Kao ludi pjesnik fizički je dojmljiv, tijelo koristi kao poligon koji plastično ocrtava nevidljivo, potisnuto u umu. Taj Luđak jest pjesnik, kad je “normalan” nekako odviše zaljubljen u svoje stihove e da ne bismo posumnjali da ti stihovi i nisu baš vrhunac umjetnosti.
Kad opatici koju zavodi pročita jednu pjesmu, to postaje jasno. Međutim, nju zavodi njegova vitalnost, njegova neobuzdanost, njegova ranjivost.
