U glumačkom poslu određeni smo s najmanje četiri stvari. Srećom, koja daje prilike za dobre uloge, vremenom, jer, eto, ja više nisam u godinama da igram, na primjer, Juliju, osim u nekom možda posebnom autorskom konceptu, zatim izgledom, nekada traže plavušu, nekad crnku, i jezikom, gluma je u konačnici pitanje prostora materinjeg jezika - kaže Iva Mihalić, glumica zagrebačkog HNK, iza koje je jedna od uspješnijih godina u karijeri, u kojoj je postala važno lice regionalne kinematografije i serija. Nakon što se pojavila u zapaženim sporednim ulogama u filmovima “Osmi povjerenik” Ivana Salaja i “Koja je ovo država” Vinka Brešana, zaigrala je u prvoj hrvatskoj seriji u produkciji HBO-a “Uspjeh”, koju je režirao oskarovac Danis Tanović.
Odličan partner
U Beogradu je na FEST-u nedavno predstavljen film “Pijavice” redatelja i scenarista Dragana Marinkovića nastao prema romanu Davida Albaharija u kojem je igrala s važnim glumcima s ovih prostora Lazarom Ristovskim i Nikolom Đuričkom.
U “Pijavicama” proslavljeni pisac Petar Mirić u vrijeme velike društvene i političke krize u Srbiji predstavlja stavove koji stvaraju konflikte s političkim režimom te u njegov život ulazi državna služba za bezbednost. Iva Mihalić glumi glavni ženski lik, Svetlanu, djelatnicu službe bezbednosti te ljubavnicu Petra Labusa (Nikola Đuričko), bivšeg pripadnika službe.
- Da, slažem se da je iza mene jedna od uspješnijih godina dosad, i zadovoljna sam i zahvalna što imam prilika da igram i u kazalištu i na televiziji i u filmu. Pogotovo što sam imala čast biti u istom kadru s ponajboljim glumcem srednje generacije u Srbiji, Nikolom Đuričkom, koji je fantastičan kolega i partner. Imali smo 15-ak dana snimanja, nismo se otprije poznavali, a morali smo odraditi vrlo škakljive ljubavničke scene i Đuričko je u svemu tome pokazao i ljudskost i profesionalnost, kao i opuštenost. U priči se, kad je riječ o mojem liku Svetlane, kao i kod moje uloge u “Osmom povjereniku”, prepliću teme oportunizma i ljubavi, junakinja je femme fatale karijeristica koja važe između ljubavi i zadatka – govori Iva Mihalić o filmu koji je sada na američkim festivalima, a datum prikazivanja u Hrvatskoj još je nepoznat.
Oprečne reakcije
Od hrvatskih projekata najviše je reakcija znanaca i publike doživjela zahvaljujući angažmanu u HBO-ovoj seriji na hrvatskom, “Uspjeh” gdje tumači lik Vinke kojoj se nakon avansiranja na poslu događaju stvari koje će joj stubokom promijeniti život, biva napadnuta, a onda i sudionik u zločinu.
- Ljudi su imali vrlo oprečne reakcije, serija im se ili jako svidjela ili mi se nije nimalo svidjela. Bio je to strašno zahtjevan glumački zadatak: igram ženu koja je otišla baciti smeće i u 24 sata joj se okrenuo život, naletjela je na tučnjavu, a postala je i ubojica. Lik Vinke, uz to, razotkriva loše brakove, brak u kojem te netko psihički zlostavlja, a svejedno ostaješ u njemu. Serija je realna: nasilje je u našim stvarnim životima tu negdje: u drugom bloku, iza ugla, roditelji vlastitu djecu bacaju kroz prozor, mlate se kćeri i uzima im se novac za maturalac, a sestre se drže u škrinji. Evidentno je da institucije ne rade svoj posao i da nasilje brojnošću slučajeva sve više otvara pitanje kakvi smo to susjedi, kakvi smo to ljudi, ako baš ništa oko sebe ne vidimo. Vinka mi je najdraža uloga od posljednjih, bila je i izazovna i zastrašujuća. Nisam u lošem braku, nemam djecu, nisam nikada ubila čovjeka. Zato sam se morala mnogo u radu na seriji osloniti na intuiciju i na partnere – reći će o HBO-ovu “Uspjehu”.
Glumi od djetinjstva
Dobri projekti donose i dobre glumačke partnere od Frane Maškovića, Krešimira Mikića do Đurička i Gorana Bogdana.
- Partner mi je najbitniji na sceni i u sceni, unutar kadra. Svi spomenuti su dobri partneri. Osim što sam s Goranom Bogdanom imala prilike u životu više raditi, još od dana na Akademiji prošli smo razne poslove zajedno – govori o kolegama glumica koja je na televiziji od 2006. i serije “Cimmer fraj”, a prvu zapaženu ulogu ostvarila je u filmu “Ćaća” Dalibora Matanića iz 2011. godine u kojem je igrala s tada također nepoznatim mladim glumcima Juditom Franković i Igorom Kovačem te pokojnim Ivom Gregurevićem.
- Kad pogledam unatrag, drago mi je da sam zadržala onodobnu znatiželju i misao da se u glumačkom radu uvijek ima što novo otkriti. Naravno, sazrela sam u nekim stvarima i neke stvari bi danas drukčije riješila, promatrajući ih s ove vremenske distance. Međutim, prije osam godina, uloga zlostavljane i nesretne djevojke u “Ćaći” bio je za mene zadatak izuzetnog značenja koji me ohrabrio za dalje - kaže Iva Mihalić, koja trenutno u kazalištu igra Regan u “Kralju Learu”, Karmen, suprugu glavnog lika u drami “Svaki tvoj rođendan”, jednu od uloga u “Tko pjeva, zlo ne misli”, a uskoro će početi probe za Žižekovu “Antigonu” u kojoj će najesen utjeloviti naslovni lik.
Pozicija žene u glumištu, a naročito u kazalištu, svakako je delikatnija od pozicije njihovih kolega.
- Žene već prije tridesete počinju igrate majke, do 40. već igraju tetke, a sa 50, ako ne i prije, bake. Naše su karijere nezahvalnije od karijera kolega glumaca. U svjetskim i domaćim klasicima otprilike 70 posto likova, ako ne i više, čine muškarci. Eto, igram u HNK Regan u Shakespeareovu “Kralju Learu”, u kojem su tri ženske uloge i devet muškaraca. U Krležinoj “Gospodi Glembajevima” imamo tek barunicu Castelli Glembay, časnu sestru Angeliku i sirotu Faniku. Ili Ruperticu koju je barunica pogazila kočijom. Da, ženska je pozicija u dramskoj literaturi izazovna – kaže glumica koja je u teatru dosad odigrala više od 30 uloga i ima Nagradu hrvatskog glumišta za ostvarenje umjetnika do 28 godina za ulogu Helene Vasiljevne Kuragine u dramatizaciji Tolstojeva “Rata i mira” u režiji Tomaža Pandura i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 2012.
Da se želi baviti glumom, shvatila je s trinaest godina, upisala se u Dramski studio ZeKaeMa, na Akademiju se upisala iz drugog pokušaja i 2006. kao studentica glume odigrala prvu profesionalnu predstavu, “Cirkus Šardam” u režiji Marija Kovača. U dosadašnjoj karijeri njeguje profinjen tip glumačke igre, stišan, prigušen, pomalo dokumentaran, ponešto damski.
Prigušeni stil
- Ta vrst poetike je ono što mene trenutno zanima i što meni pričinja zadovoljstvo. Takav stil je dio mog karaktera. Trenutno volim minimalizam, no ne želim se ograničavati. U velikim filmskim kadrovima taj stil može imati puni odjek jer publika vidi i sićušni pokret obrve i treptaj više. U kazalištu je nešto kompleksnije iznijeti prigušenu poetiku, no nije neizvedivo. Opet, ne mislim da me odluka o takvoj scenskoj poetici usporava, mislim da mi time dolaze stvari koje mi trebaju doći i kad mi trebaju doći. Naravno da bih ponekad htjela više… Ali treba trajati, otkrivati mogućnosti. Gluma je u krajnjoj liniji izazov, ne volim kalupe i isključivost i ne znači da sutra neću igrati lice raskošne ekspresije, eksplozivno. Recimo, ja bih rado odigrala i neku raščupanu, raspamećenu luđakinju, umjesto hladnih poslovnih žena, supruga i ljubavnica - kaže glumica koja voli Emily Blunt, Cate Blanchett, Helen McCrory u “Peaky Blinders”, Oliviju Colman i Rachel Weisz u “Miljenici”.
Nema fiksaciju na neku ulogu, no iz domaće literature voljela bi jednog dana igrati Gigu Barićevu, Lauru Lenbachovu iz drame “U Agoniji”…
- Glumački posao zna biti i težak i najlakši na svijetu. Ponekad teže padaju razdoblja kada se malo radi. No, kad sam dobra sa sobom, kad mi je jasan sistem samovrednovanja, spretno koristim slobodno vrijeme da radim stvari koje volim, da izlazim s prijateljima, čitam, vježbam u teretani ili vježbam jogu, putujem, ponavljam francuski. Voljela bih naučiti svirati klavir… Čim je ljepše vrijeme, krenem na planinu, barem jednom tjedno odem u šumu, na Japetić, Sljeme. Volim se i družiti i promatrati ljude. Jedno vrijeme sam zapisivala rečenice slučajnih prolaznika koje bih slučajno čula… imala sam papir prepun nepovezanih rečenica, koje bi možda i mogle imati veze jedna s drugom – kaže glumica koja živi na Gornjem gradu, nedaleko od Markova trga, baš kao i Begovićeva Giga Barićeva.
Sedam prosaca
- Skoro da i sedam prosaca zove na telefon – našalila se glumica koja se ne opterećuje neizvjesnim ljubavnim statusom.
Jesu li žene i glumice danas na neki način podcijenjene društveno?
- Na neki način jesu. Čini mi se da je šezdesetih i sedamdesetih zanimanje glumica imalo drukčiju težinu i kontekst. Danas odeš na Instagram i vidiš što je bilo koja glumica radila taj dan. Osobno nisam vrsna instagramuša i nisam sigurna je li ta vrsta dostupnosti i manjka samozatajnosti, ta vrsta eksponiranosti “na izvolite”, korisna za glumačku poziciju. Mislim da je ona nekadašnja tajanstvenija pozicija, kad si glumicu mogao vidjeti uglavnom ako u kinu i kazalištu platiš kartu i ponekad na televiziji, bila bolja za status naše profesije, pogotovo žena u njoj. Gluma je ipak poziv, rad na sebi, sa sobom, sa svijetom oko sebe. Stvari se, u svakom slučaju, velikom brzinom mijenjaju, čak od vremena otkad sam ja završila Akademiju. Evo, sad sam uspjela na neki način u svom pozivu, no ne kažem da ću cijelog života biti glumica, možda mi bude trebao odmak jednog dana i možda odem u neku drugu profesiju, tko zna što život nosi - završava Iva Mihalić.