ČUDESNI POTHVAT

VIDEO: 'TRPIO SAM MUČNINE I GUŠENJE PENJUĆI SE NA HIMALAJU' Poznati hrvatski glumac po treći put krenuo u opasnu avanturu

    AUTOR:
    • Tina Premec

  • OBJAVLJENO:
  • 21.06.2019. u 20:04

Privatna arhiva

 

Glumac Vedran Mlikota vratio se nedavno s još jedne ekspedicije na Himalaju. Točnije, već treće, potvrđujući tako tezu tko jednom uspije savladati najviši planinski lanac na svijetu uvijek mu se vraća. I ovaj put u tu opasnu avanturu, jer ona je bez ikakve dvojbe upravo takva, išao je s našim proslavljenim alpinistom Stipom Božićem.

- Prvi put sam išao 2015. sa Stipom i ekipom Slovenaca i moram priznati da sam se odmah navukao na Himalaju. Dvije godine poslije organizirao sam ekspediciju “Vlaji na Himalaji” i popeli smo se na vrh Mera Peak, visok 6476 metara.

Ovaj sada, Imja Tse, bio je nešto niži, 6189 metara, ali mnogo teži zbog okomica koje smo morali ispenjati uz pomoć užadi. Volio bih da smo išli na vrh viši od 7000 metara jer mi je to sada izazov, no Stipe je bio “gazda” ekspedicije i on je odlučivao.

Naime, on je slavio veliku obljetnicu, 40 godina od svog prvog uspona na Mount Everest. Popeo se 15. svibnja 1979., i to je bio velik uspjeh te bivše jugoslavenske ekspedicije jer su prvi u povijesti išli zapadnim grebenom, a Stipe je prvi Hrvat kojemu je to uspjelo.

• Koliko vas je bilo u ekspediciji?

- Ukupno devetero, a dvoje od njih išlo je do visine od 4500 metara pa su se vratili jer su morali zbog posla. Ipak je to trajalo 25 dana. Od nas sedmero, četvero se popelo na vrh Imha Tse: Ivo Miloš, Tonči Čagalj, Stipina kći Iva Božić i ja. Bilo je to 14, 15 dana uspona i pet dana silaska. Išli smo preko jezera Gokyo, jednog od najljepših predjela na Himalaji, koje se nalazi na oko 5000 metara nadmorske visine.

Prije nego što smo stigli na cilj, popeli smo se na još tri vrha viša od 5300 metara: Gokyo Ri, Cho La Pass i Kala Patthar s kojeg puca najljepši pogled na Mount Everst i južnu stijenu Lhotsea, dakle na sam vrh svijeta. Kako je Stipe paralelno snimao i film, bio mu je važan baš taj dio zbog pogleda na Everest i zapadni greben kojim se tada popeo s ekspedicijom.


• Kako ste se vi pripremali za ekspediciju?

- Samo se morate penjati po planinama, a u mom slučaju to su bili Sljeme, Biokovo, Dinara, Alpe, Triglav... Najvažnije je dobro utrenirati noge jer moraš izdržati 20, 25 dana intenzivnog hodanja, penjanja i spuštanja, koje ponekad traje i deset, 12 sati dnevno. Dakle, stvarno moraš biti u dobroj kondiciji. A kada tamo dođete, obavezno treba proći proces aklimatizacije kako bi se izbjegli problemi poput hipoksije tj. visinske bolesti.

A ove druge, lakše probleme imaš pod normalno, to se ne da izbjeći, samo su kod jednih simptomi jači, a kod drugih slabiji. Čim se počneš penjati više od 4000 metara, krenu mučnine, glavobolje, povraćanje. To onda rješavate tabletama, one ipak sve to malo olakšaju, no najgore je spavanje.

Na visinama iznad 5000 metara stalno imate apneju (osjećaj gušenja u snu) zbog manjka zraka, što znači da se budite svake dvije, tri minute. Karakteristično je i za te visine da vam se tijelo pri kretanju umara tri do četiri puta više zbog nedostatka kisika.

• Za vas je cijeli pothvat bio dodatno emotivan jer ste nosili majicu s likom Ive Gregurevića.

- Taj posljednji dio uspona bio je jako težak. Da nisam obećao da ću na vrhu Imja Tse zakopati majicu s Ivinim likom, mislim da bih odustao. To mi je dalo neku dodatnu snagu jer je bilo užasno naporno. Problem je bila ta vertikala zbog koje smo se morali vući užetom, a ostali smo i bez vode. Ali, nisam se mogao od sramote vratiti u Hrvatsku a da ne ispunim obećanje.

Na kraju je ispalo vrlo, vrlo dobro. Snimili smo mali videoklip zakopavanja majice na vrhu, koji će se koristiti u dokumentarnom filmu o Ivi Gregureviću koji radi njegov najbolji prijatelj, redatelj Branko Schmidt. Zbog još jedne stvari je ispalo odlično: prvi put me na vrhovima višim od 5000 metara nije zateklo užasno vrijeme i napokon sam vidio Everest iz velike blizine.

Kada smo stigli na vrh, ostale grupe već su krenule sa spuštanjem tako da smo imali taj vrh od oko pet četvornih metara samo za sebe. Boravak na njemu bio je jedan od najljepših sati u mom životu.

 

• Zašto Gregurević?

- Ivo je bio moj veliki prijatelj. Volio je slušati naše himalajske priče. Nakon što je doživio infarkt prije desetak godina, Schmidt se s njim puno družio, šetao, a ja sam ga stalno zvao da ide sa mnom na Sljeme. I on sve kao hoće, hoće, ali vješto izbjegava. Na kraju smo ga Miroslav Škoro i ja uspjeli odvući na Sljeme, natjerati ga doslovno da se popne, ali samo jednom nam je to pošlo za rukom.

Kao i s Navojcem. Ali, jako je volio slušati o našim pothvatima, divio se, bio naš obožavatelj. Kada je iznenada umro, odlučili smo napraviti spomen našem prijatelju. Ponijeli smo majicu s njegovim likom, iskopali rupu u ledu na vrhu, stavili majicu i prekrili je snijegom i ledom, a drugi dan je već po njoj pao novi snijeg. I ta majica će tamo ostati zauvijek.

• Znači, vi ste Gregurevića natjerali na Sljeme, a on vas do himalajskog vrha?

- Ta simbolična gesta je najmanje što Ivo zaslužuje. Od jeseni smo opet u akciji jer želimo napraviti veliku monografiju, što jedan od naših najvećih glumaca bez ikakve sumnje i zaslužuje. Što je najtragičnije, mi smo taj posljednji dan njegova života, na Staru godinu, proveli zajedno i baš o tome pričali. Ja sam mu spomenuo da bi trebao napraviti monografiju, a on meni nevoljko odgovorio “ma tko će to...

” Odgovorio sam mu da ću ja, na što je na kraju pristao, ali da to bude za dvije godine kada će njegov festival u Orašju slaviti četvrt stoljeća postojanja. Sve smo to spomenuli bez ikakve primisli da bi Ivo već sutradan mogao biti pokojan.

Zagreb, 170619.
Studio Hanza media.
Glumac Vedran Mlikota.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
 

• Nego, niste se niti aklimatizirali na Hrvatsku, a već vam slijedi vaša druga velika strast, jedrenje, jer vas očekuje 2. glumačka regata Preko - Sali, a odmah potom i vaš festival Glumci u Zagvozdu. Što ste za ovu godinu pripremili?

- Glumačka regata me jako veseli. Ove (druge) godine imamo desetak brodova i bit će gusto. Najviše se bojim Vukmirice i Potočnjaka. A 22. kazališne susrete Glumaca u Zagvozdu otvaramo 30. lipnja. Ne želimo upasti u kolotečinu pa uvijek izmišljamo nešto novo. Prošle godine doveli smo talijansku pijanisticu zbog čega smo dva dana vukli klavir na vrh Sv. Jure.

Ove će godine na vrhu Biokova Zoran Predin održati koncert “Zoran pjeva Arsena”, i to baš noć uoči Dedićeva rođendana. Drago mi je što su se u cijelu priču uključile i okolne općine Makarska, Tučepi, Vrgorac, Imotski i Brela te prihvatile moju ideju pa je koncert postao zajednički projekt u kojem svi participiraju, a više nego ikad imamo i podršku Splitsko-dalmatinske županije otkako joj je na čelu Blaženko Boban.

Ove godine na otvaranje dolazi Gavella s predstavom “Kako je počeo rat na mom otoku”, a potom i “Đurologija”, “Lijevo, desno glumac”, “Pod hitno na hitnu”, “Ćiro”, “Brodolomke”... I da, to je jedini festival koji se odvija volonterski i ulaz na sve programe je slobodan.

• Pretpostavljam da ste doveli teatar u svoj Zagvozd jer ste vi prvi put u životu u kazalište zakoračili tek kad ste došli u Split na školovanje?

- Istina, bilo mi je 16, 17 godina i, kao i većina Zagvožđana, nikad nisam bio u kazalištu. No, danas se situacija promijenila. Renato Baretić je jednom lijepo rekao da prosječni stanovnik Zagvozda pogleda više predstava godišnje nego prosječni stanovnik Zagreba.

No, taj prvi put u kazalištu sam bio po kazni. Ja i moja dva prijatelja, Čolak i Rako, sjedili smo u zadnjoj klupi, bili nemirni i profesorica glazbenog odgoja poslala nas je za kaznu da gledamo jednu operu i napišemo referat.

Meni je taj trenutak doslovno promijenio život jer da nisam glumac, uopće nisam imao ideju što bih radio u životu. Sad ih, doduše, imam nekoliko... Uglavnom, na toj generalnoj probi opere “Evgenij Onjegin”, kada sam prvi put u životu ušao u kazalište, bio sam kao Alisa u Zemlji čudesa. Inficiralo me.

Već sljedeći dan sam kupio ulaznicu za predstavu i svaku slobodnu večer iduće dvije godine, koliko sam bio u Splitu, išao gledati predstave. Počeli su me na kraju puštati i bez ulaznice, a tada su igrale antologijske predstave u kojima su glumili velikani poput Ivice Vidovića, Špire Guberine, Zdravke Krstulović, Božidara Bobana, Josipa Gende... Gledao sam neke od njih 15, 20 puta.

Privatna arhiva

• Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu prošli ste iz prve, što je rijetkost. Kako su vam reagirali roditelji jer ste izabrali glumu za životni poziv?

- Imao sam sreću što su moji roditelji normalni ljudi, shvatili su da to volim. Ni oni nisu znali kakav je to život, samo im je bilo važno da ja to želim i da uspijem. Nitko nije bio sretniji od njih kada sam položio prijemni. Bio mi je to prvi put i da sam u Zagrebu, ali sve je nekako išlo svojim tokom, normalno, kako je trebalo biti - diploma, a nakon godinu dana i stalno zaposlenje u zagrebačkom HNK.

• Zašto ste 2010., nakon 17 provedenih godina u tom kazalištu, dali otkaz?

- Ne pričam rado o tome. Nisam bio zadovoljan i odlučio sam otići jer se nismo uspjeli dogovoriti oko banalnih stvari, a ja mislim da sam bio u pravu. U pet minuta sam razmislio i rekao “pa ne može me netko tako zaje......”.

Krenuo sam u svoje projekte, osnovao kazališnu družinu Glumci u Zagvozdu, okupio glumce-prijatelje i u njoj bio sve: od vozača i fizičkog radnika koji utovaruje scenografiju do producenta koji isplaćuje honorare. Bio je to teško, ali i najljepše zarađen novac.

Zagreb, 020413.
U studiju Katren pocelo je snimanje nove sezone popularne humoristicke TV serije Stipe u Gostima.
Na fotografiji: glumci Filip Rados, Vedran Mlikota i Suzana Nikolic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
CROPIX

• Ima tog vlaškog poduzetničkog duha u vama?

- Pa, ima. Živio sam tako šest godina, a onda me prije tri godine Duško Ljuština pozvao u Kerempuh. I mogu reći da sam jako zadovoljan, mali ansambl, odlična atmosfera, glumci...

Na jesen me čeka nova predstava s Vinkom Brešanom i još nekoliko onih starih komada koje igram jer su me prve dvije sezone odmah zatrpali poslom. No, sada su stigle nove mlade snage u Kerempuh koje će preuzeti, a ja lagano prema penziji...

• Teško jer ove godine punite tek 50 godina. Planirate li proslaviti svojih pola stoljeća koliko ćete navršiti 31. srpnja?

- Spremam proslavu kao i svi koji drže ne do sebe, nego do prijatelja. Te fešte se više organiziraju zbog dragih ljudi koje bih volio vidjeti, a ja ću za njih napraviti veliku zabavu uz glazbu i pucanje, i pošteno proslaviti rođendan.

Bit će puno ljudi, svi koji mi nešto znače, koliko god nas stane ispred moje rodne kuće u Mlikotama. I to je posljednji veliki rođendan koji ću slaviti prije stotog.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo