STUDIO 54

Klub u kojem su svi mogli biti ono što jesu, u kojem se plesalo bez grudnjaka i družilo sa zvijezdama. I koji do danas nije nadmašen

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 25.02.2019. u 21:00

 

Krajem 70-ih, u jeku disco ere, smatrali su vas bezveznjakom ako bar nekoliko večeri i noći niste proveli u popularnoj njujorškoj diskoteci Studio 54. Iako se ulaz plaćao, nije se tamo bilo lako probiti. Zgodni vratar u uniformi odmjeravao je prisutne i pozivao unutra samo one koji su imali stil i karizmu. Prema nekim procjenama, katkad je više ljudi bilo vani, čekajući da im se vratar smiluje, nego unutra.

Sve to dokumentira film “Studio 54” u kojem je redatelj Matt Tyrnauer uspio nagovoriti Iana Schragera, jednog od osnivača legendarne diskoteke a danas izvanredno uspješnog hotelijera, da ispriča kako je stvorio mjesto o kojem se i danas priča, a radilo je o samo 33 mjeseca, od 1977. do 1980. Prema Schragerovim riječima, od Studija 54 ne bi bilo ništa da na njujorškom Sveučilištu Syracuse nije upoznao Stevea Rubella. Obojica su bila iz Brooklyna, niže srednje klase, i odmah su se sprijateljili.

Rubell se već na faksu pokazao kao nevjerojatno sposoban tip, mogao je nabaviti sve što je kome trebalo, od novčane posudbe do partnerice na kratke staze, a njegova je soba više sličila prekrcanom uredu negoli studentskom boravištu. Kad su diplomirali, Schrager je htio postati odvjetnik, a Rubell je sanjario o restoranu, ali procijenili su da su diskoteke u tom razdoblju prava stvar. 

 

Mjesto za sve

Njihov The Enchanted Garden, bio je uspješan, mamio je prvenstveno žensku publiku, ali je bio u Queensu, svojevrsnom predgrađu, a oni su htjeli klub na Manhattanu. Obišli su diskoteke u tom srcu New Yorka i zaključili da svakoj nešto nedostaje: posjetitelji su bili striktno odijeljeni, u jedne je zalazila gay populacija, u druge Afroamerikanci, u treće heteroseksualna populacija, a u četvrte transvestiti ili svakojaki čudaci. Htjeli su napraviti diskoteku u kojoj bi se svi oni izmiješali.

Prilika im se ukazala kad je CBS odlučio prodati svoj televizijski studio u 54. ulici jer su sve svoje filijale preselili u centralu. Susjedstvo nije bilo idealno, zvali su ga “ljigavim”, tamo vam se noću moglo štošta dogoditi, no Rubell i Schrager logično su rezonirali da će luksuzna diskoteka rastjerati sve nepoželjne prolaznike u toj ulici. Zgrada datira iz 1927., najprije je bila opera, zatim se preobrazila u kasino pa u kazalište, da bi završila kao televizijski studio.

Michael Jackson i Elton John

 

Novi vlasnici (imali su i trećeg partnera, Jacka Dusheyja) odmah su unajmili arhitekta Scotta Bromleyja i scenografa Richieja Williamsona, zadržali su od CBS-a sve što se dalo iskoristiti, pa i fotelje, radovi su počeli u siječnju 1977. i završili u lipnju te iste godine. Cjelokupno preuređenje koštalo je 750 tisuća dolara (Schrager se zavaravao da je cijena puno manja, 400 tisuća), a posebna je pažnja posvećena rasvjeti. U središtu se nalazio veliki plesni podij, iznad njega je bio mezanin sa stolicama, na kojima su gosti koji su se htjeli malo distancirati posebnim dogledima promatrali što se oko njih događa, a još iznad njega balkon namijenjen svakojakim drugim aktivnostima. U klub se ulazilo kroz mračni foaje, iznutra je dopirala žestoka disco glazba, a kad biste razgrnuli zavjese i ušli, to bi za vas bio posve novi svijet u kojemu je sve dopušteno.

Trebalo je novu diskoteku (mogla je primiti oko tisuću posjetitelja) razglasiti, ništa bez dobrih promotora i promotorica koje su njih dvojica, naravno, imali na raspolaganju. Mnogi njujorški celebrityji dobili su pozivnice da besplatno posjete Studio 54 i rado su se odazvali. Poslije ih nije trebalo posebno pozivati jer je klub postao mjesto u koje bi obavezno navraćali petkom i subotom uvečer.

Vlasnicima su celebrityji trebali - tko se sve tamo nije vrtio tih godina, od Andyja Warhola i Trumana Capotea (taj je dolazio u otmjenoj garderobi, ali je na nogama imao šlape) do Lise Minnelli, Elizabeth Taylor, Cher, Eltona Johna, Sylvestera Stallonea, Calvina Kleina, Carrie Fisher, Biance Jagger, Farah Fawcett, pa čak i Paula Newmana i njegove supruge Joanne Woodward - jer su htjeli omogućiti običnoj publici da bude u njihovoj blizini, a postojalo je još jedno pravilo: svatko se tamo morao osjećati sigurnim. Transvestiti bi drhturili dok bi se sumnjivim susjedstvom probijali do diskoteke, no kad bi se jednom tamo našli, stigli su u zonu gdje ih nitko nije mogao ozlijediti.

Liza Minelli, Bianca Jagger i Andy Warhol

 

Kokain posvuda

Kad gledate fotografije i nešto malo “kućnih videa” koji pokazuju što se tamo događalo, to je uistinu nevjerojatno. Konobari bi posluživali šampanjac u gaćicama, gosti su se razgolićivali, seks je bio u zraku - kako je to objasnio jedan od posjetitelja - i uglavnom se upražnjavao na balkonima, u WC-u, a katkad i na plesnom podiju, kako gay tako i heteroseksualni. U prostoru se stalno nešto mijenjalo, dovodili bi zmije i konje, ali to je publika od njih i očekivala, htjela je da ih svaki put iznenade nečim novim.

Steve Rubell je bio duša diskoteke, bio je posvuda, čak je izlazio na ulicu i sam birao one koji smiju ući, dijelio posvuda kokain i quaaludes (potonjom drogom svojedobno je Roman Polanski omamio maloljetnu Samanthu Geimer i bio prisiljen na bijeg iz Amerike) i brinuo se za dobro raspoloženje celebrityja. Pred ondašnjom kamerom se pojavljuje i još jako mladi Michael Jackson, dok još nije počela njegova preobrazba u bijelca, te tvrdi da je to najbolja diskoteka u kojoj je ikad bio. Dakako, nisu svi plaćali ulaznice, Mick Jagger i Keith Richards bi ulazili kako su htjeli, ali ostali Rolling Stonesi baš i ne.

 

Studio 54 je poslovao na rubu legalnosti, u početku nisu imali ni građevinsku dozvolu, a kad su počeli s radom, ni dozvolu za točenje alkohola. Srećom, dosjetili su se da se predstave kao ustanova koja treba catering na dnevnoj bazi, poput političkih ili humanitarnih skupova, i tako se privremeno snalazili sve dok im policija jednom nije zaplijenila sve nedopuštene boce pa su sljedećih dana posluživali samo sokove i vodu. Nije to dugo trajalo jer su imali odlične odvjetnike, koji su isposlovali sve što im je potrebno, ali to su mogli učiniti davno prije.

Veći je problem bio što je brbljavi Rubell - on je bio gay, što je dotad krio, ali su mu nakon otvaranja Studija 54 popustile sve inhibicije - izjavio da su u prvoj godini poslovanja zaradili sedam milijuna dolara: većim utrškom mogla se pohvaliti jedino mafija. Poput svojih kriminalnih pandana, novac su držali u plastičnim vrećama, pohranjen na različitim lokacijama diskoteke. To je bilo čak i opasnije od droge koju je policija otkrila u njihovim sefovima: tu su se uvijek mogli izvući da im je podmetnuta, ali kad se njima pozabavila porezna uprava, situacija je postala ozbiljnija - optuženi su da su utajili dva i pol milijuna dolara poreza. Navodno ih je prijavio njihov bivši zaposlenik (to se poklapa sa zbivanjima u filmu “54” Marka Christophera, snimljenom 1998., u produkciji Miramaxa braće Weinstein), što se navodi u izvještaju porezne uprave.

 

Oproštajna večer

Odmah su angažirali poznatog odvjetnika Roya Cohna, koji je pedesetih bio desna ruka Josephu McCarthyju u vrijeme lova na vještice i progonio komunističke simpatizere i homoseksualce, unatoč tome što je i sam gay (on je jedan od glavnih likova u slavnoj drami Tonyja Kushnera “Anđeli u Americi”), međutim slučaj se pokazao dosta kompliciran pa su angažirali još branitelja, ukupno 37, što se nije dopalo Cohnu koji je volio raditi samo s vlastitom odvjetničkom kancelarijom.

Sve je završilo tako da su osuđeni na tri i pol godine zatvora i na po 20 tisuća dolara kazne, a neslomljivi Rubell organizirao je prije toga oproštajnu večer u Studiju 54 koji je bio krcat uzvanicima. ”To mu nije bio pametan potez”, iz današnje perspektive komentira Ian Schrager. Završili su u Manhattanskom popravnom centru, nisu ih strpali u istu ćeliju, ali su imali dovoljno vremena za razgovore u zatvorskom dvorištu. Odlučili su prodati Studio 54, kupila ga je Broadway Catering Company i dalje tamo držala diskoteku, koja je dobro poslovala, ali nije bilo onakvih ekstravagancija kao u vrijeme Rubella i Schragera.

 

Njih dvojica puštena su iz zatvora nakon godinu i pol, odmah su kovali nove planove da se ubace u hotelijerstvo, ali nisu imali dovoljno kapitala, pa su otvorili diskoteku Palladium, vrlo uspješnu, ali ne kao Studio 54. Daljnji rast njihova imperija spriječila je smrt Stevea Rubella 1989. godine. Kao uzrok smrti navedeni su, između ostalog, hepatitis kompliciran napredovanjem AIDS-a: na privatni sprovod došli su i Calvin Klein i Bianca Jagger.

Ian Schrager napredovao je u hotelijerskom biznisu, danas ga zovu Steveom Jobsom tog posla, a sve trikove koje primjenjuje u svojim hotelima naučio je tijekom rada u Studiju 54. Pomilovan je posebnim ukazom predsjednika Obame 2017., prije nego što je taj predao dužnost Donaldu Trumpu. S nostalgijom se sjeća Rubella, tvrdi da su oni bili poput muža i žene (ali bez seksualnih odnosa), samo što su stalno mijenjali uloge.

“Studio 54” prikazuje se u pratećem programu ZagrebDoxa “Glazbeni globus”. To je dokumentarac koji se ne propušta.

Fotografije: Getty Images, Profimedia


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr
Tagovi

Izdvajamo