvajao je Modrić Lige prvaka, brojna individualna priznanja za izvanredne igre u dresu najjačeg kluba, proglašavan je najboljim veznjakom u La Ligi i zemlji gdje su dominirali ponajbolji vezisti svijeta i povijesti nogometa. Sve to nije bilo dovoljno da mu se u Hrvatskoj prizna globalna top vrijednost. Nedostajala je potvrda s reprezentacijom, u kojoj je bio najbolji, ali s kojom nije nikako iskoračivao.
Veliki redatelj
Dalićev dolazak u možda najtežem vremenu reprezentacije, na korak od ispadanja za SP 2018., a u sigurno najtežem razdoblju Modrićeve karijere i života (slučaj svjedočenja), svejedno kojom razinom utjecaja svih tih situacija i odnosa, počela je faza najvećih reprezentativnih iskoraka kapetana. Luka Modrić je već puno prije prerastao status hrvatske nogometne veličine i prerastao u svjetsku zvijezdu. Ono kad kažeš ime i prezime i cijeli svijet zna odmah o kome se radi. I kad se izgovara to ime i prezime, čini se to s jednim posebnim tonom, koji odaje dimenziju vrijednosti i prizvuk divljenja. Modrić je to živio više od šest godina kao redatelj igre velikog Reala. No, nije bio potpuno nogometnom ispunjen, unatoč tome što je postao planetarno slavan, hvaljen, voljen, bogat i uspješan. Nedostajala je posebna priča s reprezentacijom…
Dalić je Modriću dao stvarni status desne ruke. I potaknuo ga je time da prvi put bude stvarni i beskompromisni lider reprezentacije. Modrićevi motivi, nakon spoznaje da mu je zbog izvanterenskih problema dobar dio javnosti okrenuo leđa, bili su dodatni impuls da izvuče maksimum od sebe i reprezentacije na SP-u. Daliću je trebao takav kapetan i posebno motivirani igrač. Modriću je trebao takav izbornik, koji će s njime dijeliti odgovornosti jer njegova karizma to nameće i može podnijeti.
Put u vječnost
Rusija 2018. bila je staza za put u nogometnu vječnost. Za izbornika nešto nezamislivo dobro jer njegova igračka i dotadašnja trenerska karijera nisu bile okviri za takve razine uspješnosti. Za igrača nešto nezamislivo posebno jer pored svih klupskih trofeja, reprezentativni ima sasvim drugačiju emociju. I kad su se sljubili trofeji Reala sa srebrom Vatrenih, dogodilo se da je upravo Luka Modrić srušio desetljetnu diktaturu Messija i Ronalda za Zlatnu loptu. Nikad Modrić ne bi dobio najveće svjetsko priznanje da nije s Hrvatskom osvojio srebrnu medalju. I što je za njega emotivno puno važnije, nikad Modrić pored svih europskih kanti s Realom i slapova hvalospjeva najvećih stručnih autoriteta svijeta ne bi doživio da mu se hrvatska javnost bezuvjetno divi i slavi njegovu vječnu nogometnu klasu.
Eto, upravo taj osjećaj, da je Hrvatska odlučno doprinijela njegovom ulasku u red besmrtnika (Ballon d’or) svjetskog nogometa, temelj je njegova nastavka igranja za Vatrene. Osjećaj da je reprezentacija doista posebna, iznad svakoga i da on nema pravo, ako ga smatraju važnim da bude tamo, misliti na svoju sliku i odlazak kad je najvoljeniji. Rizik da ode u drugom ozračju nije ga dirao. Niti je u protekle tri, objektivno vrlo teške godine reprezentacije, požalio što je ostao nakon Rusije. Pokazivao je to dolaskom na baš svaku utakmicu, bitnu ili nebitnu, s krivim pogledima Reala ili rizikom izostanka novog ugovora zbog nekoliko ozljeda zarađenih u dresu Hrvatske.
Štoviše, najavio je, “ako me budu željeli i osjećam da mogu, igrat ću do SP-a u Kataru”.
Kao što je u Rusiji jedan kazneni udarac, centimetar lijevo ili desno (Danska), dijelio Modrićevu budućnost omraženog ili junaka, tako je i u Škotskoj jedan potez dijelio Hrvatsku i Dalića od potopa.
Ne i Modrića jer danas, i kad igra slabije, svi mu samo odaju priznanja. Valjda i nadoknadu respekta kojeg su mu dijelom uskraćivali do Rusije. Tako to ide u nogometu, pa i životu. Modrić je to zaslužio hrabrošću da se uhvati u koštac s najvećim problemima kada je to najteže. Za Dalića i Vatrene bilo bi drugačije. No, i ovaj put stvari su se poklopile kako se i zasluži.
Štoviše, ovaj put, kako smo prizivali prošlih dana u osvrtima, svjesni da je Modrić umoran, više mentalno nego fizički, reprezentacija je “pokrila” kapetanove žute minute jer protiv Škota u prvom dijelu bio je među najmanje raspoloženim igračima. Izgubio je lopte koje nikad ne gubi, u opasnoj zoni. Krivo je dodavao pasove koje nikad ne pogriješi. I njegove ljute gestikulacije odavale su koliko ga to opterećuje.
Procesuirao je stvari dok su ga rasterećivali svojim vrhunskim rolama Brozović, Kovačić, Perišić, Vlašić, a onda se dogodio - klik. Ne samo zbog gola koji je oda jedinstvenom mu elegantnom stilu igranja nogometa. Prije svega zato što je svaka lopta kod njega opet bila kao u sefu, što je svaki pas bio precizan, što je uzvratio momčadi na podršci onako kako je najpotrebnije. Da igra kao Modrić. Na sreću Hrvatske, Dalića i njega samog.
Simbolika sreće
Zato je na kraju kleknuo na travu iscrpljen i zahvalan jer njega bi hvalili i da je izostao rezultat potreban za prolaz, ali bi Hrvatska i izbornik bili - down. Osobno ispunjenje je lijepo, ali je nemjerljivo ljepše kad su oko vas ispunjeni i sretni ljudi. To se, eto, opet dogodilo, njemu, reprezentaciji i izborniku, te navijačima. Bez obzira na to što nije emocija srebra, nego “samo” prolaz grupe. U tome je i bit, strasti i emocije u svakom trenutku, a ne samo kad je glamour doseg i priča. Dalićevi i Modrićevi zagrljaji u tom kontekstu su samo simbolika svih tih sreća…