“Prvi put na Rabu, ali bez uputnice”, objavio je nedavno jedan od najpoznatijih istarskih pjevača svih vremena Alen Vitasović na svom Facebook profilu i izazvao pravu buru reakcija. Putovao je Alen ovaj put na taj otok radi koncerta, a publiku je nasmijao svojim iskrenim postom koji je bio dio zabavnog performansa s kolegom Draženom Turinom Šajetom, a izveli su ga na brodu dok su se približavali obalama tog kvarnerskog otoka s poznatom klinikom za liječenje alkoholičara, gdje je Vitasović boravio prije 6-7 godina.
Istarski pjevač koji je nedavno pobijedio na festivalu Melodije Istre i Kvarnera o tim danima te problemima s alkoholom uvijek progovara otvoreno i iskreno, čak se i šali na svoj račun, iako mu nije bilo nimalo lako. Prije nekoliko dana navršio je 49 godina, a sada se smatra mudrijim nego u doba najveće slave. Prvi album koji je postao megapopularan snimio je 1994. godine, a potom ih je snimio još pet, sve do 2003. godine. Otad se na neki način povukao sa svjetala pozornice, da bi se sada ponovno vratio s novim albumom i nastupima na festivalima.
Neprospavana noć
Pomalo umoran nakon neprospavane noći zbog gaže u Zagrebu, na terasi ponad Arene uz šalu i deci gemišta te lagani povjetarac iz pulske luke Alen nam priča o svom turbulentnom životu. Opušten je, dobre volje, pozdravlja poznanike. Zbija šale. Dostupan i neposredan. Sasvim suprotno od predodžbe o velikim zvijezdama. Stoga se i šali na svoj račun. Danas kaže da ništa u svojoj karijeri ni životu ne bi mijenjao, jedino bi povukao neke riječi koje je izgovorio u afektu, te nam sasvim iskreno otkriva kako se teško nosio sa statusom zvijezde, zbog čega je tih davnih dana na Rab pobjegao da se odmori od svih, koliko mu je alkohol smetao u karijeri i kako danas gleda na glazbenu industriju.
- Stavio sam taj status i znam da je to medijima zanimljivo. Ja to ne skrivam. Nije mi problem o tome govoriti - kaže nam Alen dok sjedamo na terasu iznad Arene, mjesta gdje je devedesetih pobjeđivao na tada popularnim festivalima i postigao status jedne od najvećih hrvatskih zvijezda. Iako, kaže otvoreno, za to nije bio spreman.
- Moja je samostalna karijera počela tamo negdje 1993./94. godine i bio sam na Rabu 1995. godine na Melodijama Istre i Kvarnera. To je prvi put da sam bio na Rabu i odmah sam odnio pobjedu, i to glasom publike. Bilo je upečatljivo. Nakon osam godina ondje sam bio u bolnici mjesec dana. Išao sam malo odmoriti mozak od medija, svih, džungle na asfaltu... Veliki sam emotivac i teško mi je podnijeti neke stvari, pogotovo kada se bavim glazbom. A i u horoskopu sam rak i prenježan sam za ove grubijane oko sebe. I sada sam ponovno bio na Rabu gdje sam na koncertu imao tisuću ljudi.
Kaže da nije onamo otišao zbog borbe protiv alkohola, nego zbog toga što je bio psihički umoran i slomljen.
- Imao sam odlične doktore koji su mi rekli da bi za mene bilo možda najbolje da javno progovorim o svemu. Ne zbog sebe, nego drugih koji su u teškim problemima. Dakle, da kao javna ličnost priznam i kažem da imam svojih problema i da to nije sramota ili stigma. Treba potražiti pomoć. Naime, u nekim trenucima bio sam na izmaku snaga - od odgoja djece, braka do posla. Nekad imaš novca, nekad nemaš. Gradio sam kuću, morao sam putovati, organizirati sve sam. Pokušao sam voditi život jednog normalnog čovjeka ne shvaćajući da sam velika zvijezda. Tu sam se najviše potrošio.
Mame i kćeri na koncertima
Za sebe kaže da nije alkoholičar, ali da su mu doktori na Rabu pomogli da se sabere i krene dalje.
- Alkohol je uvijek bio problem. Ali to mi je bila jedna vrsta energije koja mi je dala snagu da idem dalje, da odradim koncert ili festival te sve stresove prije i poslije. Nije da sada favoriziram alkoholizam. Taj boravak na Rabu, nije to bilo liječenje u smislu da ne mogu živjeti bez alkohola, nego je to bio odmor. Svi su mi rekli da imam prevelike krize, nekad previše popijem i da mi je najbolje da se odmorim. I to sam napravio. Tamo sam se zbilja odmorio, sreo odlične ljude, inteligentne i pametne - priča nam pjevač čija je karijera uistinu krenula brzo i neočekivano nakon što je Radio Pula te 1993. lansirala njegovu sada antologijsku “Ja ne moren više tako”. I dandanas publika diljem Hrvatske pjeva tu pjesmu, priča nam Alen.
- Da, evo i sada na ovom koncertu u Zagrebu, svi su pjevali te pjesme. Pazite, Purgeri - kaže kroz smijeh.
- Posebno me oduševilo što su na koncert počele dolaziti mame sa svojim kćerima. Mame koje su me slušale kada sam počinjao karijeru i sada njihove kćeri koje odnekud znaju te pjesme. To je velika čast - ističe Alen.
Dodaje da su upravo alkohol mnogi koristili kako bi ga maknuli sa scene. Kaže da su ga pokopali razni klanovi na hrvatskoj glazbenoj sceni koji su zavidjeli njegovu uspjehu. Dodaje, u svemu je bio sam, iza sebe nije imao mašineriju koja bi puno toga mogla za njega odrađivati. On je bio pjevač, svoj menadžer, vozač, PR-ovac. Sve u jednom. Osim toga, ističe, za razliku od nekih drugih pjevača, on iza sebe nije imao poznatu glazbenu obitelj koja bi ga uputila u takav život.
- Ja sam iz Orbanića došao sam u Zagreb, trbuhom za kruhom. Nisam imao pedigre i strašno je što ti se onda događa. Trebao sam skupiti novac za benzin da bih uopće došao do Zagreba. Bio sam neko vrijeme i bez auta. Bilo je stresno. Nikad nisam imao menadžera i nikad nisam bio dio nikakvog klana - ni dalmatinskog, ni zagrebačkog. Sve smo jako iznenadili sa svoja prva dva albuma - i Tončija Huljića i Novkoviće i sve druge. I oni na nas nisu bili spremni. Kada su skužili da smo sami, počeli su nas medijski gaziti u bilo kojem smislu. Tada je krenula priča da sam narkoman i pijanac. Najgore su bile priče kada sam trebao imati gaže za dobru lovu. Onda su neki menadžeri koji su ugovarali poslove s određenim lokalima govorili da ja neću ni stići na ugovorenu gažu jer da sam ovakav i onakav. I onda bi stavili svoje ljude. Nisam imao nikog tko bi me zaštitio. I tu se sve počelo srozavati. Počelo je pljuvanje i mene je to jako povrijedilo. A ja sam jako emotivan i osjetljiv. Doduše, i sam sam kriv za neke stvari. Ali uvijek sam bio iskren čovjek. Žao mi je što možda nisam više vrijeđao neke ljude na estradi, a tu ne mislim na pjevače, nego na “popratne sadržaje” - tvrdi Alen.
U medijskom mraku
Dodaje da je nekih sedam-osam godina bio u medijskom mraku, ali da je sve to vrijeme radio i glazbeno stvarao jer je, kaže, to njegov posao.
- Radio sam tada i za kampanju HDZ-a, pa su me IDS-ovci zabranili u Istri. Svega je tu bilo. I nakon tih godina, došli smo do nekog nivoa gdje imam neki status. Ne bih mijenjao ništa. Ali sada bih se znao bolje zaštititi i bolje se štitim. Danas mi je organizirano, dok sam prije bio na sve strane. Sada kada znam da je opasno, bježim - ističe on.
Trenutačno priprema novi album koji bi trebao izaći za mjesec i pol dana. Iako to mnogi doživljavaju kao njegov veliki povratak, on kaže da je stalno prisutan i da se glazbom zapravo nikada nije ni prestao baviti.
- Stvaram lijepe pjesme i neki govore da je to moj povratak. Ne bih to tako nazvao jer sam na glazbenoj sceni stalno prisutan. U 49 godina, 40 sam na pozornici. Počeo sam nastupati još sa svojim ocem na svadbama. Nitko mi ne može reći da sam bio, pa sam otišao i ponovno se vratio, priča glazbenik.
A počeci su bili neočekivani. Pomalo čak i nestvarno, prisjeća se. Bilo je to ratno vrijeme kada se vratio iz Skandinavije gdje je nastupao godinama. Radio je kao glazbeni urednik na Radio Puli i s Livijem Morosinom pripremao je pjesmu za nastup na jednom festivalu mladih nada u Poreču. Međutim, taj se festival nikad nije održao, a oni su odlučili lansirati pjesmu na radiopostaji gdje su obojica radili.
- Kada sam upoznao Livija, rekao mi je da ima pjesmu “Ja ne moren bež nje” i da mu se čini da je “lipa, ali da od tega ne bude niš”. Odlučili smo je pripremiti za taj festival, a kako se on nije održao, rekli smo - ma hajdemo je mi snimiti kada smo je već napravili. Ionako ništa od toga ne bude, govorili smo si. Snimali smo jedno 20 minuta, bez gitare i ičeg drugog. Snimili smo sve na kazetu, jer tada je to bio glavni nosač zvuka, i odnijeli je u jedan kafić poslušati - Koko bar nedaleko od radija. Pustili smo je, a jedna se konobarica “bacala po podu” i rekla da nikad nije u životu čula bolju pjesmu. Livio mi kaže - “ča je ova normalna”, ali je ipak predložio da je radi zafrkancije stavimo na radio. Vratili smo se na radio i pustili je. Sva četiri telefona koja su tada bila na radiju stalno su bila crvena od 19 do 20 sati. Sve je zvonilo. Ki je ovo? Ča je to Gustaf?, pitali su ljudi - priča nam Alen. Tada su pjesmu morali pustiti čak 10 puta.
“Nisam bio spreman”
- Onda sam zvao mamu i rekao joj da sam snimio pjesmu i da je posluša na radiju. Rekla mi je da je “lipa, ali da previše brojin”. A potom su jedno mjesec danas na radiju tu pjesmu puštali bjesomučno. Bilo me čak malo i sram. Nisam jednostavno na to bio spreman. I tada smo odlučili početi raditi i snimati druge pjesme. Tako su nastale pjesme “Sandra”, “Jenu noć”, “Gušti su gušti” i sve druge - priča dalje. Uslijedio je njegov strelovit uspon. U dvije godine postao je najveća hrvatska zvijezda koja je pobjeđivala na svim festivalima.
- Ja i Livio smo bili original. Poslije mene sve je kopija. Nadam se da će netko doći i napraviti nešto slično. Probio sam tu famoznu Učku. Ustvari sam napravio drugu cijev tunela o kojoj svi govore, a nikako da je naprave. Eto, ja uspio - zaključuje Vitasović.