Barakude imaju priliku u ovoj godini ispisati vaterpolsku povijest, kao i povijest svih loptačkih sportova uopće. U siječnju smo osvojili srebro na Europskom prvenstvu u Dubrovniku i Zagrebu, u veljači zlato na Svjetskom prvenstvu u Dohi, a u kolovozu ćemo napadati medalju na Olimpijskim igrama u Parizu. Toliko puta su vaterpolisti - kao i mnogi drugi sportaši - pričali o tome kako je suludo organizirati tri takva natjecanja u jednoj godini, ali kad smo već dvije medalje spremili u vitrinu, idemo do kraja...
Doduše, istu će priliku imati još dvije reprezentacije. Španjolci imaju zlato s EP-a i broncu iz Dohe, Talijani broncu iz Zagreba i srebro iz Dohe, pa će i oni u Pariz doći dodatno inspirirani, ali pustimo njih, ostanimo na našim veličanstvenim Barakudama koji jedini mogu igrati sva tri velika finala.
Kolega i vaterpolski ekspert Dean Bauer već je pobrojao nevjerojatnih 16 medalja koje je Ivica Tucak potpisao kao hrvatski izbornik. Još je taj doseg nevjerojatniji ako znamo da Tucak nije izbornik od “stoljeća sedmog”, nego od jeseni 2012., kada je naslijedio Ratka Rudića, najtrofejnijeg trenera svijeta svih vremena. Tucak ima priliku 12 godina vođenja Barakuda potpisati sa 17 medalja!
Baš je Tucak jutro nakon srebra osvojenog u siječnju novinarima otvoreno poručio: “Slavite i pamtite ove medalje, jer ih u budućnosti neće biti toliko. vaterpolski svijet grabi velikim koracima, a mi često nemamo ni minimalne uvjete za rad, posebno to vrijedi za sve koji rade u klubovima.”
Teško je shvatiti pa i prihvatiti takve riječi u mjesecima u kojima medalje osvajamo kao na traci, ali dobro Tucak zna što govori. Vaterpolo je doduše naš jedini olimpijski loptački sport u kojem smo već 20 godina konstantno na svjetskom vrhu, što je dokaz da smo uspjeli stvoriti vrhunsku hrvatsku školu vaterpola, a ne onu koja je bila naslonjena na Jugoslaviju. Što je posebna vrijednost za hrvatski kolektivni sport. I zbog toga nam Tuckove riječi padaju još teže, premda smo svjesni da je itekako u pravu.
Samo Budimpešta ima više od 120 zatvorenih bazena. Zagreb ih ima pet, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i Rijeka po jedan... Mnogi hrvatski gradovi - niti jedan. Treneri koji rade s djecom u pravilu su na honoraru od 500 eura mjesečno, mnogi i manje od toga. Mnogi prvoligaški igrači su amateri, treinraju kad stignu, mnogi i bez ikakvog honorara... Naravno da sve to jednom mora uzeti danak, koji će biti iznimno težak i tužan.
Međutim, barem do Igara u Parizu ćemo sve te silne probleme malo staviti po strani. Tucak će u Parizu na raspolaganju imati Jokovića, Bukića i Popadića, pa kad i njih pridodate sjajnim igračima iz Dohe, jasno je zašto ćemo toliko nestrpljivo čekati početak vaterpolskog turnira.
Imamo trenera koji je “doktorirao” na temi osvajanja najvećih medalja, imamo igrače koji su rođeni pobjednici, imamo momčad u kojoj ne postoje “zvijezde” nego samo igrači koji su spremni žrtvovati što god treba samo da bi Barakude nastavile sjajiti na svoj toliko prepoznatljiv način.
Uživajmo zato u njima, neponovljivi su to svjetski “zlatnici”...