Javna je tajna da njih dvojica ne razmjenjuju božićne čestitke, vidjeli ste i prisnije kolege na ovom svijetu, ali na povratku iz Dohe Zlatko Dalić neće pogriješiti ako jednu kičastu ‘Merry Christmas‘ razglednicu ubaci u poštanski kaslić Nenada Bjelice. Možda je rasuo dio trenerskog ugleda nedovršenim poslom i nekim zbunjujućim nogometom u Gradskom vrtu, ali Bjelica je prethodno oblikovao kralježnicu modernog i europski uspješnog Dinama. A tu je kralježnicu Zlatko Dalić prvo protiv Japana, a zatim i protiv Brazila iskoristio kao kozmodisk uz čiju se pomoć izvukao iz grča i ispružio sve do polufinala.
Dominik Livaković, Mislav Oršić i Bruno Petković, dakle. Da smo u internoj redakcijskoj kladionici umjesto budućeg svjetskog prvaka tražili hrvatskog heroja nokaut-faze natjecanja, ne bismo otišli bitno dalje od Modrića, Perišića, Brozovića ili Kramarića. Trojca koji kruh zarađuje na stadionima HNL-a, igrajući često u opskurnom ambijentu pred samo tisuću ili dvije gledatelja, ne bismo se sjetili niti u drugoj rundi biranja.
Izrasli u klupske legende
Valjda je to posljedica višegodišnje inferiornosti naših klubova na kontinentalnom planu: ispadajući u pretkolima protiv raznih Gzira i Kizilžara naučili su nas da po inerciji podcjenjujemo hrvatsku ligu. Više nego opipljiv doprinos Livakovića, Oršića i Petkovića u protekle dvije utakmice trebao bi poslužiti kao podsjetnik da je hrvatska liga nepresušan rezervoar talenata. Od onog maksimirskog rastavljanja Fenerbahçea na proste dijelove (4-1), dakle od rujna 2018. godine, Livaković, Oršić i Petković uz Arijana Ademija čine zaglavni kamen Dinamove europske priče koja traje i organski raste.
Te su jeseni s plavog repertoara pod Bjeličinim vodstvom napokon skinuli vječnu lamentaciju o proljeću koje nikad nećemo dočekati, a četiri sezone kasnije uzimali su mjeru Chelseaju. Oko njih su se smjenjivali Olmo i Stojanović, mahali su na odlasku Rrahmaniju i Šunjiću, ispraćali su iz svlačionice Hajrovića, Kadziora i Gavranovića te u njoj dočekivali neke nove klince poput Špikića ili Baturine. Neke poput Joška Gvardiola stigli su i udomiti u seniorskoj konkurenciji i ispratiti u bijeli svijet. A usput su pobjeđivali Anderlecht i Benficu, Feyenoord, Sevillu i Tottenham te do danas izrasli u Dinamove legende, ali sa zadrškom, praćeni pitanjem – ako ste tako dobri, zašto ste još uvijek tu?
U Dinamu su osta(ja)li spletom okolnosti. Jednom se stvari ne bi poklopile, drugi put bi Dinamo spriječio transfer korekcijom ugovora pravilno procjenjujući da na tržištu ne postoje odgovarajuće zamjene za trojicu kapitalaca. Ali kako je Svjetsko prvenstvo najglamurozniji mogući izlog, očekujte da već u siječnju jedan od friških ‘vatrenih‘ heroja krene prema Zapadu.
Dominik Livaković je prvi kandidat jer je meteorski zabljesnuo na nebu iznad Dohe i s dvije predstave protiv Japana i Brazila sebi je osigurao mjesto u povijesnim mundijalskim knjigama. On je u idealnim vratarskim godinama, u siječnju će proslaviti 28. rođendan, a iza sebe ima već jedanaest prvoligaških sezona.
Prema Transfermarktu Livaković danas vrijedi 8,5 milijuna eura, ali potencijalni kupac na Dinamova vrata poslije ovakvih predstava ne treba kucati bez petnaestak milijuna. Pritom će biti važno da redovito sudjeluje u Ligi prvaka ili Europskoj ligi, jer novac u Livijevoj karijernoj priči više nije prioritet. Baš kao Bayern čiji ga je direktor Oliver Kahn promatrao protiv Brazila, a nakon teške ozljede Neuera traži vratara za nastavak sezone.
S Petkovićem i Oršićem stvari stoje nešto drukčije. Nekoliko mjeseci stariji od klupskog kolege među vratnicama, Petković je bio zagrijan za selidbu u inozemstvo nakon što je u Dinamu u jednom trenutku potrošio motive i našao se na ciljniku dijela navijača i kritike. Predbacivali su mu nonšalanciju, biranje utakmice i uloga na terenu, a Dinamo mu je učinio medvjeđu uslugu kada mu je, pristavši na taj tango, dobacio dres s brojem deset.
Dar mar protiv Španjolske
Prema nogometnom habitusu, sjajnom pregledu igre i brušenoj tehnici, Petković zapravo i jest rođena desetka, ali rođen u pogrešno vrijeme. S Modrićem i Kovačićem u blizini do nacionalne momčadi je mogao samo kao centarfor. U jesen 2019. godine je kao napadač i strijelac osvojio javnost i privukao skaute najvećih klubova, no u međuvremenu je uslijed slabijih partija skliznuo na dno Dalićeva popisa.
Još proljetos činilo se da je ispao iz svih kombinacija, ali gol Brazilu vraća ga u epicentar i daje mu prednost pred Livajom i Budimirom u nastavku SP-a. U tom epicentru Petković se najbolje snalazi s Mislavom Oršićem kao partnerom, ali na takvu kombinaciju do daljnjeg može računati u Dinamu, dok je u nacionalnoj momčadi tandem osuđen na život u režimu redukcije.
Kao Perišićev dvojnik na lijevom krilu, Oršić je u izbornikovim nacrtima označen kao idealni džoker, igrač koji donosi novu energiju i zna utakmicu okrenuti naglavce. Prošle godine tako je složio dar-mar Španjolcima na Euru postigavši svoj zasad jedini gol za Vatrene, a protiv Brazila su mu samo tri minute na igralištu (ušao u 114. minuti) bile dovoljne da isporuči asistenciju Petkoviću.