Sjećam se zagorskog ‘cuga’ koji prolazi kroz moje Veliko Trgovišće, petnaest vagona navijača koji putuju u Zagreb na Dinamovu utakmicu s Crvenom zvezdom. Ljudi vise jedan na drugom, prizor kao u Indiji, kaže Željko Hohnjec, rubni član onog šampionskog Ćirinog rostera iz 1982. godine.
Da, tak’ je bilo u naše vrijeme, iz mojeg kraja su navijači također masovno hrlili u Maksimir. I ne samo navijači. Mi igrači iz Međimurja smo i danas Dinamovi rekorderi brojem nastupa, dodaje legendarni napadač Drago Vabec. I fakat, taj je plavi zavičajni klub regrutirao neviđeno lojalne vojnike, odlazak iz Dinama prije 500. nastupa za njih jednostavno nije bio opcija. Vrh ove ljestvice još uvijek drže zemljaci Vabec, Dražen Ladić i ‘Čeči’ Bogdan.
Četvrtak ujutro, na terapiji sam u restoranu ‘Plavi 9’ u Zvonimirovoj ulici, nekoliko sati nakon što je Lino Červar jednu moju kamilicu od novinske kritike proglasio činom veleizdaje i trovačkim, duboko subverzivnim aktom protiv hrvatskog naroda te velikodušno putem televizije ovlastio one militantno nastrojene “da uzmu stvar u svoje ruke”. Na druženje u ‘Plavi 9’, gdje vas sa zidova gledaju Dražan Jerković, Cico Kranjčar i drugi nogometni velikani, pozvali su aktivisti udruge ‘Dinamo to smo mi’, pametni i agilni mladi ljudi koji se već izvjesno vrijeme bore protiv Mamićeve despocije u klubu, ali ne žele biti vječno antiprotivni. Zato ovih dana kreću u seriju motivacijskih skupova, organiziraju koncerte i filmske projekcije, priređuju izložbe, izdaju reprint davnog hita Zvonimira Milčeca, sve pod radnim naslovom Dinamovo proljeće. Nakon 49 godina hibernacije plavi su napokon budni dočekali jedno europsko proljeće i red je da se taj praznik adekvatno proslavi, na stadionu i u kulturnom životu grada. Ne odustaju oni od demontaže ove nakaradne bjegunčeve diktature, ali računaju da za dvorske borbe ima vremena...
Moja terapija, naslućujete već, neće trajati niti pet minuta. Kolega Tomislav Dasović iz Večernjeg lista suptilno me gura u šesterac, na obranu iz prostora, dok rekonstruira redakcijski razgovor nakon poraza rukometne reprezentacije protiv Brazila. “Sjeća li se tko da je jedna reprezentacija primila više od sedam golova na prazna vrata tijekom velikog natjecanja?”, pita urednik u tom razgovoru.
“Ja se sjećam”, odgovara mu jedan rukometno potkovan novinar.
“Zezaš, zar ne?”
“Ne zezam.”
“Dobro, o kome se radi?”
“O Makedoniji.”
“Tko je bio izbornik?”
“Lino Červar.”
Na tom mjestu malo se stresem. Previše zagledan u nogomet, jedva se sjećam da je Červar donedavno bio makedonski izbornik. U rukometnom smislu ja sam, priznajem, samo svakodnevni, prosječni Hrvat, kampanjac kojeg navijački žar obuzme tijekom Svjetskog prvenstva ili Olimpijskih igara, eventualno u trenutku kada Zagreb dobro gura u Ligi prvaka, ali tijekom ostalih 350 dana u godini ovog se sporta, u kojem je jedan klub ukazom Zorana Gopca proglašen doživotnim prvakom, eventualno sjetim kada Karabatića uhvate u kladioničarskoj aferi ili Veselin Vujović priredi bolji medijski rusvaj. Podatak o Červarovom rekordu na klupi Makedonije sada me tjera da se u hodu resetiram. Da nam je izbornik tvrdoglav čovjek, to smo odavno apsolvirali, ali da baš tako uživa u lutanju kroz neoznačena minska polja, e pa to je ipak novost.
Zločest netko mogao bi se nad ovim dokaznim materijalom sjetiti Einsteinove definicije ludosti - ponavljati uvijek istu pogrešku u nadi da će konačni rezultat jednom biti drukčiji - ali Červar nije lunatik, nego sportaš, dakle po habitusu optimist vedro zagledan u svijetlu rezultatsku budućnost. Ako mu daju još samo malo vremena na klupi, on će jednog dana sigurno primiti i deset golova na prazna vrata, ali će na koncu dobiti utakmicu i dokazati skepticima da samo hrabri pomiču granice. Za Červara važe neke druge Einsteinove mudrosti, prije svega ona da je sve na ovom svijetu relativno.
Naš gol je prazan, kažete, objasnio bi nam Červar tresući pepeo s ramena nakon provale vulkanske erupcije pred kamerama. Hm, mladiću, zavisi iz kojeg kuta gledate na stvari. Gol može biti poluprazan ili polupun, ovisno o volumenu ili formi vašeg vratara, kao i dioptriji vaših naočala. Ako stavite Šterbika na teren, gol može biti i skroz nevidljiv i zato ga je bolje napadati sa sedam igrača. Svojevrsni je paradoks da gol može biti potpuno prazan, dok vam mreža može biti napunjena do vrha, ali zašto o tome uopće razgovarati s nogometnim novinarom koji priču u startu ne razumije. Uostalom, sve je relativno...
Ili preciznije - sve je relativno osim Červarova trenerskog autoriteta koji je apsolutan, zaveden u udžbenike i za svaki slučaj ovjeren stranačkom članskom iskaznicom. Tko se drzne ovu svetinju staviti pod povećalo, objektivno nije drugo nego hulja, trovač narodnog zdravlja, antidržavni element, zakleti antidomoljub, ako ne i srbočetnik ili barem orjunaš.
“Ismijavao je mene i igrače što je neprimjereno za komentatora. Smatram da nečasno vrši svoju funkciju, mi ne smijemo dopustiti da šačica ljudi u ovoj zemlji određuje javno mnijenje. Zamjeram mu što je bio jako okrutan čovjek, i moj unuk od sedam godina zna da je u njegovoj kritici bilo zlobe. On se u ogledalo može pogledati samo ujutro dok se brije.”
Veljača, 2009. godine. Autor borbene filipike je, pogađate, Lino Červar. Meta, Božo Sušec, bard televizijskog sportskog novinarstva, usput i zaljubljenik u rukomet, kvalificiran za razgovore o taktici i strategiji. Drugom zgodom na Červarovu ciljniku našao se Zvonimir Boban, tada u ulozi predsjednika uprave Sportskih novosti. Neki kritički intonirani tekstovi u sportskom dnevniku tako su rasrdili izbornika da je i karizmatičnog nogometaša odlučio dovesti u red. Poručio mu je da bi u vojničkom stavu trebao slušati njegovu besjedu umjesto da huška novinare.
Očito je Červar u četiri godine političkog rada savladao retoriku politikantstva. Karakteristično je da takvi ljudi odmak od realnosti kompenziraju otrcanim frazama o ugroženosti nacionalnih interesa, odnosno ‘tko je protiv mene, taj je protiv Hrvatske’. Svatko ima pravo na mišljenje, ali nitko nema pravo blatiti i javno govoriti neistine”, bez pardona je rukometnom izborniku odgovorio prozvani Zvonimir Boban.
Ne znam hoće li nakon posljednjeg dječjeg izljeva bijesa Červaru na primjeren način odgovoriti šefovi rukometne organizacije. Zahvalnica, savjetnička pozicija, odlikovanje, važno mjesto u rukometnoj Kući slavnih, sve to s pravom čeka Linu Červara, trenera koji je zadužio rukomet. Što prije, to bolje.
U suprotnom, sve nas čeka još jedan paranoični ispad dogodine u Tokiju.
Prekid igre
Nekih značajnijih promjena nema, favoriti su uvijek isti. Pomaci se vide u igri Brazila koji postaje ozbiljna reprezentacija i u orijentaciji afričkih momčadi da kopiraju europski rukometni model, otkriva nam Venio Losert tijekom turnira. Vlasnik dva olimpijska zlata s hrvatskom reprezentacijom, danas pomoćnik Davida Davisa u stožeru egipatske reprezentacije, na vrijeme je upozorio da su se Brazilci ozbiljno zagrijali za rukomet i da napreduju krupnim koracima, ali taj su alarm ‘kauboji’ prespavali. Losert je, inače, odradio dobar posao na SP-u. Plasman egipatske reprezentacije među osam najboljih šefovi saveza doživjeli su kao idealnu najavu sljedećeg SP-a koje se upravo u Egiptu igra u proširenom formatu (32 reprezentacije).