VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Saboteri u našim redovima

Zagreb, 280509.
U povodu obiljezavanja Dana Oruzanih snaga RH i Dana Hrvatske kopnene vojske Predsjednik Mesic polozio je vijence na Zid boli, grob Narodnih heroja i Sredisnji kriz na groblju Mirogoj a izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske koje je predvodio premijer Ivo Sanader polozilo je vijence na Zidu boli, Sredisnjem krizu i grobu dr. Franje Tudjmana. Na slici: Tomislav Karamarko ministar unutarnjih poslova, Premijer Ivo Sanader i Jadranka Kosor podpredsjednica vlade nakon polaganja vijenca na grob dr. Franje Tudjmana.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Na slici: Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, premijer Ivo Sanader i Jadranka Kosor, podpredsjednica vlade, nakon polaganja vijenca na grob dr. Franje Tuđmana

I pod Savkom i pod Bakarićem, i pod Franjom i pod Sanaderom naš je čestiti, mali Član Vladajuće Partije imao svoje neotuđivo pravo da “mijenja sistem iznutra”.  A sad to mu pravo najednom oduzimaju. Sad najednom bi on - kao - trebao napustiti stranku s kojom se ne slaže? Da je napusti, premda je ona - naime - Vladajuća? Bogtiprosti, što sve njima neće pasti na pamet.

Kad se u svibnju godine 1990. okončala 45-godišnja vladavina jedne Vladajuće partije, a otpočela sad već 28-godišnja dominacija druge Vladajuće partije, ta politička promjena nije promijenila samo javni život Republike Hrvatske. Promijenila je i privatne živote stotina tisuća malih ljudi. Malih ljudi, koji su u novom svijetu morali osmisliti i nove sebe.

Tko su bili ti mali ljudi? Mogli su biti doista mali - radnici, medicinske sestre, vozači. Mogli su biti dio socijalističke birokracije - suci, tajnici osnovnih radnih organizacija, činovnici Soc-saveza (poput stanovitog Milana Bandića) ili šefovi veterinarskih inspekcija (poput oca stanovite Brune Brstilo). Mogli su - dakako - biti i politička lica: osobni tajnici Jakova Blaževića, sekretari partijskih ćelija ili zaposlenici ideoloških komisija. Ono što im je svima bilo zajedničko je to da su za vrlu novu stvarnost morali konstruirati i nove osobne pripovijesti.

Oni stariji jako dobro pamte to doba. U svega dvadesetak mjeseci dogodio se cijeli egzodus negdašnjih članova Vladajuće partije u novu Vladajuću partiju. A pod ruku s tim egzodusom išlo je i pisanje novih biografija. Iz tih su biografija najednom nestali fakulteti završeni u Beogradu, studiji općenarodne obrane, molbe za posao napisane na ćirilici. Nestale su škole za rezervne oficire u Bileći, diplomski radovi o Marxu, tronuti sastavci o Titovom sprovodu, stričevi i djedovi poginuli na Sutjesci. Umjesto stričeva poginulih na Sutjesci, pojavljivali su se djedovi i ujaci domobrani, iz biografija su nestajali beogradski semestri, školski bi životopisi najednom počinjali s postdiplomskim, a politički sa srednjom životnom dobi. Ipak, sve ono što se zbivalo prije 1990. nije se baš sasvim moglo izbrisati - pogotovo ako ste bili član SK, pogotovo ako ste bili kakav sekretar. Za to poglavlje života trebali ste stoga smisliti podesno objašnjenje.

I ljudi su ga smislili. Naime, “mi smo sistem mijenjali iznutra”.

Ljudi stariji od četrdeset zacijelo će se sjetiti te rečenice. Tih 90-ih izgovarali su je svi - od Zdravka Tomca do Josipa Jovića i od Slavena Letice do Obrada Kosovca. Tih godina pred nama se najednom razotkrila frapantna mreža konspirativne aktivnosti koja je drijemala ispod naizgled uglačane i mirne površine titoističkog društva. Sve vrijeme vi ste mislili kako ti ljudi lojalno servisiraju sistem, kako vode dnevnik, rade TV kalendar, predaju sociologiju zdravstva ili teoriju prava, pišu dopise Jakovu Blaževiću, pišu komentare u Nedjeljnoj Dalmaciji, vode dopisništva iz Bonna, nadziru veterinarsku inspekciju. Ali - to je sve bila optička varka. Ispod tog igrokaza za javnost naši su dični građani i građanke cijelo vrijeme iznutra podrivali sistem. Potkopavali su temelje društva, širili majušne prostore slobode, sabotirali totalitarne negve i radili za - kako se ono kaže? - “hrvatsku stvar”. Duga desetljeća ti su naši dični sugrađani pomno prikrivali svoja politička nagnuća, s oprezom pravih ilegalaca simulirali da pripadaju matrixu, a da se sve vrijeme ispod toga krio pravi, podzemni život. A onda je došla ta 1990., svi su mogli skinuti krabulje i uživati u plodovima svog decenijskog saboterskog sitnog veza.

Tako je 1990. Hrvatska doživjela ukazanje političkog fenomena: podrivanja sistema iznutra. No, nije to bilo - treba reći - prvo ukazanje tog fenomena, a bogme ni posljednje. Daljnje će nas godine naučiti da se “sistem” može iznutra podrivati i opet. I opet. I opet.

Jer, tijekom idućih će se 29 godina članovi HDZ-a (a to su vrlo često bili isti oni članovi SKH) jako izvještiti u podrivanju sistema iznutra. Eto - recimo - bilo ih je nemalo koji su tako podrivali Sanadera. Sve vrijeme dok je Sanader vladao, stranku su poput pljuska zasipali novci iz Fimi-Medije i autoputova, iz središnjice su se pare u vrećama odnosile za obnovu ličkih crkvica i obnovu vlastitih voznih parkova. I tek je nepogrešivo oko iskusnog promatrača moglo primijetiti kako u tom hinjenom jedinstvu leže i dobro skriveni spavači. Kad se Sanader urušio pod korupcijskim optužnicama, ti su se “mjenjači sistema iznutra” sami javili. Jednom sam prilikom u bolničkoj čekaonici slušao jednu od njih. Mlada splitska liječnica, očito članica stranke, glasno se sestri hvalila kako se HDZ konačno riješio tog strašnog tipa. “Ja sam mu uvijek davala do znanja što mislim”, rekla je, “sjedila bih u prvom redu i baš ne bih pljeskala”. Zamislite vi tu građansku odvažnost! Vlado Gotovac i Demaqi za to su mila majka: ajd’ se ti usudi sjediti na skupu HDZ-a i ne pljeskati nakon što je Šef govorio. Ajd’ se ti usudi tako “mijenjati sistem iznutra”.

Ukratko - u ovih 29 godina Vladajuća je stranka (HDZ) imala dvije usporedne povijesti: javnu i tajnu. Javna povijest izgleda ovako. Kad Sanader dobije izbore, svi su za njega. Na unutarstranačkim izborima bude jedini kandidat i dobije 300.000 glasova. Onda Karamarko preuzme stranku. Otarasi se Sanaderove stečevine kao sramnog poglavlja. Organizira potom unutarstranačke izbore i dobije kao jedini kandidat svih 300 tisuća glasova. Onda Karamarko odleti zbog prstiju u ćupu s mađarskim novcem. Onda dođe Plenković. Proglasi kako će se HDZ otarasiti Karamarkove stečevine kao sramotnog poglavlja. Organizira unutarstranačke izbore na kojima je - sad već pogađate - jedini kandidat te na kojima - sad već pogađate - dobije svih 300 tisuća glasova.

To je ta javna povijest HDZ-a. U njoj, ta je stranka monolitni blok, organizam koji ima jednu glavu i 300 tisuća tijela - tijela koja sva misle kao jedno, govore i djeluju kao jedno, kao u Sjevernoj Koreji. Ipak, osim te javne povijesti postoji i ona druga, privatna, koja se ne da razabrati iz sjevernokorejskih rezultata unutarstranačkih izbora. Ta tajna povijest priča je o ljudima koji iz svojih pritajenih položaja u hrvatskim šumama, vodama, autoputovima, iz općinskih organizacija i županijskih administracija zapravo rovare protiv devijacija i bore se za “hrvatsku stvar”. Rade to tako krišom i tiho da to nitko ne primijeti - ne primijeti sve dok Bivši Vođa ne padne, a oni se sami ne izautaju i kažu da su sve vrijeme “sistem mijenjali iznutra”.

Sad kad smo ovako proučili povijesno iskustvo, nije nam se teško domisliti što bi se dogodilo iduće. Doći će - za dvije godine, pet, dvadeset - dan kad će čak i Plenković izgubiti neke buduće izbore. Doći će dan kad će ga se HDZ riješiti, a na čelo će doći netko novi. Netko će novi tada reći kako je Plenkovićevo doba sa svim njegovim istanbulima i marakešima bilo sramno poglavlje i idejna aberacija. I najednom će se u stranci naći na desetke tisuća onih koji će se s tim orno složiti, ustvrđujući da su to sve vrijeme mislili. Kako su sjedili u prvom redu, ali mrskom uzurpatoru nisu pljeskali. Naprotiv, “sistem su mijenjali iznutra”. Naravno, “boreći se za hrvatsku stvar”.

Tako će jednog dana izgledati politička promjena u HDZ-u. Samo, znate što je tu problem? Što to nismo skužili samo mi i vi. Nego i Plenković.

Skužio je to Plenković ili je za njega to skužila - aritmetika. Kad se, naime, prošlog ponedjeljka hrvatski premijer probudio s postizbornom glavoboljom, zbrojio je dvjesto i dvjesto tisuća i shvatio da je za njegovu stranku glasalo tek nešto više ljudi nego što ona ima registriranih članova. To znači ne samo da članovi stranke nisu uspjeli na birališta izvesti ni svoje kćeri, majke i supruge (O.K. - znam - loš primjer: i one su članovi stranke). Još gore: to znači da čak ni neki od članova HDZ-a nisu glasovali za HDZ. Eto - recimo - uzmite primjer Irske. Ima tamo ambasada, u ambasadi ambasador, konzul, ataše, otpravnik poslova, vozač, spremačica i vrtlar. I kraj svih tih stranačkih uhljeba HDZ da dobije - jedan jedini glas? Kad smo dotle došli, e to je zaista znak za političku uzbunu.

I - koliko vidimo - Plenković ju je podigao. “Sve više informacija da su neki viši stranački dužnosnici organizirali opstrukciju na samom terenu” čitamo tako ovih dana izjavu Neimenovanog Izvora, “bilo da se organizirano glasače nagovaralo da ostanu doma, bilo da ih se nagovaralo da glasaju za druge opcije na desnom spektru”. “Imamo informacije”, veli vrh stranke, “da se radi o organiziranim akcijama opstrukcije u režiji nekih visokih dužnosnika HDZ-a”. To je “terenska i organizirana opstrukcija”, pa će zbog nje - eto - biti raspušteni neki ogranci i organizacije.

Čitamo mi to u novinama, čita i prosječni član HDZ-a, a dok čita, usne mu se tresu od nevjerice. Pa, što je ovo, majku mu? Jel’ ovo došla 1948.? I pod Savkom i pod Bakarićem, i pod Franjom i pod Sanaderom naš je čestiti, mali Član Vladajuće Partije imao svoje malo, neotuđivo pravo da “mijenja sistem iznutra”. A sad to mu pravo najednom oduzimaju. Sad najednom tima gore u Zagrebu na um padaju neke sulude ideje da bi mi - kao - trebali napustiti stranku s kojom se ne slažemo? Da je napustimo, premda je ona - naime - Vladajuća? Bogtiprosti, što sve njima neće pasti na pamet.

Jer - biti u Vladajućoj Stranci i kad se s njom ne slažeš bilo je i ostalo neotuđivo pravo našeg čove. To je on pravo decenijski izborio i pod Bakarićem i pod Sanaderom i pod Karamarkom. Neće on dati da mu to pravo oduzmu. Nikom, pa ni Plenkoviću.

Izdvajamo