Nedavno su Amerikanci objavili da kreću s primjenom novog genskog lijeka kod 50 pacijenata kojim bi se ubuduće liječila jedna vrsta genetske sljepoće koja se razvija u djetinjstvu. Cijena jedne doze je milijun dolara i već unaprijed se zna da će lijek biti dostupan samo manjini koja ima sreću da im je novčanik dovoljno potentan da može platiti tako skupo liječenje. Ni najbogatija zdravstvena osiguranja, gotovo je sigurno, ne mogu podnijeti toliki trošak za liječenje samo jednog pacijenta a da istodobno ne ugroze milijune građana.
Nema toliko novca
Upravo ovaj slučaj najbolje oslikava situaciju na današnjem “tržištu” zdravlja na koje stiže sve više potencijalne moćne pomoći, ali zdravstveni fondovi ograničeni su prihodima koje imaju i sve češće moraju podvlačiti crtu odnosno nekima uskratiti liječenje takvim skupim terapijama. S tom se nevoljom bore sve zemlje pa i one najbogatije jer nitko nema toliko novca koliko medicina može potrošiti. Čak i bez tih senzacionalno skupih lijekova svake je godine potrebno barem 10 posto više sredstava nego prethodne za nove lijekove i tehnologiju.
Naravno, u tom je nesrazmjeru prihoda i rashoda i hrvatski zdravstveni sustav u kojem se više od dvadeset godina puno govori o tzv. reformama, a malo radi ne bi li postao učinkovitiji i kvalitetniji s onim što ima u zdravstvenoj blagajni.
Umjesto ozbiljnih promjena u organizaciji bolničke i primarne zdravstvene zaštite, uglavnom smo svjedoci praznih političkih priča u kojima 64 hrvatske bolnice “stoje na istom mjestu” unatoč činjenici da se u istom razdoblju medicina poprilično promijenila, primjerice, skratilo se “ležanje u bolnicama”, osnažila dnevna kirurgija i općenito tzv. dnevna bolnica... Nitko “ne da svoje krevete jer najbolje se liječimo ako nam je bolnica u blizini”, što naravno nema veze sa stvarnošću. S tim u skladu uz živu i zdravu Agenciju za kvalitetu u zdravstvu još nema ni kategorizacije ni akreditacije bolnica pa se u svim postojećima sve radi “’ko i lani” i sve plaća bez obzira na stvarnu kvalitetu i učinkovitost. Također, jednom “pušten duh iz boce” netransparentnog miješanja javnog i privatnog zdravstva znatno smanjuje učinkovitost javnog sustava. O tome se dakako, uporno šuti i tvrdi da bi jasna pravila igre “otjerala liječnike iz javnog sustava ako im se ne dozvoli da fušare kod privatnika” što dakako nema veza s istinom. Dokaz je činjenica da bez “veze s bolnicom” ili pak s blagajnom HZZO-a privatne bolnice i klinike u Hrvatskoj uglavnom teško žive.
Projekt u kojem tražimo saveznike
U Jutarnjem listu nastavljamo sa serijom projekata s ciljem osvješćivanja javnosti i posebno hrvatskih policy makera o najvažnijim društvenim problemima kao i sasvim konkretnim prijedlozima za njihovo rješavanje. Nakon dugih serija tema u višekratnim “Pravim pitanjima” vezanim uz izbore te projekata poput ovog zadnjeg posvećenog “Budućnosti Agrokora”, odlučili smo pokrenuti složeni multimedijalni projekt “Budućnost zdravstva”.
Već dugo očigledno je kako u Hrvatskoj postoje dva sustava u kojoj si mi, hrvatski građani, više ne smijemo priuštiti ozbiljne greške danas jer su problemi toliko duboki da sasvim sigurno u tim sustavima nećemo imati sutra. To su mirovinski i zdravstveni sustav. Procijenili smo kako je situacija u zdravstvenom sustavu ipak najurgentnija te da kao odgovorni, javni medij moramo moderirati hitnu javnu reakciju vrhunskih eksperata, prvenstveno ekonomista specijaliziranih za zdravstvo te, naravno, liječnika. Već smo formirali stručni tim Hanza Medije koji će u mjesecima koji dolaze napisati niz provokativnih tema. Prvo će postaviti dijagnozu stanja te, potom, dati vrlo konkretne preporuke. Predstavit ćemo vam multidimenzionalnu analizu zdravstvenog sustava s pozicija razine i jednakosti pristupa zdravstvenim uslugama u Hrvatskoj. Ne, pada, nam, naime, na pamet isključivo docirati o nužnosti ušteda. Želimo predložiti učinkovitije zdravstvo koje će hrvatskim građanima ponuditi kvalitetnije ishode liječenja različitih bolesti na cijelom teritoriju Lijepe naše. Da bismo to mogli, ljudi s puno iskustva prvo će nam otkriti što mi trenutačno zapravo uopće ne znamo o hrvatskom zdravstvu jer zaprepašćujuće zanemarujemo temeljne statistike. Objavit ćemo analize učinkovitosti zdravstva jer bez izrazite troškovne efikasnosti nema ni održivosti. Pogotovo ne u zemlji sa sve starijom populacijom. Naši stručnjaci ponudit će vam i odgovore na pitanja o tome kako uopće provoditi reforme u zdravstvu, posebno ćemo skrutinizirati uloge pojedinih dionika u zdravstvu, kao i procese donošenja novih zakonskih rješenja u Lijepo našoj.
Pojednostavljeno rečeno, maksimalno ćemo pokušati suziti javni prostor najodgovornijima u zemlji za očiglednu inertnost i nečinjenje. Bilo je dosta širenja fame o tome kako je hrvatsko zdravstvo super, jer se za relativno malo uloženog novca dobiva puno, možda čak previše. Dug zdravstva od 8,5 milijardi jako je jednostavna, gola istina koja ukazuje na to da već sada imamo sustav koji se urušava.
Računamo s tim da ćete upravo Vi, naši čitatelji, biti ključni saveznici. Uskoro ćemo kroz naša print i digitalna izdanja zatražiti i vašu pomoć da kroz ankete, mišljenja, osobna iskustva, fotografije… potkrijepite naše teze o stanju u zdravstvu te i sami date konkretne prijedloge.
Obećavamo da ćemo one najupečatljivije objaviti.
Bacimo zajedno rukavicu i hrvatskim vlastima, podjednako kao i hrvatskoj oporbi, u izazovu kreiranja boljeg, održivog zdravstvenog sustava.
Film koji nismo gledali
Dakako, to je jedna strana medalje zbog koje zdravstvo grca u dugovima, a ona ne manje važna koja sigurno na dugu stazu višestruko vraća uloženo je prevencija o kojoj se govori gotovo samo prigodničarski odnosno povremeno “za naslikavanje”, a u stvarnosti je situacija poražavajuća. Unatoč obećanjima starim barem desetak godina da ćemo “uskoro” dobiti epidemiološku kartu Hrvatske iz koje bi bilo vidljivo gdje su prisutni i koji zdravstveni problemi na koje treba staviti naglasak na prevenciju, ali i liječenje, taj “film” nismo ugledali, a kako stvari stoje, to će se teško ostvariti. Naime, zato što se u Hrvatskoj većina, poglavito zloćudnih bolesti, liječi tek kad postane neizlječiva odnosno smrtonosna, čak i kad se primjenjuju najnoviji i najskuplji lijekovi, život jedva potraje koji mjesec. Pokazuje to i proračun za tzv. skupe lijekove koji je prije desetak godina kad je ustrojen trošio stotinjak milijuna kuna godišnje, a u ovoj se godini očekuje potrošnja veća od milijarde kuna. No, to nije i neće povećati preživljavanje od zloćudnih bolesti jer se primjerice rak pluća, debelog crijeva pa i dojke u pravilu otkrije prekasno odnosno kad je bolest već uznapredovala.
I pušači su glasači
Najeklatantniji primjer je pušenje zbog kojeg svake godine 3000 Hrvata umire od raka pluća i po smrtnosti smo drugi u EU odmah iza Mađarske. I ne samo to, već procjene govore da je pušenje krivac za ukupno 10.000 do 12.000 smrti u samo jednoj godini. No, to nije potaknulo ni jednu Vladu dosad da zabrani primjerice pušenje u kafićima ‘jer su i pušači glasači’ pa se svi političari ipak radije vode politikom nezamjeranja nego čuvanja zdravlja nacije. Trošak liječenja past će ionako solidarno na sve. I prodaja cigareta maloljetnicima prešutno se tolerira premda je zakonski kažnjiva. Naime, u Hrvatskoj i u tom slučaju “zakoni postoje za neke druge”. Čak 35 posto hrvatskih građana puši i ta se brojka ne mijenja, a na akciju smanjivanja te opasne navike ne potiče ni činjenica da se za njihovo zdravlje (ne samo liječenje raka) godišnje potroši više od 1,5 milijardi kuna. Činjenice da duhanski dim uništava krvne žile, ali i neke druge organe poput bubrega, jednjaka, želuca... očito nije nešto s čim se u Hrvatskoj itko želi baviti od liječnika do političara pa zato i uporno nema nikakvih pomaka u smanjenju broja pušača što je trend većine zemalja EU. Dapače, ne samo da su odrasli nepokolebljivi u toj lošoj navici nego je pušenje i među maloljetnicima poprilično česta navika. Nedavni pokušaj da se uvede dodatni porez na cigarete zapravo nije imao intenciju prevencije već krpanja zdravstvenih proračunskih rupa, a jedan je bivši ministar čak rekao kako bi te dodatne kune “mogle povećati plaće liječnika za 1000 eura pa onda ne bi odlazili iz Hrvatske!?”. I taj primjer svjedoči da se o prevenciji u Hrvatskoj priča rijetko, malo i prije svega bez namjere da se s tim itko ozbiljno namjerava baviti.
Skupi poroci
Nerijetko smo svjedoci da velike i bogate farmaceutske tvrtke doniraju novac za razne kongrese, simpozije i edukacije, ali vrlo rijetko za one koje se bave prevencijom. Izuzetak je ako se kroz njih može “provući” i liječenje odnosno primjena nekog konkretnog lijeka koji “signifikantno produljuje život”. Zato ne čudi da u “zemlji alkoholičara” nitko ne želi priznati postojanje tog problema pa se onda ništa ni ne čini. Čak 250.000 alkoholičara i gotovo isto toliko onih koji prekomjerno piju proizvodi nevjerojatne zdravstvene posljedice za njih same, ali i za one koji žive s njima. Dovoljno je reći je u Hrvatskoj većina presađivanja jetre posljedica ciroze nastale prekomjernom konzumacijom alkohola, a jedna transplantacija košta gotovo 250.000 kuna. Umjesto ozbiljnih antialkoholičarskih akcija javnost svjedoči promicanju “dobre kapljice i piva”, a oni koji pretjeraju ionako se liječe na račun HZZO-a.
Ne čini se ništa ni na prevenciji debljine koja posljedično rezultira dijabetesom, visokim tlakom, povišenim masnoćama u krvi, a onda i srčanim odnosno moždanim udarom. Podaci govore da je u Hrvatskoj debelo 20 posto odraslih, a prekomjernu tjelesnu težinu ima gotovo njih 60 posto. Još gore je kod onih koji su imali moždani udar jer prekomjernu težinu ima 66 posto muškaraca i 74 posto žena, a kod dijabetičara tipa 2 višak kilograma ima 79 posto muškaraca i 84 posto žena. No, suvislih i sustavnih programa kojima bi se pokušalo širiti znanje o pravilnoj prehrani i fizičkoj aktivnosti zapravo i nema. Sve se to radi sporadično pa ne čudi da ni na tom polju nema pomaka. Istodobno se za kronične nezarazne bolesti troši velik dio kuna za lijekove koji se propisuju na recept kao i na rehabilitaciju i liječenje srčanog odnosno moždanog udara.
Istina, u Hrvatskoj postoji nekoliko programa za rano otkrivanje zloćudnih bolesti poput raka dojke, debelog crijeva i grlića vrata maternice. No, zasad je odaziv na sva tri premali da bi se osjetili ozbiljni pomaci u preživljavanju. Naime, stručnjaci kažu da bi odaziv morao biti veći od 70 posto, a jedino se preventivnom pregledu za rak dojke, nakon desetak godina primjene, odaziva više od 60 posto žena. Zbog toga je, primjerice, rak debelog crijeva još uvijek visoko na ljestvici smrtnosti u Hrvatskoj što znači i da se mora liječiti skupljim lijekovima a da ishod unatoč tome bude loš.
Osim što je u Hrvatskoj zakazala prevencija većine bolesti pa nam to bitno poskupljuje i liječenje i smanjuje kvalitetu života oboljelih, zaboravlja se i nešto što već ulazi na velika vrata kao problem, a nije se zapravo ni pokušalo riješiti. Riječ je o palijativnoj skrbi za teško oboljele kojima treba svakodnevna medicinska pomoć. Premda se već dulje vrijeme u zemlji koja ima čak 64 bolnice dio kreveta u svakoj od njih može pretvoriti u nužno potrebne krevete za palijativnu skrbi i kronično liječenje, to se uporno ne čini. Oni kojima treba olakšati zadnje dane ili mjesece života jer ih se više ne može aktivno liječiti zapravo “nemaju kamo” pa se nerijetko smještaju u tzv. akutne krevet što znači da se pomoć takvim pacijentima plaća iz zdravstvene blagajne višestruko skuplje nego što je to potrebno, uz napomenu da to uglavnom nije ono što takvim pacijentima treba. S obzirom na dodatni problem da Hrvatska sve više stari i da će potreba za palijativnom skrbi sigurno biti sve veća, moglo bi se reći da nije pet do 12 već da je 12 odavno prošlo da se konačno učini nešto djelatno i kvalitetno za populaciju kojoj je to nužno.
Zamrznut status quo
Nedvojbeno je da je u hrvatskom zdravstvu, uz činjenicu da je u stalnim financijskim dubiozama, veliki problem “nečinjenje” i zadovoljavanje statusom quo bez obzira na to tko je trenutni gospodar Ksavera odnosno Ministarstva zdravstva. U prosjeku od 1990. u tom se ministarstvu šef mijenjao svake dvije godine. Isto je i s HZZO-om, ali i čelnim pozicijama bolnica na kojima ravnatelji dolaze i prolaze s politikom. Taman kad povežu konce funkcioniranja ustanove, siđu s trona i prepuste kormilo novom bolničkom “šegrtu”. S obzirom na to da u Hrvatskoj ima 184 javne zdravstvene ustanove koje godišnje raspolažu s više od 17 milijardi kuna i u kojima se obavi pedesetak milijuna raznih slučajeva liječenja, jasno je koliko je nužno kvalitetno upravljanje i novcem i onima koji čine taj sustav. Na žalost, hrvatsko zdravstvo uvelike “pere” nekompetencija upravljanja pa je prava sreća da koliko-toliko stvari funkcioniraju “po inerciji”, a građani, u pravilu, uz sve zamjerke, ipak prije ili kasnije dobiju “svoj komadić zdravlja”. No, ne učini li se u svakom segmentu sustava prava “generalka”, i to što prije, samo je pitanje vremena kad će javni,dosad solidarni zdravstveni sustav, pasti pred naletom novih neracionalnih troškova od kojih se nismo znali obraniti.