Otac je bio Brazilac, zapravo naš, Korčulanin, ali rodio se u Sao Paulu. Naime, još je njegov otac, Oljin djed, kao mladić iz Blata na Korčuli otišao u Brazil.
Bilo je to doba kad je peronospora, u prvim desetljećima 20. stoljeća, zaplesala dalmatinskim vinogradima i razbacala gladnu čeljad na sve strane svijeta. Djed je sreću potražio u Sao Paulu, ondje je upoznao Oljinu baku, također Hrvaticu. Ona, međutim, nije govorila hrvatski niti je njezina obitelj održavala veze s domaćim škojima. Vjenčali su se i baka je rodila sina (Oljina oca), a kad je malac napunio četiri godine, djedu je žestoko proradila nostalgija. Cijela obitelj vraća se u Blato na Korčulu, odlučio je.
“Baka nije htjela, u Sao Paulu dijete je rodila u privatnoj klinici, možeš misliti kako joj se dalo ići na drugi kraj svijeta, na otok koji nije imao ni struje, ni vode, čiji jezik nije govorila i gdje nikoga nije poznavala. Usto, bila je trudna s drugim djetetom, mojom tetkom, ni najmanje joj se nije dalo na put u neizvjesno. Ali, dida je bio neumoljiv”, prisjeća se Olja obiteljske sage.
Brazilka s Bačvica
Baka se nikada u potpunosti nije privikla na domaći kraj kojem je pripadala samo porijeklom. Uspomene, obitelj, prijatelji, sve je to ostalo u Brazilu i u njega se, za života, vraćala kad god je mogla.
“Ona je to očito prenijela i na svojeg sina, mojeg oca, jer je i on cijeli život s čežnjom govorio o Brazilu. Budući da baka nije znala hrvatski, u kući su govorili portugalski. Tijekom godina ona je ponešto naučila od hrvatskog, ali njezina domovina bio je Brazil. Otac mi je kasnije postao kapetan duge plovidbe, godinama je plovio i uvijek je rado odlazio u Brazil.”
Priča mi to Olja Vori, 32-godišnja supruga Igora Vorija, našeg poznatog rukometaša i kapetana hrvatske rukometne reprezentacije, dok sjedimo u jednom zagrebačkom kafiću. Od cijele emotivno-simpatične brazilsko-korčulanske povijesne “štorije” Olja će za sebe reći da je fetiva Splićanka.
U Splitu se rodila, odrasla na Skalicama, blizu Poljuda, a odgojena na Bačvicama. Bilo je to vrijeme kad se u ulici igralo “na laštik” ili neke druge dječje igre, kad su klinci, nakon škole, punim plućima bili zdravo dokoni, bez razvoženja na silne aktivnosti.
Život u domu
Ovu tamnokosu, vitku Splićanku mediji vole nazvati zaljubljenicom u modu, zaigranom trendsetericom, majstoricom u poigravanju stilovima. Ne kaže da u tome nema istine, no za sebe će prije reći da je sportski tip. Cijelu osnovnu i srednju školu trenirala je plivanje; večernji izlasci nisu je baš privlačili.
“Nikad mi nije išlo to noćarenje do jutra, ni danas mi ne ide”, kaže.
Nakon srednje medicinske viša medicinska bila je prirodan odabir. Faks je upisala u Zagrebu, na zagrebačkoj Zvijezdi. Bila je to prva generacija Visoke zdravstvene škole u trajanju od tri godine (kasnije je završila još dvije godine, menadžment u sestrinstvu). Zagrebački studentski život bio je, očekivano, fenomenalan. Dvije godine živjela je u Studentskom domu Stjepan Radić, turbo popularnoj Savi. Pranje robe na ruke, tuširanje u zajedničkim kupaonicama, jogurt i puding iz menze poredani na vanjskoj prozorskoj dasci umjesto u hladnjaku kojeg nemaš...
“Kave, društvo, studentski život se pamti zauvijek”, prisjeća se Olja.
Nakon dolaska u Zagreb počela je trenirati vaterpolo. Bio je to solidan dril: dizanje u šest ujutro, obavezne vježbe u bolnici, predavanja do sedam predvečer, također rasuta po bolnicama na više lokacija i u osam navečer - trening.
“Igrala sam u Mladosti. Ženska vaterpolo ekipa bila je prva liga, cure su bile super, dobro smo se zabavljale”, kaže Olja.
Igora Vorija upoznala je u kvartovskom bircu. Na jednom je partyju radila kao hostesa, popravljajući na taj način studentski džeparac. Brzo su prohodali. Igor je tada imao 20 godina, igrao je za rukometni klub Zagreb, bolje reći sjedio je na klupi, ozbiljno razmišljajući da se pozdravi s rukometom, kroz smijeh će Olja.
“To bi se vjerojatno i dogodilo da ga Lino Červar nije pozvao u Italiju. Prvu godinu igrao je u Pratu pored Firence, tada sam ga samo posjećivala, a drugu godinu otišao je na jug Italije u grad Conversano gdje smo zajedno živjeli”, kaže.
Famozan život
Uslijedilo je plodno rukometno razdoblje za našeg reprezentativca, dvije godine Zagreba, potom nastupi s repkom: zlato na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., zlato na Olimpijskim igrama u Ateni 2004., nakon čega Vori potpisuje za Barcelonu.
“Kako je bilo u Barceloni? Lijepo, živjeli smo na plaži, famozno”, jednostavno će Olja.
Česta promjena boravka, tipična za vrhunske sportaše, nije, međutim, uvijek cool za ostatak obitelji, kako se na prvu čini.
“Istina. Barem jednom tjedno prvenstvena je utakmica i jednom tjedno je utakmica Lige prvaka, tako da je Igor često na putu, nema ga po tri, četiri dana. Kad smo došli u Barcelonu, Igor mi je odmah poklonio psa, kujicu Zaru”, kaže Olja.
Nakon Barce, uslijedio je ponovno Zagreb, pa Hamburg i sad Pariz (od kolovoza 2013.). Obitelj se u međuvremenu proširila, Vorijevi su dobili sina Petra (danas je to četverogodišnjak nevjerojatno žive energije, kaže njegova mama) i kćer Niku (curica uskoro puni godinu dana).
U Hamburgu su stvorili divan krug prijatelja s kojima su i danas u kontaktu, a Pariz je, kaže Olja, jednostavno božanstven.
“Pariz je jedinstven grad, malo što se može mjeriti s Parizom. Lijepo smo se uklopili, Petar ide u internacionalnu englesko-francusku školu, već sad se spakirao i pita kad idemo u Pariz”, kaže Olja.
Dnevna skitnica
Francuski je počela učiti još u Zagrebu.
“U Parizu sam nastavila sa satovima francuskog na koje idem dvaput tjedno” otkriva Olja.
Diže se u sedam ujutro, slijede kava i doručak. Srećom, kaže, Petru je škola blizu, pred nosom. Potom krene kuhati i sve je gotovo do deset ujutro.
“Nakon toga smo Nika i ja velik dio dana vani. Obožavam duge šetnje, posebice sa svojom djecom. Nisam noćni tip, ali sam velika dnevna skitnica, kave, šetnje, šoping, trening, izložbe, druženja, sve to obavljam danju. I svuda sa mnom idu djeca. Francuski životni stil je ležeran, za razliku od znatno krućeg njemačkog. Francuzi su organizirani, ali ležerno organizirani, i to mi kao Mediteranki odgovara. Nemam babysittericu; u Parizu imam frendicu koja mi pričuva djecu kad Igor i ja odemo van na večeru”, opisuje Olja.
Život sa sportašem
Trenutno je na porodiljnom, zaposlila se još 2004. godine u struci, no dok je zbog suprugove prirode posla izvan Hrvatske, u firmi ima neplaćeni status.
Moderni rukomet? To su gladijatori na terenu, reći će otvoreno, o da, kontakti u rukometu su česti, igra brza i rabijatna, srećom Igor dosad nije imao ozbiljnih ozljeda.
“Fizički moraš biti spreman top topova, ali i psihički moraš biti jak, inače te zahtjevna sportska priča pojede. Igor i ja zajedno smo 14 godina, sve to s njim proživljavam”, napominje.
Olja ide na klupske utakmice u gradu u kojem žive; na gostovanja ne ide. Sa sobom povede i djecu, Petar obožava gledati oca, jedva čeka kad će on “izletit’ na teren i nabiti balun”. Rukomet, nogomet, svejedno, samo nek’ je akcija, vrti glavom mama Olja.
Smeta li joj stereotip o ženama sportaša koje nepravedno prati imidž dokonih ljepotica koje vrijeme krate šopingom? Otpila je gutljaj kave i glasno se nasmijala.
“Nijedan stereotip više mi ne smeta. Nimalo se ne uzbuđujem. Znam da smo sve sami postigli i koja je cijena toga. Važna mi je moja obitelj. Imam par krasnih prijateljica kojima sam vjerna i do čijeg mišljenja držim, a za ostalo me nije briga. Kod nas će ti oprostiti sve, osim uspjeha”, kaže Olja.
Kako je živjeti s vrhunskim sportašem?
“Igor je uvijek napet oko rezultata. No, reprezentacija nije samo napetost, reprezentacija je veliko zadovoljstvo i velika čast! Inače sam mirniji tip, ne živciram se, ali nedavna tekma s Francuzima me izludjela. Znam koliko dečkima to znači. Znam da ginu tamo na terenu, sebi su postavili najveće ciljeve. Publika, navijači također žele najbolje jer su nas dosadašnjim dobrim rezultatima razmazili, a na koncu na parketu odlučuju nijanse”, kaže supruga kapetana.
Je li Igor Vori praznovjeran, kao što to zna biti slučaj s vrhunskim sportašima? Olja je prasnula u smijeh.
“Prije je bio više praznovjeran, no kako postaje zreliji, malo ga je pustilo. Ajme, jedno vrijeme sam prije utakmice morala kuhati uvijek isti ručak: pohanu piletinu i torteline s gorgonzolom. Ne daj Bože to prominit’! Onda je navalio s bolonjezima, mora biti bolonjez i amen. Konačno je s tim praznovjernim ritualima malo smanjio doživljaje. Kad imaš dvoje male djece, dobro da ti je išta skuhano”, nasmijala se.
Za sebe će reći da je sve zanima, alternativa, moda, različite kulture i stilovi života, a Pariz je takav da svaki dan možeš otkriti nešto novo.
Stan u oblacima
“O, pa znam ja ta govorkanja. Olja po cile dane šeće po ‘Šanze Lizeu’ i šopingira. Mo’š misliti. A jednako se oblačim u Parizu, Splitu, Zagrebu ili Braču. Ja sam dnevni tip, volim se srediti kad idem u grad, na utakmicu, volim se poigrati odjećom, nakitom. Još kao djevojčica kitila sam se šarenim bakinim nakitom iz Brazila. Radim ono što mi paše. Uostalom, nikome se ne moram opravdavati. To je pomalo smiješno, u Parizu nitko ne gleda jesi li se sredio ili nisi. Ne’š ti. Svatko piči svoj film”, napominje Olja.
Purger i Dalmatinka nije, kaže, loša kombinacija. Kad se razgovor rasplamsa, i nakon 14 godina Igor zna reći da mu treba rječnik stranih riječi, smije se Olja.
Ljubomorna? Ne. Dok je bila mlađa, možda malo, ali s godinama, kaže, čovjek dobiva mirno samopouzdanje.
“Igor i ja živimo svoj san. Stan u Parizu nam je na 21. katu, tako da smo stalno u oblacima!”, nasmijala se tamnooka Splićanka i odjurila kući pred televizor. Taj dan smo, naime, svi držali palčeve za prolazak u polufinale.