ATP UMAG

VIDEO: IVANIŠEVIĆ UOČI REPRIZE FINALA WIMBELDONA O LUDIM DANIMA NAKON TRIJUMFA NA 'SVETOJ TRAVI' 'Ja u kratkim rukavima, u mene uperena svitla...'

Zagreb, 260219.
Kavana Johann Franck, Trg bana Josipa Jelacica 9.
Goran Ivanisevic je na konferenciji za medije predstavio 30. jubilarni Plava Laguna Croatia Open teniski turnir.
Na fotografiji: Goran Ivanisevic.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Zeljko Puhovski / CROPIX

Goran Ivanišević

 

Svaki put kad sam s Patrickom Rafterom krenuo razgovarati o finalu Wimbledona 2001., on je bježao od mene. Uvijek bi promijenio temu. Sad kad dođe u Umag, lijepo ćemo ga podsjetiti na sve, sa smiješkom je Goran Ivanišević najavio događaj koji će obilježiti sportsko ljeto u Hrvatskoj.

Trideseto izdanje Plava laguna Croatia Opena u Umagu, kako i dolikuje, imat će poseban začin. Repriza finala Wimbledona 2001., u kojem je Ivanišević kao 125. tenisač svijeta, s pozivnicom organizatora, sa 6-3, 3-6, 6-3, 2-6, 9-7 svladao Australca i iz četvrtog pokušaja osvojio trofej koji mu je s godinama postao opsesija, bit će glavna ekshibicija usred umaškog turnira (13.-21. srpnja).

Goran je već „mačak“ u ulozi umaškog showmana, na stadionu koji danas nosi njegovo ime igrao je s legendama poput Andrea Agassija, Pata Casha i Richarda Krajiceka. No za jubilejsko izdanje, i sam priznaje, nije mogao poželjeti boljeg gosta na partyju od Raftera. Nakon završetka karijere ostali su odlični prijatelji, a epski meč iz 2001., koji je iz sportske priče u međuvremenu izrastao u legendu, vezat će ih do kraja života.

- Iskreno, nisam ga pogledao puno puta. Maksimalno deset, ali ne u cijelosti. Ja to volim preskakati pa gledati neke detalje. Recimo zadnji gem. Kad danas razmišljam o njemu, pa to je bilo ludilo. Ne znam što sam radio, kako sam ga uopće dobio. Točno se vidi da sam na terenu i da nemam pojma što radim. Hvatam nekakav forhend koji je išao u aut, a ja sam mislio da ide u sredinu terena. I one dvostruke pogreške, k'o luđak koji uopće ne zna što je i gdje je - evocira Goran dramu onog ponedjeljka, 9. srpnja, na Centralnom terenu.

 

Sve što se događalo kasnije, nakon dodjele trofeja, danas mu je u „sumaglici“. Nije čudo…

- Nisam spavao tri večeri, tu, sljedeću i još jednu. Bili smo negdje vani, znam da mi je netko ukrao i jaknu i džemper i onda su mi u klubu dali kratku klupsku majicu. I kad smo se u šest ujutro vraćali doma, ispred stana me čekaju tri televizijske kuće i žele intervju. A ja u kratkim rukavima, u mene uperena svitla, gledam šta je, čekajte ljudi da dođem k sebi…

Pobjedu je još emotivnijom učinila posveta Draženu Petroviću, što se nije dogodilo spontano. Goran je o tome maštao godinama.

- Imao sam njegov poster u sobi. Istrgnuo sam ga iz magazina Košarka koji inače nisam čitao, ali mi ga je netko donio. Kao da je sve bilo podređeno da se to dogodi. One godine kad je Dražen poginuo (1993., nap. p.), dao sam si obećanje da ću igrati Wimbledon za njega i pokušati ga osvojiti. Te sam godine igrao loše, ali došla je 2001., njegova godišnjica smrti, poster na zidu… Jednostavno znam da je on taj finale gledao negdje gore i da je bio ponosan na mene.

Tagovi

Izdvajamo