Onog trena kad se saznalo da će Đorđe Balašević 9. ožujka ponovno stati pred Splićane u Spaladium Areni i da od ponoći kreću u prodaju ulaznice, krenuo je stampedo.
I nije bilo važno što je većina iste publike Đoleta slušala i s njim naizust pjevala u istom prostoru prije tri godine, od straha da ne ispadne "ajme, šta nisam na vrime mislila!" i da ne ostanu zakinuti za ulaznice, klikali su "kupi" i hvalili se na društvenim mrežama kako su sad "mirni i spremni".
Balašević je dao veliki intervju za Slobodnu Dalmaciju netom prije njegova zakazanog susreta s neumornim obožavateljima, pred koje dolazi sa svojim "Baronovim balom".
Koncert u Spaladium Areni prošlog ste puta zaključili porukom publici: "Hvala vam što se u Splitu ne osjećam kao stranac". U kojem raspoloženju i 'statusu' ovaj put stižete pred Splićane? Što priželjkujete, što osjećate?
- Svašta se dogodi za dvije-tri godine. Danas tu i tamo u nevjerici pročitam kako je neki narodnjak "napunio Split"? Čekaj, možda postoje dva Splita, vjerojatno ne mislimo na isti? Onaj Split Na Moru? Feral Tribune, Smoje, Hajduk, Jugoplastika, Dvornik, Oliver, Gibonni? I Splićanke, za ime Božje? Taj Split? Jeste, baš taj, kunu se, šalju me na You Tube, i samo mi još to fali! Da se svojim očima uvjerim da je tako nešto istina, bilo bi kao da saznam da se djevojka, kojoj sam u gimnaziji pisao sonete, tog ljeta na raspustu istovremeno zabavljala sa čitavim veznim redom "Krivaje" iz Zavidovića...
Da ne bude zabune, vjerujem u Split, štoviše, uvijek imam i malu tremu od njega, ali sad prvi put stižem s blagom strepnjom, ne iz straha da ću opet naletjeti na onu vrtirepastu sobaricu iz "Parka" koja me je pitala: "Ma, jeste vi stvarno Balašević?", pa dodala "Ajme, ća ste propali!", nego nadajući se da je to propadanje i dalje ostalo samo na meni.
Da ne davim dalje, čak i mnogi naši povodom ovog dolaska u Spaladium Arenu sumnjičavo vrte glavom i plaše me kako će biti ispunjeno tek pola dvorane, na šta im odgovaram da je Pola Splita ionako isto što i mnoge druge Cijele Varoši, ali priznajem da mi nije svejedno.
No, i to je vjerojatno samo nevješto prikrivena estradna taština, ništa strašno. Strašno bi bilo da se Splićani u Splitu počnu osjećati kao stranci, za debelog muzikanta iz unutrašnjosti ćemo lako...
Bora Čorba i njih devet
Zanimljiv ste vi 'svat'. Većini nas asocijacija na najljepše ispričane životne istine, vrsni 'pričač' o ljubavima, gudač po emocijama, ali mnogima ste istodobno i trn u oku i buba u uhu, pa vi baš znate i iživcirati mnoge svojim stihovima i istupima...
- Kad već nisam bio dovoljno mudar da smislim izreku "svijetu se ne može ugoditi", bar sam u jednom trenutku bio dovoljno iskusan da improviziram aneks "a ne treba mu ni ugađati". Za razliku od pravih pjevača, koji nose šljašteće sakoe i bojaju kosu, takozvani kantautori stare sa svojim pjesmama, i prolazeći kroz vremena koja nisu uvijek izrazito muzikalna i poetična, nailaze i na teme koje ponekad ne zahtijevaju samo olovku i trzalicu za gitaru, nego i jasan stav.
A uz tu imenicu najčešće idu još i pridjevi "različit" ili "suprotan". I, ono što je najtužnije u vezi tih "angažiranih pjesama" je to da se od '78., kad sam nespretno i nesretno u jednoj od njih spomenuo "Maršala", ni ne pomišljajući da bi moji stihovi mogli nadživjeti nekog do te mjere besmrtnog, ni jedna od njih nije pokazala pogrešnom... Ni "Samo da rata ne bude", ni "Nevernik", ni "Putuj Evropo"... I kako onda ne bih stekao neprijatelje?
Neprijatelji su, uostalom, daleko sigurnije mjerilo uspjeha nego prijatelji. Prijatelji te ostave zbog svake sitnice, a neprijatelji su vjerni, oni te prate do kraja života. Eto, i nedavno sam napisao neke stihove kojima sam stekao nove neprijatelje, a još ni stare nisam potrošio. I mislim da su mi dušmani sasvim po mjeri.
Ne voli vas ni Bora Đorđević. Nedavno se žestoko obrušio na vas?
- Idealno. Da sastavljam listu od deset onih za koje bi mi odgovaralo da im nisam po volji, ta lista bi izgledala otprilike ovako: Bora Čorba i još devetero njih...
I vašoj novijoj pjesmi "Dno dna" zamjerili su da je previše politički obojana i da previše kritički upire prstom u vladajuće, je li vam to bila namjera?
- Nego što je nego bila! Da mi se sudi za ono što napišem, teško da bih bio oslobođen zato što sam to učinio "iz nehata". Da u vašem listu imamo prostora za objavljivanje samo prve dvije strofe iz te pjesme, ne bih više trebao dodati ni riječ objašnjenja, naprosto, tip sa benzinske pumpe dao mi je šlagvort, i nije bilo lako ne ponoviti išta iz "Nisu krivci primitivci što su pokupili mast, korov nikne gdjegod stigne, ma svaka njima čast, krivi smo mi...", mada su ti stihovi napisani još '93.
Najteže je bilo odoljeti spominjanju imena, ali na vrijeme sam shvatio da bi već u Osijeku mnogi od tih "namjerenih" likova bili potpuno nepoznati. Na žalost, onda se takva "blanco pjesma" odjednom počela ravnopravno odnositi i na neke druge države, ali bez brige, u Splitu je ne namjeravam izvoditi, bit će to koncert daleko nad dnom dna.
Uostalom, ti momci ne samo da nisu tako bitni kao što se čini, nego bi pisanje pjesme o nekom tko je, recimo, izjavio da "za jednog ovog treba ubiti stotinu onih" uveliko preraslo moje kompetencije. Za tako nešto bih ipak prvo morao završiti nekih pet godina faksa, pa još par godina specijalizacije, da bih tek onda nešto pametno mogao napisati o tome. Samo što bi ta pjesma onda bila na latinskom. I ne bi se više zvala pjesma nego dijagnoza. Zaboravimo bolje sve to...
Naljutili ste se na Severinu, kada je u jeku borbe za skrbništvo nad sinom na svom Facebook profilu objavila vlastitu snimku vaše pjesme "Uspavanka za dečaka". Tada ste ustvrdili kako je "jedno ako netko mazne batak s astala iz 'Al se nekad dobro jelo', a drugo kad za jednokratnu upotrebu izdžepari stih iz zaljuljane kolijevke...". Poentirali ste da je pjesma "nešto kao mali srebrni češalj koji se ne provlači kroz baš svačiju kosu...". Jeste li možda imali prilike prokomentirati neugodnu epizodu sa splitskom pjevačicom "u četiri oka"? Što biste joj rekli?
- Hajde da ostanemo dosljedni nivou iznad spominjanja imena... Tome je ionako dan prevelik prostor u medijima, iz razumljivih komercijalnih razloga, ali u osnovi je bitno da se to odnosi ponajprije na iščašeni princip da je sve svima dostupno. Netko snimi čitav tvoj koncert i okači ga na svoju internetsku stranicu, i onda te još obaspe uvredama kad ga blokiraš, zatim lukavci malo prerade stihove, prepričaju ih pa ih potpišu kao svoje, nekakav "tribute band" te godinama čerupa kao ajkule onu Santiagovu ribu u "Starac i more", i nikad se ZAMP nije prevario da im uzme neku kintu za to...
Mene po koncertu redovno cjepnu po desetak tisuća eura "za zaštitu autora", i nema veze što smo Autor i ja gotovo patološki povezani, i što se ta lova desetkuje na putu od mene do mene. Što onda da kažem tek za sve one "kineske Balaševiće", koji pasionirano kradu sve ideje, jer tek njima mogu jedino pod prozorom proizvesti neki zvuk, koji, uzgred, ni slučajno ne sliči na zvižduk...
Pčelica Olivera
U splitsku Spaladium Arenu dolazite u sklopu turneje kojom se obilježava 40 godina od izlaska vašeg prvog singla "U razdeljak te ljubim". Što Splićani mogu očekivati od Đoleta i njegovih "Ujedinjenih mangupa"?
- Da se ne lažemo, taj je "jubilej" samo perfidni povod da se ponovo vidimo, ali napraviti tako zamišljenu turneju bez Splita bilo bi kao okititi božićno drvce bez crvene kugle. Ako ništa drugo, promocija "Život je more" održana je u Sutivanu, o "Panonskom mornaru" da i ne govorimo. Momci i ja inače nismo neki spektakularni bend, i spektakl je obično ispred, i svud oko nas. Priznajem da ne znam šta Splićani mogu očekivati od nas, ali znam šta mi očekujemo od njih. Jadni su oni koncerti koji se događaju samo na bini...
Kad već spominjemo "U razdeljak te ljubim", je li kultna skladba bila pisana baš za jedan "poseban razdeljak" ili je naprosto stih tako "pao"?
- Bog nek mi oprosti, nikad nisam volio tu pjesmu, a da nije bilo nje, tko zna što bi bilo sa svime ostalim... Nisam nikad ni pomišljao, a još manje maštao o tome da ću postati "pjevač", nisam hvatao playback pred ogledalom niti išao na audicije, recimo da sam uskočio kao trenutno rješenje, i tog dana, u studiju, prvi put u životu otpjevao nešto "u mikrofon". Kažu da samo treba biti pravi momak na pravom mjestu u pravo vrijeme, i matematički je to vjerojatno lako rješivo, ali u životu su te tri komponente gotovo nespojive.
Nisam siguran da bi sve ovako teklo da sam tad snimio "Slovensku", "Portret mog života", "Ringišpil", ili bilo što drugo. Ćale je bio očajan kad se to dogodilo, taman su me krenule desetke na faksu, i sve negdje do šeste zlatne ploče govorio mi je da je to lijepo, gitara, društvo, bla bla, ali da moram misliti i od čega ću živjeti. O "Razdeljku" bih mogao naklapati do sudnjeg dana, ali mogu se zakleti jedino da ni slučajno nije zamišljen dvosmisleno, kako je većinom tumačen. I da mi je omogućio da živim od onoga za što živim. Što je najveći mogući blagoslov...
Kad o ljubavnim pjesmama govorimo, mnogima je baš "Olivera" jedna od vaših najdražih balada, dolazi li supruga s vama u Split?
- Došla, ne došla, ona će i na tom koncertu stalno biti sa mnom. Prošli put je kao pčelica oprašila palme na Rivi svojom šarenom suknjom, i kad ju je još i na sceni zavrtjela na stihove "Al kad se spusti moja dragana...", mislim da je svima bilo jasno kako je i mene zavrtjela za čitav život. Dat ću sve od sebe da je nagovorim, ali išlo bi daleko lakše da ona treba mene nagovoriti na nešto. A i vi ste ga pretjerali! Daleko je do proljeća, u redu, ali da baš snijeg padne u Splitu? Nimalo ne pomažete...
Kako Đole provodi svoje slobodno vrijeme, slušate li aktualnu glazbenu produkciju, pratite li hrvatsku estradu, što biste rekli? "Svi su producenti, promašeni dirigenti..." ili ipak neki stvarno "imaju šmek"?
- Prije svega, sve moje vrijeme je slobodno, a ovo ostalo iz pitanja je malo zabrinjavajuće. Uglavnom, još jedino dječaci iz projekta "ajme ća ste propali" drže velike koncerte. Nedavno, poslije onih novogodišnjih gaža, vijest da su se "Dugmići" potukli iza scene. Udario pjevač na pjevača, a gitarist ih razdvaja. Jedan pjevač 59 godina, drugi 61, a gitarist 67! Vama je to normalno?! Pa, vidi onda mene? Ili Čolu?
Jedino nas malo vade ovi klinci, Bajaga, Jasenko Houra, Dino Merlin, tek im je pedeset sedam-osam? Ne vidim nekog tko bi mogao konačno nas otpuhati sa scene, to je sve neprirodno. Slušam radio onako "random", prebacim kad krenu brbljati, i rijetko naiđem na pjesmu koju odslušam do kraja. I to je onda opet neki poletarac. Jura Stublić, Gibonni, Johnny Štulić... Tako je i u svijetu, nažalost, kriza autorstva, kažu, i trebao bih se radovati, ali mislim da bi prava konkurencija dobro došla da nas konačno malo prorijedi...
Turistička pjesma Splitu
Među vašim obožavateljima vlada jagma za vašim knjigama, i vaša kći Jelena uspješno je debitirala romanom "Gospodin Šapšal - saga o malim i velikim čudima". Je li vam bilo neobično čitati Bebino djelo i kako ste ga doživjeli? Što inače volite čitati? Ako bismo u knjižnicu otišli s privilegijom da nosimo vaše preporuke, što bi pisalo na papiru?
- Bit će najpametnije da umjesto odgovora izdvojim, onako preko reda, par rečenica iz recenzije koju sam napisao pročitavši Bebinu knjigu, a koju je ona, ne pitavši svog starog oca, potom ubacila u drugo izdanje... "Nije svatko rođen da bude Autor, ali to ne zvuči baš najvedrije. Možda je umjesto toga ipak ljepše reći da je poneko rođen da upravo to bude?
Pisce od Književnika najlakše razlikuješ po tome što se Književnik postaje upornošću, a Pisac se rađa... Lanac od prvog napisanog do prvog odštampanog slova umije biti i dug i zapetljan, ali samo dvije alke na njemu nešto vrijede, i drže čitavu tu priču. Onaj tko je napisao, i onaj tko čita... Sve je na svom mjestu kad se Onaj Tko Piše zapita zašto bi ovo netko čitao?
Problemi se javljaju kad se Onaj Tko Čita zapita zašto bi ovo netko pisao? Napisati nešto nalik recenziji knjige svog djeteta nije baš najobjektivnija stvar na svijetu, ali daleko problematičnije bilo bi hvaliti knjigu svog djeteta koja nije dobra. To nikad ne bih napravio nekom do koga mi je stalo... Što se tiče drugog dijela pitanja, na onoj ceduljici s mojim preporukama za knjižnicu prvo bi se nalazio "Mali princ", pa "Vjetar u vrbiku", "Hobbit", "Galeb Jonathan Livingston", "Tom Sawyer" i još ponešto, mada sumnjam da bih bilo kakvu ceduljicu uopće i davao u ruke ikom tko sve to već nije pročitao. Ah, da, i Alan Ford, zamalo sam zaboravio, barem prvih desetak...
Mogu li se Splićani nadati "svojoj" pjesmi, kao što su Zadrani dobili "svoju"? Tek da znate, na društvenim mrežama gore želje da se to dogodi...
- Zaista? U Zadru je priča sa Borom Poštarom bila nešto posebno. Tih dana se kandidirao na nekim izborima u svom kraju i čuo sam da je među glasovima, koji su mu na kraju zafalili, bilo puno nevažećih listića na kojima je pisalo "Balašević". Žao mi je zbog toga, ne znam je li to do njega stiglo, ali možda sad pročita ono što sam mu poručio s koncerta u Zagrebu: "Boro ovog puta možda nije pobijedio na izborima, ali je zato njegov izbor uvjerljivo pobijedio"...
Napraviti pjesmu Splitu? Sad ste me bacili u frku. Obećao sam nešto Makarskoj, a onda sam među publikom u Sarajevu vidio i moje "Optimiste", kako njima pogledati u oči? Uostalom, čini mi se da bi pisati pjesmu o moru, Dalmaciji, svemu tome, poslije Runjića, Fiamenga, Olivera, bilo u najmanju ruku nepristojno. Možda probam smisliti barem neku "turističku", i to bi bilo nešto... - zaključio je Balašević razgovor sa Slobodnu Dalmaciju.