Dignut ću vam rampu za parking, ali odgovorite mi prvo na jedno pitanje, rekao je u šali portir Ivo Dinamovoj zvijezdi Mislavu Oršiću kada je nogometaš stigao pred redakciju Jutarnjeg lista.
- Izvolite - uzvratio je nogometaš.
- Recite mi, tko živi vječno? - pitao je Ivo, inače strastveni hajdukovac.
- Možete li, molim vas, ponoviti pitanje - rekao je igrač.
- Tko živi vječno? - uporan je bio Ivo.
- Dinamo! - ispalio je Oršić, rampa je podignuta i parkirao se čovjek nakon povijesne utakmice u Maksimiru u kojoj je dao jedan od golova za pobjedu protiv Spartaka Trnave. Ni njemu, ni ostalima nikakva magla nije smetala: nije, kao ni ostali, niti pomišljao o kakvom prekidu utakmice...
- Kada se igra važna utakmica, vremenski uvjeti su nebitni, ne razmišljate o njima. Da je padala kiša ili snijeg, jednako bismo reagirali, pretrpjeli bismo gledajući samo cilj, a to je pobjeda.
K’o špricer
A kakvo je bilo stanje uma u timu uoči presudne utakmice na Maksimiru kad su se brojile minute prije ulaska na teren?
- Hladni k’o špricer, posve koncentrirani, bez imalo nervoze ili euforije. Naravno, nakon pobjede smo odahnuli, lakši smo i sami sebi otkad smo prokletstvo poslali u povijest. Nakon utakmice produžili smo u jedan noćni klub, no kako ja više nisam u nekoj formi za izlaske, među prvima sam napustio zabavu.
Iako ste Zagrepčanin i dinamovac, u Dinamu ste tek od ove sezone, u svojoj 26. godini. Igrali ste za NK Kustošija, za Inter iz Zaprešića, za talijanski klub Spezia Calcio, za Rijeku, Celje, no onda vas je put počeo voditi, umjesto u Zagreb ili Split, u Južnu Koreju i Kinu gdje ste igrali u tri različita kluba. Kako se dogodio tako daleki angažman, a da su vas hrvatski klubovi propustili zadržati?
- U Celje, posljednji klub prije puta na Daleki istok, došao sam kao posuđeni igrač Rijeke, i to samo zbog minutaže na terenu, da imam cijelu utakmicu u nogama, jer sam na prethodnoj posudbi u Italiji odigrao samo sedam utakmica u sezoni. Slovenska je liga slabija i od Hrvatske i nije to baš bila neka sreća, no onda je u jednom trenu iz vedra neba menadžer došao s ponudom iz Južne Koreje. Razmislio sam, porazgovarao sa svojom Suzanom, tada djevojkom a danas suprugom, i u pet minuta odlučio da idem. Igrao sam u južnokorejskim klubovima Jeonnam Dragons i Ulsan Hyundai te, između njih, godinu dana u Kini, u klubu Changchun Yatai.
Žabe u Kini
Vjerojatno vam na početku u Južnoj Koreji nije bilo baš senzacionalno, u svakodnevici, u načinu prilagodbe na klimu, kulturu?
- Ne, nije odmah bilo genijalno. Sjećam se kao danas, bio je siječanj, niske temperature, a ja u drugom svijetu, među Azijcima koji su, u usporedbi s nama, vrlo zatvoreni ljudi. Na početku nisam mnogo igrao, trener je i sam otvoreno govorio da mi treba dati vremena da se na sve novo priviknem. Tek nakon tri mjeseca počeo sam pošteno sudjelovati u igri. Južnokorejska kuhinja mi je u početku jednako tako bila noćna mora, ništa nisam htio probati, jeo bih samo ono što je Suzana doma skuhala. Ljuta je to hrana, ljuća nego u Slavonaca. U međuvremenu sam se naviknuo i moj je želudac prihvatio južnokorejsku kuhinju.
Iz iskustva južnokorejske perspektive, hoće li se ikada ponovno ujediniti Južna i Sjeverna Koreja?
- Ne vjerujem da će se to ikada dogoditi. Prevelike su tu razlike, prepirke su stalne, kao i testovi projektila za koje ipak vjerujem da se nikad neće pretvoriti u pravi sukob.
U Kini ste izdržali samo jednu godinu, kako je bilo?
- Loše, i u profesionalnom i u smislu životnih uvjeta. Živio sam u hotelu, a izvan hotela bila je samo katastrofa. Kad bih izašao iz hotela, sve oko mene bilo je prljavo; u Kini ne možeš prijeći cestu, nitko ti neće stati na zebri, moraš prelaziti kao žaba tako da se izmičeš automobilima. Kinezi manje poštuju strance od Korejaca, a u nogometu se sve uglavnom vrti oko novca i nitko ne mari za međuljudske odnose u klubu, nikome nije važno da ima ugodne odnose, a kamoli da gradi i njeguje prijateljstva. Mislim da su suigrači u Kini jedva čekali da odem iz kluba.
Kada su i kako počeli pregovori s Dinamom koji je platio 1,5 milijuna eura odštete južnokorejskom klubu Ulsan Hyundai?
- Pregovori su počeli pola godine prije nego što sam došao ljetos u Dinamo i nisam ni sekunde dvojio o povratku u Hrvatsku. Odmah sam rekao menadžeru da učini što može, da se selim, što prije to bolje, u Zagreb.
I evo vas, zagrebački igrač konačno u Dinamu, a s vama je došlo i proljeće u Europi. Čemu se u ovom trenutku nadate?
- Nadam se da ćemo još uzeti bod da budemo prvi u skupini, da dobijemo lakše protivnike na proljeće. Ne znam navesti klub s kojim bih se sad točno želio susresti, ali bilo bi mi drago da je klub kilometražom bliže Zagrebu kako bi naši navijači jednostavnije i u većem broju mogli na utakmicu.
Trener je svojedobno u jednom neformalnom razgovoru rekao kako se u liderskom dijelu može silno osloniti na kapetana Ademija, kako zapravo svi Ademija slušaju i kako ima jak autoritet. Kako vi vidite kapetana?
- Trener mora imati pravog kapetana koji nadzire mlade igrače, a Aki je u tome odličan, ima baš taj karakter koji kapetan treba imati. Čim uđe u svlačionicu, osjeti se Akijev autoritet i poštovanje ostalih. Aki je šaljiva osoba, ali kad se radi, nije takav nimalo.
Treći čovjek
Na poziciji ste lijevog krila, brz, vižljast, čovjek koji dolazi iz drugog plana kao treći čovjek i jednim potezom mijenja sve...
- Odlično zvuči! Bilo bi sjajno da je uvijek tako.
Iako ste igrali za mlađe hrvatske reprezentativne selekcije, od A reprezentacije zasad ništa...
- Nisam tip čovjeka koji će se nuditi izborniku preko novina. Radim svoj posao kako najbolje mogu. Procijeni li izbornik da sam potreban, nitko sretniji od mene. Ne opterećujem se, pritom, time što doista veliki igrači igraju na mojoj poziciji u reprezentaciji, dapače, kompliment mi je da se spominje moje ime u njihovu kontekstu i izazov bi mi bio biti s njima u izabranoj vrsti.
Od inozemnih igrača, neki vas vole usporediti s Di Maríjom, poznatim Argentincem, a neki kažu da ste Dinamov Neymar, veliki Brazilac.
- Ja sam tek skroman dečko iz zapadnog dijela Zagreba. A ako me pitate, ne za usporedbe, nego za preference, najdraži igrač moje pozicije lijevog krila mi je Eden Hazard iz Chelseaja. Međutim, neusporediva je moja i njegova igra.
Kad spominjete zapad, riječ je o kvartovima Srednjaci i Malešnica gdje ste odrasli u radničkoj obitelji.
- Mama je bila konobarica, tata strojobravar, imam dvije starije sestre, Danijelu i Marijanu, obje su sretno udane i imaju djecu. Tijekom blagdana u stanu je gužva...
Trenirati ste počeli nedugo nakon što ste naučili hodati i pričati...
- Nogomet sam počeo igrati u Veslačkoj, bilo mi je šest godina, još sam išao u vrtić. No, nakon mjesec, dva mojih prvih dana na terenu renovirao se kompleks u Veslačkoj i raspustili su djecu. Počeo sam tati doma plakati pa me odveo u NK Trešnjevka. Tamo su mi rekli da sam premali, da nemaju takav uzrast. Onda sam opet tati plakao pa je tata nagovorio ljude u NK Trešnjevka da me puste da treniram sa starijima. Kao dijete bio sam doista oduševljen nogometom. Kada bi završio trening, ja bih došao doma, uzeo loptu i opet išao van napucavati je na nekom igralištu. Nešto kasnije, kad sam već krenuo u školu, počeo sam ići na Dinamove utakmice. Tada su igrali Luka Modrić i Eduardo da Silva, a ja sam sjedio na sjevernoj tribini među Bad Blue Boysima. Smjestio bih se sa šogorom malo sa strane, ne baš u navijačku jezgru. S 13 godina otišao sam u NK Kustošija, a kad sam se s petnaestak godina pridružio Interu, odlučio sam prestati ići na maksimirski sjever. Rekao sam sebi: ne možeš igrati protiv ljudi u Prvoj ligi i sjediti na sjeveru.
Pucači na Sljemenu
Sa sjeverne tribine preselili ste se nakon više godina na teren i pucate...
- Uvijek kad ostvarim pogodak, ljubim tetovažu na ruci i svaki gol posvećujem supruzi Suzani s kojom sam u braku tri godine te sinu Manuelu koji je rođen ljetos. Inače, moj sin je mirna beba, spava cijelu noć, ne budi me plačem.
Čemu se volite posvetiti u slobodno vrijeme?
- Dio igrača okuplja se u slobodno vrijeme na Sljemenu, igramo airsoft, to je nešto kao paintball, ali su plastični meci, manji, bolniji, moramo imati zaštitu za cijelo tijelo. Mario Šitum je imao dva tjedna plavu nogu kada sam ga jednom pogodio.