Dok se penjemo liftom najpoznatijeg zagrebačkog hotela, omiljeni pjevač narodne glazbe Halid Bešlić prisjeća se rečenice Miroslava Krleže da Balkan počinje s istočne strane kavanske terase hotela Esplanade.
Povod razgovora je, naravno, veliki koncert u zagrebačkoj Areni na Valentinovo. Zagreb je Halidu, nakon Sarajeva, omiljeni grad, a Arena, uz Zetru, najdraže mjesto za nastup. Stoga ne čudi što je Arenu napunio rekordnih četiri puta, jednom prilikom i dva dana zaredom, a nakon četiri godine, dodat će popisu još jednu rasprodanu dvoranu.
- Držim rekord koji je vrlo nezahvalan, ali tako mi se u životu poklopilo. Imao sam prije toga nesreću i pjesme pune čežnje, tako da smo u to vrijeme mogli raditi i treću Arenu zaredom. Imali smo prvu postavku od 24 tisuće ljudi, što više ne daju jer Arena sad prima samo 18 tisuća. Bio je takav trenutak. Mi to u Bosni kažemo: ‘Nije svaki dan Bajram’. Ne možeš takvo nešto ponoviti - skroman je Halid.
Skladan par
Kako je povod Dan zaljubljenih, on i sam ima predivnu ljubavnu priču sa suprugom Sejdom. Iza njih je 40 godina skladnog braka.
- To je jubilej, morat ćemo to nekako proslaviti Sejda i ja. Nama je bitno da su nam unuci Lamija i Belmin Kan, koji će uskoro imati četiri godine, dobro i da smo mi obiteljski bliski. Uglavnom, izaći ćemo u neki restoran - najavljuje.
Nešto malo više od četiri desetljeća traje i njegova estradna karijera.
- To je išlo jedno s drugim. Kad sam upoznao ženu, pjevao sam u kafani i snimio prvu singlicu. Oženio sam se i to je išlo paralelno. Doduše, već sam tada imao dobar kafanski staž, ali žena je stup kuće. Ona je radila u tvornici čokolade, pa sam joj rekao da napusti posao da bi se posvetila kući, ali zato sam imao odgovornost prema tome. Zahvaljujući tome 40 godina smo zajedno i, hvala Bogu, i ne mislimo se rastati do smrti. To je i ljubav i navika, ali što čovjek stari, sve se više voli. Tako to ide. Ako si prešao Rubikon, kuda ćemo? Sve i da hoćemo, nećemo se rastati - priča pjevač.
Sejda i Halid nerijetko zajedno zapjevaju u svom domu, a pjevačeva supruga velika je ljubiteljica sevdalinki. Njihova omiljena pjesma je “Kraj potoka bistre vode”.
- Sejda zna lijepo zapjevati, ali pjeva samo sevdalinke. Mnogi me zovu kraljem sevdaha jer mirišem Bosnom, ali nisam klasični sevdalija. Znam pjevati sevdah, ali moja žena je pravi sevdalija - otkriva pjevač.
Instinkt
U svom bogatom opusu ima gotovo 200 pjesama, no jedna ima posebno mjesto u njegovu srcu.
- ‘U meni jesen je’, mada su mi i druge jako drage. Ali nju obavezno izvodim. Draga mi je i tekstualno i glazbeno, a i popularna je. Parni valjak ima ‘Jesen u meni’, a ja ‘U meni jesen je’ - objašnjava kroz smijeh.
Prije svakog većeg koncerta ima svoj mali ritual - popije čašicu rakije.
- Malo me zagrije i da mi inspiraciju da podignem atmosferu, posebno kad se radi o velikim koncertima. Manje, lakše svirke nisu tako psihološki napete, ali veliki koncerti poput Arene nisu svaki dan - kaže Halid.
Kod pripreme repertoara za koncert ima nepogrešiv instinkt za publiku i na licu mjesta donosi odluku koje će hitove otpjevati.
- Pjevam pjesme za koje sam sto posto siguran da ih raja zna jer nikad nisam ljudima naturao pjesme koje neće slušati. Osluškujemo i znamo koje su pjesme hitovi i vidim to po reakciji i onda, kad se zaredaju, to je najmanje dva i pol sata svirke - priča pjevač.
Karijeru je počeo kao kafanski pjevač, ali i danas rado pjeva u kafani, no lakše mu je, priznaje, zapjevati za stolom nego uzeti mikrofon u ruke. A tajna uspjeha na estradi tijekom četiri desetljeća za njega su, tvrdi, dobre pjesme, pošten odnos prema poslu i prihvatljivost kod publike. Jer kad pjesma postane hit, na njemu je, kaže, da se pojavi, nakloni i pjeva. No, prije toga slijedi prilično složena procedura odabira pjesama, a u tome se Halid pokazao gotovo nepogrešivim.
- Nije problem odabrati pjesmu, nego osjetiti pjesmu. Kad naiđe, skeniram je i to je to. Ali, ne radim to sam. Imam svoje ljude oko sebe, na čelu sa Samirom Kadirićem koji je producent, aranžer i vrstan muzičar. Nas dvojica odlično funkcioniramo. Nekad dobijemo pjesmu ugrubo otpjevanu, pa malo nadodamo, napravimo aranžman, i on je podigne. To se radi dugo vremena, pomalo, usput se čeprka. U autu, putujući, puno puta preslušavamo, analiziramo. Točno znamo kad je sto posto hit u pitanju, nikad se još nismo zeznuli. Imam i ja propuštenih pjesama. Nuđene su mi, ali ja ih nisam čuo, osjetio, a kasnije je postala hit. Netko ju je drugi otpjevao. Bude mi žao, ali ne možeš je uvijek osjetiti - napominje.
Iako je po vokaciji pjevač narodne glazbe, često je koketirao i s ostalim žanrovima. Privatno uživa u rocku, bluesu, jazzu. Kao autor se nikad nije okušao.
- Imam dar da osjetim pjesmu i da je doradim, a izmislit nešto novo sasvim je druga stvar. Ima dvije, tri pjesme koje sam sam skladao, ali to je sve vrlo tanko - iskren je pjevač.
Status zvijezde
Sebe opisuje kao čovjeka kojem je Bog dao talent za pjevanje i koji je imao sreću od toga napraviti karijeru.
- Od početka sam sanjao te momente, a sad sam san doživio i živim ga. Teško je naći ljude koji rade posao koji vole, a meni je to Bog dao. Pitaju me kako sam tako skroman, ali ne znam drugačije. Kažu da je skromnost vrlina, ali skromnost je istina. Takav sam rođen, takvi su mi roditelji, okruženje. Ne možeš ti kod nas u Sarajevu biti zvijezda. Možeš biti sebi, ali ne i drugima. Samo ti ne smiješ reći da si zvijezda, ostali to imaju pravo. To je ta čuvena sarajevska čaršija koja ne priznaje nikakve veličine. Zato mnogi i odlaze iz Sarajeva, oni koji vole tepihe da im se prostiru. Sarajevo nema tepiha. Sad imamo Sarajevo Film Festival, trebate čuti te komentare: ‘Šta će on na tepihu?’ i slične folove. Čak sam i ja jednom bio na crvenom tepihu jer sam pjevao sam u filmu ‘Kod amidža Idriza’ ‘Malo je, malo dana’ Saše Lošića, pa sam morao. Inače, bježim od tepiha. Jer ako si na tepihu, a domaći si, odmah je loš komentar - šali se Halid.
Nakon teške nesreće u kojoj je izgubio oko i bio u velikoj životnoj opasnosti, najemotivniji moment je bio onaj u kojem je prvi put zapjevao.
- Kad sam se probudio iz kome, znao sam da mi je glas u redu. Jedan dan sam išao na oporavak u Fojnicu i Duško Kuliš mi je s kumom došao u posjetu i otišli smo kod njega kući u Kiseljak. Duško je sjeo za klavir i ja sam zapjevao. Svi smo pustili suzu - prisjeća se.
Razmišljajući o budućnosti, prije par je godina otvorio u okolici Sarajeva motel i benzinsku pumpu.
- Moraš misliti unaprijed, jer masa mojih kolega nema posla, ne mogu živjeti od muzike, a dobri su pjevači, ali nisu imali sreće da opstanu. Iz tog razloga sam se okrenuo biznisu. Priznajem, cijeli sam život dobro zarađivao, a nikako nisam mogao sačuvati pare.