SANDRA PERKOVIĆ

NAŠA SPORTSKA HEROINA NAM SE OTVORILA I PO PRVI PUTA GLASNO REKLA O ČEMU MAŠTA, I TKO JE NJEN NAJVEĆI UZOR 'Nažalost, nisam osvojila taj trofej...'

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 29.12.2018. u 18:23

Biljana Blivajs / CROPIX

 

Naša sportska heroina, kraljica diska, u otvorenom razgovoru za Studio osvrnula se na godinu koja je iza nje, budućnost i sitnice koje ju neizmjerno vesele. Otkriva, njezin najveći uzor i motivator bila joj je baka Ruža, žena neizmjerne energije.

Najveći dio 2018. provela je nižući pobjede po svjetskim i europskim mitinzima, a preostale mjesece primajući nagrade za najbolju hrvatsku sportašicu godine.

Bez sumnje, Sandri Perković godina na izmaku ostat će u odličnom sjećanju, no takve su bile i one prethodne. Skupilo se puno trofeja i titula, medalja i priznanja, no 28-godišnja Perković najavljuje da na tome neće stati. Još barem deset godina, ako je ne spriječe ozljede, planira ostati u samom vrhu svjetske atletike. Kod nje i dalje tinjaju ambicija, želja i ljubav prema bacanju diska, premda će i sama reći da je 2018. u sportskom smislu za nju bila točka na “i”.

Nemirna duha

- Osvojila sam tu petu europsku titulu i postala prva sportašica u povijesti kojoj je to pošlo za rukom. I to je ono što me čini najsretnijom i motivira me za ono što slijedi u idućoj, ali i u 2020., koja je olimpijska godina - govori užurbano Perković, “ispucavajući” riječi poput diska koji tako fantastično baca. I nema teme na koju tako ne odgovara premda joj je, tako punoj energije, vjerojatno prava muka sjediti na jednome mjestu dulje od 10 minuta, a intervju, naravno, traje i dulje od toga.

No, strpljivo je odradila i razgovor i fotografiranje, a dio gostiju Gardena nije odolio, pa su i on krišom iskoristili priliku i mobitelima uhvatili Perković u ovom top, novogodišnjem izdanju. Nastavljamo rezimirati godinu, raspravljajući o Dijamantnoj ligi, koju je otvorila savršeno, no onda ju zbog jednog rezultata, jer se promijenila, nije uspjela i osvojiti.

- Nažalost, nisam osvojila taj sedmi trofej, spriječila me viroza. Čak sam na treningu bacala tako dobro da sam mislila da ću srušiti rekord mitinga, no onda se dogodilo ono što mi često znaju reći prijateljice - dok mi planiramo, Bog se smije.

Ipak, nemam za čime žaliti, jer tek mi je 28 godina, moje vrijeme tek dolazi - zaključuje Perković.

Biljana Blivajs / CROPIX
 

I naravno da nema za čime žaliti jer u ovoj je godini osvojila svoje deseto zlato s velikih natjecanja, posvetila tu medalju samoj sebi. I privatno je zadovoljna 2018. jer se unatoč sportskim obavezama uspjela, kaže, puno družiti i s prijateljima i dati si oduška u nekim stvarima. O čemu se radi, nije odala, jer iako je Sandra Perković vrlo otvorena osoba, kada o nečemu ne želi govoriti, nemate baš nikakve šanse da je uvjerite u suprotno. Ta tvrdoglavost kod nje se reflektira u mnogo stvari. Jer kad je pažljivije slušate, vrlo brzo shvatite da joj je upravo svojeglavost jedan od glavnih aduta koji je tjera dalje u postizanju rezultata...

Otkriva tek da planira neko putovanje s prijateljima izvan Hrvatske, čemu se jako veseli, a novu će godinu dočekati, kao i uvijek, u krugu obitelji i prijatelja, neovisno o lokaciji.

- Volim ući u tu novu eru, makar ona bila i datumska sa sebi najbližim, najdražim ljudima. Gdje će to biti, manje mi je važno, bitno je da smo svi zajedno, jer zbog sporta puno putujem i rijetko sam s njima - objašnjava Perković.

A ti trenuci stvarno nisu česti. Možda su nešto su češći od onih koje imaju tenisači, no većina vrhunskih sportaša živi zapravo pravim nomadskim životom.

Iz grada u grad

- Ponekad mi se dogodi da ujutro kada otvorim oči pojma nemam gdje se nalazim, pogotovo kada imam puno mitinga zaredom. Savlada vas toliko umor od natjecanja da mi, kad otvorim oči, treba nekoliko minuta da se sjetim u kojem se gradu nalazim, posebno ako je mrak. Zato nikada ne spavam sa spuštenim roletama, tako puno brže shvatim gdje sam i prođe me ta panika - otkriva Perković.

Putujući s jednog kontinenta na drugi, iz grada u grad, mijenja hotelske sobe, krevete...

- Ljudi govore da se nisu odmorili na godišnjem odmoru jer nisu spavali u svojem krevetu. A to je deset dana u godini od njih 365. Meni je tako većinu godine i da, to stvarno nije odmor. No, priuštila sam si luksuz, pa u Medulinu imam svoj madrac, u hotelu Belvedere, gdje odsjedam kad sam na pripremama. Iznose ga za mene kada stignem. Imam i jednu svoju igračku jastuk koju uvijek nosim na putovanja. To je moja amajlija, ali i djelić doma, jer volim imati nešto baš svoje kada sam vani - govori. Zaključak da je život vrhunskog sportaša pun odricanja, i nije neko epohalno otkriće. Zato ljudi često odustanu, no to Sandri, kako sama tvrdi, nije nikada palo na pamet.

- Imam priliku u životu raditi ono što volim i radim to najbolje na svijetu, a to je dodatan motiv i zadovoljstvo. Moj trener Edis Elkasević, koji me se stvarno nagledao u svakakvim stanjima i raspoloženjima, jednom mi je prilikom rekao da najveća sreća izbija iz mene upravo kad osvojim zlato. Naravno, uvijek ima uspona i padova, tijelo vam se umori, pa to utječe i na psihu. Svi mi imamo onu fazu ‘zašto sam ja sada tu, zašto moram trenirati, oni se zabavljaju, dosta mi je svega’...

To traje jedan dan, a već je sutra nešto sasvim drugo. Žena sam, znate kako je to s nama. Bilo bi čudno da mi takvi dani ne dođu, jer imala sam stvarno teških perioda. Uostalom, i tu suspenziju. No, u životu nikada nisam pomislila da želim prekinuti svoju sportsku karijeru - odlučno će Perković. Iz njezina stava lako osjetite taj inat, borbenost koja je tjera dalje. Tako se zainatila, prilično ljuta na napise koji su dovodili u pitanje njezine buduće rezultate kad je naglo smršavjela. Zainatila se i nedugo nakon toga bacila disk za još jedno zlato, dokazavši kritičarima i stručnjacima da su u krivu.

Također, ako je netko mislio da je odustala od politike jer je stavila mandat u mirovanje, taj se prevario. Čekat će, kaže, dok joj traje sportska karijera, a onda se uključiti u neke političke akcije ili doći na čelo Saveza.

Biljana Blivajs / CROPIX
 

Život konkurentice

S nekim drugim, “životnijim” stvarima, ne planira čekati, unatoč svojem desetogodišnjem planu.

- Moja glavna europska konkurentica, Francuskinja Melina Robert-Michon, prvo je dijete rodila sa 35, drugo sa 40 godina. A nije osvojila niti jednu medalju sve dok nije postala majkom. Rekla mi je da joj je dijete toliko pomoglo i da je toliko zadovoljna sa sobom i da joj je zato tek tada sve krenulo kako treba. Moram priznati da se i ja vidim tako, i kao majka i kao žena koja i dalje ima karijeru. Želim dijete s pravim čovjekom u pravo vrijeme. Volim obitelj, volim punu kuću i ne sumnjam da ću sve to uspjeti uskladiti - govori Perković. Taj odgovor nužno vodi u smjer pitanja, koje baš osobito i ne voli, ali se uvijek diplomatski uspije izvući - što je s ljubavi?

- Ja sam uvijek zaljubljena i neka tako ostane - odgovara uz smijeh.

Voli obitelj, voli svoj zagrebački kvart u kojem je odrasla i premda se iz njega odselila na Jarun, i dalje će uvijek odgovoriti da je iz Dubrave.

Ostala cura iz kvarta

- Ne osjećam se građankom nijednog drugog kvarta osim svoje lijepe Dubrave. Zbog nje sam ovo što jesam - kaže. I dalje dobar dio vremena, kad je u Zagrebu, provodi upravo tamo, i zbog prijatelja, ali i, naravno, zbog mame Vesne. Njezina baka Ruža, koja joj je bila veliki motivator i uzor, nažalost je preminula. Bila je to žena velike energije koja je sve do zadnjeg dana do svoje 90. okapala vrt i kuhala.

- Uvijek je govorila ‘Sandra je ista ja’. Imala je uvijek odličan savjet i točno je znala kako me treba primiriti da stanem i promislim. Nije pametovala, nego bi samo ‘piknula’, a ja bih ostala zbunjena zašto mi je to rekla. Najbolja mi je bila poslije Olimpijskijih igra u Riju. Novinari nam došli u kuću, intervjuiraju mamu, brata Marka i svi očekuju, naravno, izjave ‘Sandra je divna, krasna’, a moja baka Ruža poludjela na mene - da što sam radila, kakvi su mi ono bili hici u mrežu - smije se Perković. Obitelj joj je bitna ne samo zato što joj je velika podrška nego i zato što je čvrsto drže na zemlji. Brat Marko magistar je strojarstva, ona olimpijska pobjednica, no dobro se zna tko ima zadnju riječ u kući...

- Vjerujem da me svi ovi uspjesi nisu ponijeli baš zbog moje skromne mame koja mi je uvijek govorila da budem ono što jesam, svoja. Učila me vrijednosti svega u životu, pa tako i novca, govoreći mi da on, doduše, jest nužan, ali ne i presudan, te da sve dobro potječe od ljubavi, zdravog duha i dobrih prijatelja. Zato i danas kada se nađemo negdje, a mene okruže fotografi, moji se prijatelji iznenade jer sam ja za njih i dalje samo Sandra, curka iz Dubrave koja dobro baca disk...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo