ŽIVOT U PRETKOLU

Ćiro Blažević drugi put među Srbima

Vlado Kos / Hanza Media

Trener svih trenera opet je u elementu, leti s jednog na drugi intervju, a raspoloženje mu ne padne niti kad mu na mobitel stigne osmrtnica

U filmu “Tito po drugi put među Srbima”, koji bi danas žanrovski svrstali u mockumentary ladicu, redatelj Želimir Žilnik izveo je sredinom devedesetih Maršala na beogradske ulice da čavrlja s narodom o ratu i politici, da provjeri zašto se standard dramatično srozao, što donosi budućnost i tko su u cijeloj priči good guys, a tko bad guys.

Ljudi prihvate igru i vrlo brzo se oko neumrlog Tita, za potrebe parade naoružanog šinjelom, kožnim rukavicama, sunčanim naočalama i zagorskim naglaskom, stvori pravi metež, baš kako i dolikuje bijeloj ljubičici, najvećem sinu naših naroda i narodnosti itd. “Ti si jedini inicijator sveg ovog zla što nas je zadesilo”, otrese se na Tita neka siva birokratska figura, jednom, drugi, treći put prije nego što demonstrativno napusti pozornicu.

“Tako i za mnom jedan ovih dana u gradu viče - je.. ti Draža Mihailović mater!”, smije se Ćiro Blažević.

U Žilnikovu filmu izvjesni mladić u svojim dvadesetima hoda pored Maršala i ozbiljno mu objašnjava, “druže Tito, ja sam bio najnesretniji dječak na svijetu onog 4. maja 1980. kada si ti umro”. Okolina potvrdno kima glavama, saznajemo da su i oni tog dana neutješno plakali. “Znam, i ja sam plakao”, zajebava se Titov dvojnik, glumac Mićko Ljubičić.

“A ja sam, eto, dobio šansu da za života vidim kako će izgledati moja osmrtnica. Pogledaj sine”, pred autorom ovih redaka Ćiro u petak raskopava mobitel da bi pronašao morbidni uradak u kojem za besmrtnim trenerom tuguje politički vrh.

“Ćiro, Vi bi kao Srbin morali znati da se ne kaže osmrtnica nego čitulja”, podsjećam ga.

Ćiro Blažević se tijekom četrdesetogodišnje trenerske karijere na ovaj ili onaj način bezbroj puta zatekao među Srbima, ali onako, dušom i tijelom, ozbiljno i zaposve, samo dvaput. Prvi put krajem osamdesetih kada se pokušao ‘prišmajhlati’ Crvenoj zvezdi. Bio je prijatelj Ivana Stambolića, najutjecajnijeg srpskog političara tih dana, a njega se kao deklariranog zvezdaša u moćnom klubu pitalo i (nešto manje) slušalo.

“U Zvezdi su tada vladali moj prijatelj Džajić i direktor Cvetković, oni su se otvoreno suprotstavili Stamboliću. Rekli su - ne može Hrvat biti trener Zvezde! Eto ti sada Džaja, eto ti Cvetkoviću, valjda vam je napokon jasno tko je i kakav je čovjek Ćiro...”

Drugi put među Srbima naš se protagonist - izbornik koji je zidao hrvatsku reprezentaciju, vjesnik Dinamova proljeća i buđenja nacionalnog duha osamdesetih - našao ovog tjedna kada je uoči europarlamentarnih izbora odlučio dati podršku stranci Milorada Pupovca. “Jednaki”, apelira na kraju spota u kojem upozorava građane da bez razloga dobacuju Pupovcu na cesti i poziva na toleranciju.

Saznajemo da je snimljeno nekoliko verzija spota, možda u finišu predizborne kampanje vidimo i neki novi uradak s Ćirom u naslovnoj ulozi. Kada smo sredinom tjedna okrenuli Blaževićev broj, jer se glasina o suradnji sa SDSS-om raširila kuloarima, dočekao nas je pomalo neprijateljski. “Reci mi da ne snimim spot, i ja ga neću snimiti”, podignuo je ton za oktavu.

Tko sam ja da Vam dijelim savjete, ustuknuo sam, pa smo u nastavku spustili loptu na zemlju. Nekoliko dana kasnije Ćiro ulijeće u Van Gogh lepršav i nasmijan, pun energije. Ponovno je u medijskoj žiži što znači da je u elementu, leti s jednog na drugi intervju, a raspoloženje mu ne uspijevaju pokvariti niti glasnici loših vijesti. Recimo, sin Miroslav koji zove da se požali starom kako su unucima preko noći počeli pogrdno dobacivati u školi.

“Kada mi je Pupovac predložio da podržim njegovu stranku, malo sam razmišljao - što će reći moji, kako će reagirati Plenković? Ali nisam se dugo kolebao. Ako sam član HDZ-a, nisam član partije pa da moram trčati političkom komesaru po mišljenje.

I ne moram se nikome opravdavati, jer ja sam pravi hrvatski ekstremist u usporedbi s mnogima koji me sada napadaju. Dva su mi brata poginula u ustašama, otac se nije vratio s Bleiburga...”

Izvjesni politički eros lebdio je oko Ćire Blaževića otkako je zakoračio u javni život. Osamdesetih je bijeli šal važio za nešto više od modnog dodatka, komad tkanine nosio je Ćiro i kao politički statement, baš kao što je devedesetih potrošio sate i sate na Tuđmanov preferans i tenis, manje izučavajući vještinu kartaške licitacije, a više se grijući na ugodnoj političkoj vatrici. Prije četrnaest godina Ćiru su napokon uvjerili da posjeduje razoružavajući politički šarm, pa se kandidirao na predsjedničkim izborima i pretrpio gadan debakl.

Osvojio je 17.847 glasova, dva ili tri puta manje od Ljube Ćesića Rojsa i Ante Kovačevića. Ovo friško uskakanje u SDSS-ovu kampanju oprezniji analitičari protumačit će kao igru na premijerov daljinski upravljač. Bilo bi zgodno uoči izbora relaksirati društvenu klimu i odmaknuti se od teških povijesnih tema, od Jasenovca i Bleiburga, a Ćirin osmijeh i miroljubiv stav u toj priči mogu biti ljekoviti...

“Nema to veze s Plenkovićem, nego s mojim razmišljanjem da ne možemo zbog šačice ubojica i kriminalaca osuđivati cijele narode. Što bi onda trebali reći Nijemci i Francuzi, u dva rata jedni drugima su poubijali više ljudi nego što mi ovdje imamo stanovnika, a danas su najveći saveznici. Ja volim i poštujem sve ljude, a kao sportaš po definiciji ne mogu biti šovinist. Nikad još nisam upoznao sportaša šovinista, mi smo svijet koji zagovara toleranciju i suradnju.”

A kad smo kod suradnje, Ćirinu pomoć nisu trebali niti tražili prilikom onog humanitarnog spektakla u Ciboni prije tjedan dana u kojem su dinamovci igrali za dinamovca Slavka Ištvanića. Čim potegnem ovu temu, sugovorniku se spusti roleta i pozeleni u licu. Organizatori priredbe ozbiljno su ga uvrijedili.

“Vi dečki iz ‘Dinamo to smo mi’ očito nemate refleks čim ste mene ignorirali. Jer ja sam Dinamo puno više nego vi, ja sam dinamovac od malih nogu, majka mi je bila klupska povjerenica u Travniku, a kasnije sam pisao povijest kluba i vodio 80 posto tih igrača koji su nastupili u Ciboni. Vodio i usput brinuo o njihovim egzistencijama. Sjećam se kako mi je svojedobno došao Ištvanić, šefe imam problem.

Kakav? Klub mu nije dao kafić. Naredim svojem sinu da isprazni kafić od 120 kvadrata i kažem, evo ti kafić Ištvaniću. A onda mi dođe Škrinjar pa pita može li on dobiti barem stan ako je Ištvanić dobio kafić. Nazovem kćer Katarinu u Laussanu i kažem joj da dođe u Zagreb i isprazni stan. Tako i Škrinjar postane vlasnikom stana. Da je to Mamić napravio, vrištali bi plakati s gradskih fasada, a ovako nikom ništa...”

U tekst nas je uveo Tito, a završavamo ga s Mamićem. Asocijacija dolazi sama po sebi, hoće li se Mamić u Zagreb vratiti na bijelom konju? Stvarnost u ovom društvu piše najluđu fikciju, ako Ćiro maše sa SDSS-ova plakata, nije isključeno da će se amnestirani Zdravko ovdje uskoro vratiti kao veliki pobjednik.

“Bio sam s njim nedavno, sreli smo se u Širokom nakon promocije Dalićeve knjige u Mostaru. Ništa od toga, ta je priča zauvijek završena.”

“Ovaj Papa mi je uzor, on je sveti čovjek, autoritet koji zagovara poštenje, ali i prava manga, uličar”, iznenađuje na kraju našeg druženja Ćiro Blažević, kao da želi još malo vaditi mast onom dijelu javnosti koji je otvorio sezonu lova na njega, a ni za Jorgea Maria Bergoglia ne pronalazi lijepu riječ. Ćiro, istini za volju, papi Franji “strašno zamjera” što koči ovu stvar s beatifikacijom blaženog Alojzija Stepinca, “jer što on ovdje ima pitati za mišljenje srpskog patrijarha”. Zaista, zašto bi se Papa uopće zamarao s tim kada za dobrosusjedske odnose od ovog tjedna službeno imamo Ćiru...

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo