Znam da zvuči bogohulno, osobito kad to kaže netko iz Dalmacije, pa još iz Splita, ali što mogu kad je tako: Olivera Dragojevića dugo nisam volio. A jednom sam mu čak vrlo glasno zviždao. Prije nego što mi, s puno razloga, počnete skidati svece, poslušajte što imam reći u svoju obranu.
Kao što znamo, Oliver je na veliku scenu iskoračio 1967. godine. Na Splitskome festivalu izveo je “Picaferaja”, pjesmu koja danas uživa u reputaciji zimzelenog klasika. U realnom vremenu ništa nije dalo naslutiti da će skladba biti rado slušana pola stoljeća kasnije. Publika ju je tada primila suzdržano i hladno. Toliko suzdržano i hladno da je Oliver dao petama vjetra i sljedećih sedam godina proveo nastupajući u noćnim klubovima i striptiz-barovima zapadne Europe. O tome ništa nisam znao niti me je bila briga. U noći njegova velikog splitskog fijaska imao sam tri godine i nepunih mjesec dana.
Posramljeni pjevač vratio se na Prokurative tek 1974. “Copacabanom” koja mi se jako svidjela, što je i logično s obzirom da je riječ bila o pjesmici koja kao da je pisana za nezahtjevne desetogodišnjake. No taj vedri kampanilistički song katapultirao ga je u zvijezde. Na svoju, vašu i moju sreću, Oliver nije nastavio u sličnom repertoarnom duhu. Obnovio je davno započetu suradnju sa Zdenkom Runjićem i u sljedećih nekoliko godina profilirao se kao izvođač velikih mediteranskih balada koje su osvajale uši i srca publike iz svih dijelova Jugoslavije.
“Potroši san mladost, i dušu i tilo, a sve lipo ča je bilo, ča je ludo srce snilo, u pismi se zbilo”, pjevao je Oliver u danima dok ja svoju mladost još nisam uspio ni načeti. I kako da se prepoznam u pjesmama umornog muškarca ukorijenjenog u voljeni zavičaj iz kojega sam ja htio otići pošto-poto? S petnaestak godina glazba mi je postala jako važna, ništa na ovome svijetu nije bilo važnije od nje. I, naravno, kao i sve pubertetlije otkad je svijeta i vijeka, bio sam nemilosrdno isključiv, pravi mali muzički maoist koji je bio u stanju prekrižiti neko čeljade samo zato što dotična persona sluša nešto njemu mrsko. Da se razumijemo, nisam imao ništa protiv balada. Ali izbor između zavičajne “Skalinade” i engleske “Stairway to Heaven” mogao me samo nasmijati. U društvu mojih prijatelja i znanaca pretpostaviti Olivera Dragojevića Robertu Plantu bio je najkraći put u društvenu smrt.
Otpor, pa i pravo gađenje koje smo osjećali prema svim zabavnjacima, bez sluha za nijanse i bez milosti za iznimke, dodatno je osnažen pojavom novog vala. London je zvao nadrkanim glasom krnjavog Joea Strummera, “Town Called Malice” jamovaca ili “Ghost Town” Specialsa bili su moji gradovi, i nisam htio pristati na zemljopis koji su mi svake godine podmetali na Splitskome festivalu. S Prokurativa gledan, svijet je bio ravna ploča na čijim su krajevima Varoš i Lučac, a ja sam život u mitskom “cvitu Mediterana” doživljavao kao robiju. Logično, Oliver kao “kozmički Dalmatinac”, kako ga je lucidno nazvao Dražen Vrdoljak, posebno mi je išao na jetra.
Jednom prilikom u Splitu se ad hoc okupio big band sastavljen od lokalnih svirača koji su u Hrvatskom narodnom kazalištu održali cjelovečernji koncert. Strepeći, valjda, da neće prodati dovoljno ulaznica, kao gosta su oglasili Olivera što je, naravno, odmah stvorilo redove pred blagajnom. Te večeri bio sam u publici, htio sam uživati u klasicima Dukea Ellingtona, Bennyja Goodmana i Counta Basieja, pa sam se toplo nadao da je Oliver prilagodio repertoar naravi soareje. Ali vraga, on je otpjevao nekoliko svojih hitova, na moj užas čak i “Nadalinu”. Tada sam učinio ono što normalni Splićani rade samo na stadionu: zviždao sam sve dok mi netko odostraga nije zaprijetio da umuknem ili će me zakucati o pod.
Otada je prošlo puno godina, mali maoist je odrastao i usput naučio da glazba nije, ili barem ne bi smjela biti, pitanje života i smrti. Naučio je poštovati tuđe izbore, ali i proširivati vlastite. Ne znam točno kada, ali u jednom se trenutku i Oliver uspio uvući u privatni soundtrack moga života. I dalje se naježim kad čujem “London Calling”, ali me ispuni milinom i kad čujem rašpavi glas svoga sugrađanina kad zapjeva... Gotovo sve.
Zahvaljujući prijateljstvu s jazz-promotorom Draženom Kokanovićem prije nekoliko godina zatekao sam se u istoj konobi s Oliverom i Jasonom Lindnerom. Potonji je jedan od najvećih pijanista našega vremena. Doslovce na stotine svirača sa svih strana globusa prodalo bi dušu vragu samo da mogu dijeliti pozornicu s njim. On je, međutim, bio sretan da je može dijeliti s Oliverom. Prorok s Prokurativa i ikona newyorške jazz-scene nepogrešivo su se, bez puno riječi, prepoznali. Nekoliko zajednički odsviranih taktova bilo im je dovoljno da premoste sve dobne, kulturne i žanrovske barijere, da sami sebi i nama u publici osvijeste činjenicu kako je riječ o ljudima iste krvne grupe. Dok sam ih slušao kako čavrljaju između dva zalogaja friganih gavuna i dva gutljaja crnoga vina, primijetio sam da mi, kao pravome magarcu, rastu uši.
Bilo mi je strašno žao što ovaj Ivica, dakle, sredovječni prdonja ča je potrošija mladost, i dušu i tilo, ne može sresti onoga drugog, prčevitog adolescenta zviždača, i zalipit mu jednu trisku drito priko čunke.Kad je objavljena vijest da je Oliver umro, opet sam poželio zviždati. Ne znam kome: bogu, nebesima, sudbini... Onome tko je odgovoran za taj tužni rasplet. Siguran sam da mi ovaj put nitko ne bi zapovjedio da začepim i sjednem.