PUT DO USPJEHA

IVAN ŠARIĆ, NAŠ PRVI KOMIČAR SUPERSTAR 'Kada dva sata nasmijavaš 2000 ljudi, nema te droge ili seksa koji bi zamijenili taj adrenalin'

    AUTOR:
    • Marijana Sever

  • OBJAVLJENO:
  • 12.02.2018. u 23:30

 

Kad se prije dvije godine vozio u splitski Quasimodo, gdje je imao dogovorenu gažu, Ivan Šarić poprilično se iznenadio kad je ispred kluba vidio tristotinjak ljudi.

Gužva je bila golema. Nisu svi mogli ući. Tek sto ljudi. Tada je shvatio da je vrijeme da svoj stand-up nastup prebaci iz kafića i klubova u kazališne dvorane. A uskoro je male dvorane zamijenio velikima. Poput zagrebačkog Lisinskog, koji prima dvije tisuće ljudi. Rasprodao je ondje svoje nastupe u više navrata. Samo u posljednjih dva mjeseca tri puta.

Domaća stand-up scena strpljivo raste i bilda se posljednjih desetak godina u klubovima, kafićima i kazalištima, no Ivan Šarić prvi je hrvatski komičar kojem je uspjelo samostalno puniti dvorane. Dokazao je da je stand-up komedija prerasla klubove i na velika vrata ušla u dvorane i kazališta. To je velika stvar, ne samo za njega, nego općenito za domaću komičarsku scenu.

Stand-up je konačno našao svoje mjesto u hrvatskom mainstreamu, napokon je zaintrigirao domaće skeptike i preobratio neke hejtere koji su “nekad nešto malo od domaćeg stand-upa vidjeli na televiziji” i zaključili da je “naša scena loša, bezvezna i da se sve to skupa ne isplati uopće gledati”.

Zadovoljna publika

Ovog vikenda Šarić je ponovno nastupio u Splitu, ali ne u klubu za sto ljudi, nego u dvorani Lora. I opet je rasprodao nastup pa će ga ponoviti. Zatim slijedi Šibenik, pa Zadar, rasprodani Osijek, pa još jednom Osijek, Sisak, Velika Gorica… Prva velika kazališno-dvoranska turneja mahom je rasprodana.

Pročulo se. Lik je smiješan. I stvarno jest. Nastup u Lisinskom neki dan obilježile su mu provale humora, uz nebrojene skečeve koji odaju brižljivo planiran nastup. Smijanje iz trbuha. “Odlična vježba za pločice, ali još bolja kao terapija za glavu”, kako je komentirao netko iz publike. Za razliku od tipičnih klupskih stand-upova, ovdje je bilo i publike treće generacije. Jedna plavokosa gospođa u trećem redu, primjerice, dugo je bila suzdržana, a potom se na Šarićevu usporedbu Trojanskog i Domovinskog rata krenula toliko smijati da je izgledalo da će izbiti sjedalo ispred sebe. Njoj je to bilo urnebesno. Iako su neki drugi skečevi generalno osvojili veći dio publike.

“Moja publika uglavnom je mlađa, dolaze ljudi u dobi od 16 do 35. Ali kad krajičkom oka s bine vidim starijeg čovjeka kako se smije na neku foru o marihuani, to mi je najveća pobjeda. Kad pokupim tu stariju ekipu...”, ispričao nam je Šarić uoči splitskog nastupa.

Stariji muškarci, oni iznad 35 godina, priznaje, najveći su mu problem.

“Oni te uvijek gledaju s dozom opreza i misle si: ma što ćeš ti meni, mali, prodavati pamet? Općenito, malo sam proučavao humor sa znanstvene strane jer me zanimalo zašto se ljudi zapravo smiju. I generalna pretpostavka je da je humor latentna agresija, kao kad kažeš nekome: što ga podjebavaš? Uvijek je tu prisutna lagana provokacija. I žene na tu latentnu agresiju reagiraju mnogo bolje jer nemaju obrambeni mehanizam koji muškarac ima prema muškarcu. Jer kad te drugi muškarac nasmije i proda ti foru, on je tebe zapravo osvojio… Ti se više ne možeš ljutiti na nekog to je tebe nasmijao.”

Internet generacija

Dakle, žene je lakše osvojiti?

“Muškarci dolaze sa stavom, žene su puno otvorenije”, zaključuje oprezno Šarić.

Svejedno, publiku će ipak radije usporediti s ljepšim spolom.

“Publika je kao jako lijepa žena. Nijedna ti neće doći i reći: Ja sam jako laka, mene počasti cugom i to ti je to. Sve govore baš suprotno: Ja, ja sam ti totalno zajebana. Mene nećeš lako osvojiti. To sam doživio po svim gradovima gdje sam nastupao. Mi, u Splitu, e mi smo totalno zajebani. Ako nas u Puli osvojiš, to ti je to. Zvijezda si!”, priča Šarić svoje dojmove s nastupa po zemlji.

Jesu li Dalmatinci duhovitiji od Zagrepčana, dobacuju li više Zadrani ili Osječani. Može li ista fora nasmijati jednako ekipu iz Belog Manastira kao i onu u Šibeniku?

“Pa ne bih rekao da postoje neke velike razlike u mentalitetu što se tiče humora. Mislim, recimo u Splitu moram biti baš brz. Osim toga, tamo ponekad ne trebam ni govoriti, dovoljno je reći par puta: ae, aee. To, primjerice, neće baš dobro proći u Varaždinu. Inače, volim naučiti nešto o mjestu gdje gostujem, vlada li ondje HDZ ili SDP, koja je glavna ulica, što inače rade, kamo izlaze i kad infiltriram njihovu lokalnu kulturu u svoj nastup, onda je to njima još jače. Ali generalno bih rekao da Hrvati nisu ukočeni. Dapače.”

Svoj stand-up izričaj izbrusio je inspiriran britkim i pomaknutim humorom kojeg su njegovali pythonovci i na zanimljiv ga način premjestio u lokalne okvire. Upravo je to, smatra on, problem lošeg “zabavnog” programa na domaćim TV kanalima koji kao da ignoriraju cijelu novu generaciju koja je odrasla na “Mućkama”, “Monty Pythonu” ili “Seinfeldu”. Televizijska generacija koja se pretvorila u internet generaciju.

Psovka kao emocija

“Humor je više globalan nego nekad. Nije Amerika više tako daleka i strana. Na stageu i ja mogu ljude nasmijati Trumpom, pogotovo kad ga udomaćim i spomenem Keruma prije njega. Na kraju dana radije ipak vučem fore iz naše kulture jer se ljudi s time mogu više povezati.”

Također, Šarić nije pobornik kulture cenzure. Izbjegavati psovke u zemlji koja ima vrlo kreativne, raznovrsne i žestoke uvrede, o čemu je pričao i u svojem showu, bila bi, smatra, velika šteta.

“Psovku volim iskorištavati kao emociju, ali psovati samo da bi time popravio ‘punch line’ je bezveze. Ta emocija je ono čega nema u domaćim sapunicama. Naprimjer, kad imaš scenu u kojoj ti netko pretuče ženu u seriji, ne možeš na to reagirati rečenicom: Oh, kvragu. Kažeš: Mrš u tri pi.ke materine! Ako ideš prikrivati emociju, onda si neuvjerljiv i publika te ne puši. Stand-up nije disciplina kazališta u kojoj možeš glumiti. Mislim, možeš ti odglumiti skeč, ali gore moraš biti brz i iskren, to je tajna dobrog stand-up komičara, barem ja tako mislim”, objašnjava komičar.

Šarić ima stotinjak nastupa godišnje, prosječno dva do tri tjedno. Nastup mu je dobro izrežiran, organiziran, sve su teme dobro povezane. Zanima nas koliko je toga pripremljeno unaprijed, a koliko toga improvizacija?

“Uvijek postoji kostur, ljudi nekad pogrešno shvaćaju, misle da bi stand-up komičar na nastupima trebao pričati sve novo. To je nemoguće. Pa imam sto nastupa godišnje, ne mogu imati sto sati materijala. Stand-up nastup funkcionira gotovo kao predstava. Osamdeset posto je kostur, znam gdje ću i što ću govoriti, a 20 posto je improvizacija. Pričam o tome što se dogodilo ovaj tjedan, što se događalo po mrežama. Najbolje fore nastaju u kontaktu s publikom. To je ono što se ne može uopće prepričati. Ponekad me toliko ponese adrenalin da ni nakon dva i pol sata ne bih prestao. Doslovce trebam staviti štopericu. A kada dva sata nasmijavaš 2000 ljudi, onda nema bolje stvari, nema te droge, tog alkohola, tog seksa koji bi zamijenio tu vrstu adrenalina.”

Iako su ga, kako kaže, odgojili klubovi, dvorane su drugačija vrsta izazova. “U malim klubovima, gdje ti je publika bliže, moraš biti brz, malo prostiji, imati više interakcije, dok u velikim dvoranama možeš biti sporiji, imati dulje skečeve, ali nastup treba imati više inteligencije.”

I dok Šarić nastupa sam, svi ostali uglavnom su u čoporu. Mrze li ga zato? Postoji li međusobno rivalstvo i zašto se rađaju klanovi?

“To je valjda tipično hrvatski. Klanovi se rađaju iz ljubomore i neostvarenih snova. Iako mi to, iskreno, nikad nije bilo jasno jer ako si i ti komičar, popneš se na binu, imaš mikrofon u ruci, imaš publiku. I kad ti završiš, ide drugi komičar. Mi ne ulazimo jedan drugome u prostor, svaki ima svojih pet minuta, kako smo mi onda prijetnja jedan drugome? Ako si dobar, ljudi se smiju, ako nisi, radiš nešto drugo u životu. Ali, to je ta stvar s humorom, humor je subjektivna stvar. Nije sve svakome smiješno. I ne može biti. Prije sam se previše time opterećivao.

Ljudi bi mi znali reći: ti meni nisi smiješan.

Pa dobro, stari. Super!

Ti ne voliš sarmu. Ja volim.

I što sad?”

Kad je Karamarko otišao, propalo mi je pola sata materijala

Zadarski komičar nerijetko na nastupima pere i političare i celebrityje. Ismijava njihovu pojavu, pamet, pa čak i fizički izgled. Ne bi se reklo da je baš politički korektan. Zadnji put opleo je po Gibonniju. Samo zato, kako je rekao, što je predobar i baš zbog toga jako sumnjiv. A kada je s političke scene otišao Karamarko, propalo mu je, kaže, pola sata materijala.

“Politički humor oduvijek je bio svojevrsna kontrola političara, još otkako je dvorskih luda. Ako te svi zovu lopovom, onda se možda trebaš zapitati jesi li uistinu loša osoba. Vani ako neki političar samo takne novinarku po koljenu, sutra odmah daje ostavku. Kod nas frajer iz HDZ-a prebije ženu i ništa se ne dogodi. Narod mu kaže: Ajde, daj ostavku. On kaže: Neću. I onda mi kažemo: Dobro. Mi smo pitali. Takve situacije na političkoj sceni ne mogu ignorirati.”

“Volim ja udariti po politici, ali ne pretjerano, ne želim da ljudi s nastupa izađu u depresiji. Mislim da mi moja disciplina to dopušta. Kao neki društveni kroničar ili dvorska luda imam pravo reći neke stvari. I nasmijati ljude. A možda u svemu tome ima i istine. Neki su se ljutili. Ali neka su. Ma, mislim se, ako ne znaš podnijeti šalu na svoj račun, onda si debil. Što ćemo više pričati?”

Svejedno, nekim ljudima ne želim dati prostora na svojim nastupima. Kad ih spomenem, dajem im kredibilitet. Neke klaunove ne bih ni u novinama spominjao.

 

Izdvajamo