Bili su prvi bend koji je svirao u zagrebačkoj Areni, “pokorili” su Trg bana Jelačića nekoliko puta, no uvijek će se pamtiti jedinstvena 1989., svirali su na zagrebačkom Dolcu, s Filharmonijom su ušli u Lisinski, u rock and roll ruho odjenuli HNK, zagrijali fanove na Šalati...
Oni su Prljavo kazalište, dečki iz Dubrave koji su se nedavno vratili s turneje po Australiji, Kanadi i SAD-u, pljeskalo im se u New Yorku, Los Angelesu, Melobournu, Torontu... No ono što slijedi njihova je priča, tu srce jače kuca, riječ je o glazbenom spektaklu u svom gradu.
Stadion u Kranjčevićevoj, na Dan grada Zagreba, 31. svibnja, nakon desetljeća mira, ponovno je u žiži, reflektori će ga ogrijati k’o u danima najveće slave, a zaključujući po prodaji ulaznica za to rock and roll druženje, društvo iz Dubrave upriličit će megaspektakl godine.
Jasenko Houra kaže da su pripreme odavno završili, na turneji su već više od godinu dana, raspored im je takav da više i ne prati na kojem su aerodromu, u koji avion ulaze, je li hladno ili vruće.
Uvijek na okupu
No, to je njihov život, njihov je dom na putovanjima.
- Svakoj svirci se još veselimo poput malog djeteta, no Zagreb je nekako drugačiji. Ne mislim u sviračkom smislu, nego na šušur koji se događa oko benda. Pritisak je velik, osjeća se ta psihoza. Publici smo dali da odabere set-listu, a mi ćemo udovoljiti svim njenim željama, naprosto ćemo se prilagoditi. No, već sada mogu reći da dišemo slično, uz pokoju iznimku, jer sve su to pjesme koje su dio naše turneje - kaže Jajo i napominje da nema dana kada bend nije na okupu.
Stalni hitovi
- Jako smo svjesni da treba više od dva sata držati publiku na nogama. To je isto kao kada nogometni derbi traje 90 minuta pa slijede produžeci. Svi se pred televizorima držimo za glavu. Baš sam neki dan rekao dečkima da bismo i mi mogli na svirkama imati poluvrijeme, da malo stanemo, predahnemo i opet udarimo. Jer, dva sata u rock and rollu je iznimno iscrpljujuće i na to publika jednostavno mora računati.
Ima li tajnu dobre forme?
- Nema tu velikih tajni. Mi od osnivanja benda svaki dan imamo probe. Ništa nas u tome ne može spriječiti. Kratka stanka se može dogoditi samo ako smo taj dan odnekud doputovali ili ako su se baš zaredale neprospavane noći. Uz svirku, tu je i puno priče, zafrkancije. Jednostavno, to je naš život. Drugačije ne znamo i to je bit svega.
Specijalni rituali u njihovu slučaju ne postoje. Itekako su svjesni da uvijek moraju biti u top-formi, pa iznimka nije ni zagrebački koncert.
- Imamo uhodan ritam kojeg se držimo, sve je isplanirano do najsitnijeg detalja - kaže Jajo dok priču vraćamo u njihov rodni grad.
- Sva ta putovanja, turneja i 40. rođendan grupe bili bi besmisleni bez Zagreba. A iskreno, stadion u Kranjčevićevoj već mi je godinama na piku i ta će se moja intimna želja ovih dana konačno i realizirati.
Trn u peti, dodaje Jajo, svakako je ostao Maksimir. To što su im neke strukture zabranile nastup na travnjaku uz koji su odrasli, nikada neće zaboraviti.
- Rastali smo se još 1994. godine i vrlo dobro se sjećam da sam s tog sastanka, s tih dogovora, otišao pokisao. Jako mi se to uvuklo u sjećanje. S druge strane, nikako si ne želim kvariti sjećanja na svoju mladost, na odrastanje na tribinama, uživancije s društvom...
Iako ne zna broj koncerata koje je s “prljavcima” odradio, kaže, svaka nova svirka je drugačija. - Mi smo sasvim nepredvidljiva ekipa i nikada nitko od nas ne zna u kojem ćemo smjeru “odfurati” koncert. To mi je super. Taj faktor iznenađenja daje adrenalin, razlog je zbog kojeg tako dugo postojimo.
Zagrebačka večer uz proslavu rođendana obilježit će život našeg poznatog autora, ali svakako i povijest benda koji je krenuo iz garaže u zagrebačkoj Dubravi.
- Vjerujem da će to biti lijepa noć. Ali, meni se nekako sve emocije, slike i doživljaji pojave drugi dan, kad sam sam kod kuće. Tada vizualiziram sve momente. Obično, kad večer završi, ljudi se raziđu, na podu ostane smeće, prazne boce, sve je to isto kao kad završi dobar tulum, svadba ili nečiji rođendan - kaže Houra.
Uz bezvremenske hitove poput “Ne zovi, mama, dokotora”, “Ma kog me Boga za tebe pitaju”, “Mi plešemo”, “Mojoj majci”, “Lupi petama”, “Heroj ulice”, “Kiše jesenje”..., dečki iz Dubrave u stankama između putovanja pripremaju pjesme za novi album. A Houra ih ima pregršt. No, kod njega je to specifičan proces za koji nikada ne zna kada će završiti.
Gitare na stageu
- Postoji 30-40 pjesama. Imam svoje favorite, ali jako sam svjestan i svog utopističkog stava, katkad i kontradiktornog, jer nekako sebično ne želim da izađu van. Usporedio bih to svoje razmišljanje s onim poznatih starih slikara kada ne žele da njihovi radovi odu od njih, nekako ih sebično žele sačuvati za sebe. I s godinama sve više. Nove su pjesme meni kao autoru svakako izazov jer nikada ne znam u koje će se ruho pretvoriti, a isto tako ne znam kako će zvučati, no činjenica je da Kazalište ne može bježati od sebe - otkriva Houra.
Unatoč burnim godinama u impresivnoj karijeri njegova kultnog benda, kaže, ne nedostaje mu planova i želja. Tako bi volio do kraja godine na jednom mjestu okupiti bend sa svim bivšim članovima.
- Volio bih da se nađemo na jednom mjestu, bez pompoznih najava i velikih komplikacija. Onako, iz srca, neka svatko dođe sa svojom gitarom i svira po svom, iz gušta. Nema veze koliko će gitara biti na pozornici i kako će tko svirati. Nek’ je svatko svira onako kako mu u tom trenutku bude po volji.