Oni ljubitelji nogometa koji su ga pratili u 1990-ima sjećaju se kako je talijanska Serie A bila najatraktivnija europska liga. Klubove s Apenina vodili su (naj)bogatiji talijanski poduzetnici, u eri velikih korporativnih uspjeha, a kroz nogomet, koji je Talijanima "odmah iza mame i vjere", međusobno su se nadmetali zbog prestiža.
Kroničari europskog nogometa Serie A su smatrali pandanom košarkaškoj NBA ligi, jer su po plaćanju gaža i privlačenju velikih zvijezda bili neprikosnoveni. Svatko tko je bio u ostalim europskim ligama naznačen kao posebna kvaliteta, odmah je dobivao ponude Serie A i brzo se transferirao na Apenine.
Stranih nogometaša u Italiji 63,1 posto
To je vrijeme, do 1996. godine, koje još uvijek ima prefiks stare ere, jer se još nije ravnalo prema epilogu slučaja Bosman (1995.), a čije su posljedice (ukidanje odšteta i slobodna cirkulacija "radne snage" u Europskoj uniji) drastično promijenile nogomet uopće. Dovoljno je, primjerice, kazati da je stranaca u Serie A u posljednjoj sezoni (1994./95.) stare ere bilo tek 60. Danas ih je sedam puta više, odnosno u ovom trenutku 415 od 658 igrača, što je za talijanski nogomet poraznih 63,1 % stranaca.
No, vratimo se u 1990-e, kada su hrvatski nogometaši postali vrlo zanimljivi talijanskim klubovima. Raspad Jugoslavije i liberalizacija transfera igrača, do tada limitiranih odredbom da ne mogu u inozemstvo do 28. godine, privukli su strane klubove, ne samo Talijane. No, oni su bili elita i tko je dobivao ponude iz Serie A, taj ih je odmah prihvaćao.
Koliko je tada bilo teško ući u talijanski nogomet dovoljno pokazuje limit stranaca. Kada su igrači s prostora bivše države dobili "slobodu" odlaska, u Italiji su mogla igrati samo tri stranca po klubu. I to je bilo tretirano kao veliki dar predsjednicima biznismenima, koji su utjecali na povećanje kvote svojim političkim utjecajem. Podsjetit ćemo da je Italija zatvorila nogometne granice 1966. nakon neuspješnog pohoda na SP u Engleskoj. Prije toga bilo je nešto stranaca, a među njima i naš legendarni Bernard Vukas u Bologni. U to vrijeme je u tom klubu kratko trener bio i Ljubo Benčić, bivši igrač i trener Hajduka.
Boban napredovao kod Capella
Kada se vidjelo da se kvaliteta nogometa nije bitnije promijenila, talijanski savez je 1980. godine, i nakon afere namještanja utakmica, odlučio otvoriti granice. Prva odredba bio je samo jedan stranac, i to pravo je iskoristilo tek 11 od 16 klubova. Nakon dvije godine kvota je povećana na dva stranca, a od 1987./‘88. na tri stranca. Uz usporedno povećanje broja stranaca koji se mogu registrirati, ali u utakmici ih može biti samo tri.
Zbog tih limita iskorak Zvonimira Bobana u AC Milanu bio je senzacionalan. Kad se vratio s posudbe u Bariju (gdje je prebolio i hepatitis A), bilo je još 5-6 stranaca (Van Basten, Gullit, Rijkaard, pa Papin, Savićević, Desailly). No, kad je Fabio Capello preuzeo Milan, postupno je Boban napredovao i ubrzo postao starter i stabilan dio prve momčadi.
Hrvatska je u tim godinama svijetu predstavila i vrlo snažnu reprezentaciju, uslijed čega je i porasla potražnja za Hrvatima. Pratila se tada Serie A u Hrvatskoj maksimalno, jer su na Apeninima bili i Jarni (Bari, Torino, Juventus), Bokšić (Lazio, Juventus), Vlaović (Padova), Rapaić (Perugia), Tudor (Juventus, Siena), G. Tomić (Reggina, Vicenza), a u drugom dijelu D. Šimić (Inter, Milan), Smoje (Milan, Monza, Ternana), Brnčić (Cremonese, Vicenza, Monza, Inter, Milan...), Asanović (Napoli), M. Cvitanović (Verona, Venezia, Genoa, Napoli), T. Rukavina (Venezia), pa pri kraju dekade Budan, Bjelanović, Tomas i drugi. Najveći trag su ostavili Boban (9 trofeja), Bokšić, D. Šimić, Tudor (6), Jarni (2)...
Tomislav Ivić trenirao je Avellino
U tim vremenima u Italiji je bilo vrlo teško dočekati strane trenere, među ostalim i zbog stava njihove organizacije koja je stalno nametala pravila koja su davala veću šansu domaćim stručnjacima. Samo jedan hrvatski trener, izuzmemo li Benčića, dobio je tu šansu. I on Splićanin i s velikom karijerom, Tomislav Ivić, koji je dobio posao u slabašnom Avellinu i nije se dugo zadržao...
Kako je od 1996. liberaliziran protok igrača unutar EU, Talijani su jedine limite, kako-tako, nametali u pogledu igrača koji dolaze iz zemalja izvan EU. Bilo je 1, pa 2, pa 3, da bi na kraju, na "zatečena" stanja, klubovi mogli dovoditi strance izvan EU samo ako bi došao na mjesto drugog takvog. Od lani je na snazi odluka da ih mogu igrati dva, a može biti registrirano više njih.
Kako god, dolaskom Luke Modrića u Milan, u ovom trenutku je ukupno 14 hrvatskih nogometaša dio Serie A. I to su Modrić (Milan), Sučić (Inter), Smolčić i Baturina (Como), Mario Pašalić (Atalanta), Vlašić (Torino), Moro i Erlić (Bologna), Rog (Cagliari), Pongračić i Brekalo (Fiorentina), Bašić (Lazio), te Šemper i Vuković (Pisa). U odnosu na prošlu sezonu nema Badelja (istekao ugovor s Genoom), D. Bradarića (vratio se u Salernitanu) i Šverka (Venezia ispala u B ligu, a priključio mu se Franjić).
Vjerojatno će do kraja prijelaznog roka neki igrači s tog popisa promijeniti klubove, a moguće i ligu (status je dvojben Erliću, Brekalu, Bašiću, Rogu i Mori). No, imat ćemo vrlo zanimljiv milanski derbi, s jedne strane Luka Modrić, a na drugoj Petar Sučić, koji je već oduševio Interove navijače i struku u SAD-u. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako će se Modrić snaći u Serie A, što je posve novo za njega nakon 13 godina u Realu. Mario Pašalić se prometnuo u senatora Atalante i jedan je od najcjenjenijih igrača, ne samo u kontekstu Hrvata. Vlašić je u Torinu dobio kapetansku traku dok se ne vrati duže odsutni zbog ozljede Zapata.
Ono što je velika stvar za ugled hrvatskog nogometa, odnosno struke, to je činjenica da će dva Splićanina biti treneri dva kluba koji će igrati (i) Ligu prvaka. Igor Tudor se izborio za duži ugovor s Juventusom i potvrdio svoje dobre dionice u Udinama i Veroni. Ivan Jurić je, pak, dobio u "ruke" odličnu Atalantu, na preporuku bivšeg trenera ovog sastava Gasperinija, koji je stvorio momčad za povijesne iskorake kluba iz Bergama. Gasperini je otišao u Romu i svojim dojučerašnjim poslodavcima u Atalanti (9 godina) kazao da je Jurić najpogodniji nasljednik jer igra sličan nogomet kao i on.
Komentari
0