Slavonija se ne da opisati bez ravnice, a ravnica se ne da opisati bez ljudi koji na njoj žive. Kad se s ceste Osijek–Đakovo pogleda prema jugu, oranice idu do neba i nigdje ne stanu, pa čovjek nekako prirodno dođe na ideju da tako široka zemlja ne može roditi "uske ljude". I ne rađa ih. Slavonska kuća je kuća u kojoj se gost ne pita hoće li nego što će, u kojoj se stolica dovlači prije nego što je itko zatražio, a riječ "nema" ne postoji u onom dijelu rječnika koji se tiče gostoprimstva. Krunoslav Kićo Slabinac je to sažeo u jedno pitanje na koje nitko nikad nije znao odgovor - što je zapravo šire, duša ili ravnica?

E sad, kad na tu širinu duše dodate i široka ramena, nešto više od stotinjak kilograma i oko dva metra, dobijete nešto poput Luke Pratljačića.

O Luki ćete od svakoga tko ga poznaje najprije čuti jednu te istu stvar, i to prije nego što itko uopće spomene boks - a to je da je ugodan, pristojan i strpljiv. Da vas pusti da dovršite rečenicu, da vam se javi kad ga nazovete i da će vam, još prije nego što ste ga išta pitali, reći "ako Bog da" i "ostalo je sve Božja volja". A onda ga vidite u ringu i shvatite da ste do tog trenutka poznavali samo polovicu.

Već spomenuti legendarni slavonski kantautor i izvođač, u istoj toj pjesmi, nije stao na duši i ravnici. Zapovjedio je Slavoniji da se inati, opjevao je ljepotu koja boli i presudio da onaj tko je ne zna ne može je ni voljeti. Gostoprimstvo i inat, dakle, u istom čovjeku, i nikakvog proturječja u tome nema. To je jednostavno slavonski dvojni karakter koji stranci nikad ne prozru do kraja: široka ruka i široka riječ dok se sjedi za stolom, a ispod svega toga onaj iskonski inat koji ne da na sebe, ali ne napada ni tuđe.

Luka Pratljačić rastao je na Jugu II, a Jug II nije tek još jedno od osječkih naselja. To je radničko naselje na jugoistoku Nepokorenog Grada, nepravilni nizovi solitera i uličica u kojima nitko nije stranac jer se svi znaju, po imenu, po ulazu, po tome čiji si. Djeca su ondje odrastala u svojevrsnom čoporu i na cesti, odrastala su brzo jer se na tim uličicama sve što se ima naučiti nauči rano, i najbitnije od svega, odrastala su zajedno, s onim prešutnim dogovorom radničkog kvarta da se svoji brane pa se tek onda pita tko je bio u pravu. Kvart se drži zajedno onako kako se drže ljudi koji nemaju previše, ali imaju jedni druge. Iz takve se sredine ne izlazi s vjerom u sreću nego s vjerom u rad, a Luka se kroz cijelu dosadašnju karijeru vodio tom niti.

Njegova se obitelj u Osijek doselila iz Vladislavaca kad su Luki bile tri godine, u Biševsku ulicu, nedaleko od poznate Divaltove kojoj su desetljećima ranije rasla braća Kohler, osječki boksački junaci iz Radničkog doma, pa je opravdano zaključiti da se taj borbeni duh tamo nalazi već otprije. U sport je uplovio jako mlad, prvotno je stajao na golu Metalca, a do rukavica je stigao preko starijeg brata Marka, i to zaobilaznim putem - Marko je već boksao i mlađem je bratu isprva branio da ide za njim, što je, naravno, bio najbrži mogući način da ga na boks natjera. Njegov stariji brat je također ostvareni boksač u hrvatskim okvirima, a trenutačno se nalazi na dispoziciji mlađim snagama BK Osijeka uz glavnog trenera Mateja Matkovića. Prvi meč Luka je odradio još 2009., s dvanaest godina, i otad nije stao.

Danas je magistar kineziologije, tri je godine zaredom bio prvak Hrvatske u superteškoj kategoriji, brončani s Europskog prvenstva u Beogradu 2024., petoplasirani sa Svjetskog prvenstva u Liverpoolu, gdje je s ozlijeđenom šakom izgubio četvrtfinale od kasnijeg prvaka te najbolji sportaš grada Osijeka za 2025. godinu. Njegovi su ga navijači u Liverpoolu s Juga II srčano podržavali, a on sam za sebe kaže da vodi dosadan život, kakav obično vode ljudi kojima je sport posao.

I upravo je taj čovjek protekla tri tjedna proveo u planinama iznad Kalifornije glumeći dvadesetjednogodišnjeg Britanca koji je trenutno najagilnija pojava u kraljevskoj kategoriji.

Vrhunci hrvatskog boksa

Da bismo razumjeli što se u subotu zapravo igra u londonskoj O2 Areni, treba nakratko stati i uzeti širu sliku u obzir.

Hrvatska je u cijeloj svojoj boksačkoj povijesti imala dva svjetska prvaka. Legendarni Mate Parlov je u siječnju 1978. u Milanu svojom ljevicom u devetoj rundi nokautirao Argentinca Miguela Angela Cuella, uzeo WBC-ov pojas u poluteškoj kategoriji i postao prvi profesionalni svjetski prvak koji je došao iz jedne komunističke zemlje. Dvadeset devet godina kasnije, u travnju 2007. u Oberhausenu, Stipe Drviš je u svojoj drugoj borbi za naslov svladao neugodnog Talijana Silvija Branca i oko struka stavio WBA pojas, opet poluteška, opet Puljanin koji nije rodom Puljanin, jer Parlov je bio Imoćanin, a Drviš je iz Makarske.

Ako baš želimo biti široke ruke i uključiti i one koji su nosili tuđu zastavu, tu je i Ferdinand Živić odnosno Fritzie Zivic, sin hrvatskih iseljenika iz pittsburškog Lawrencevillea, "Hrvatski komet", jedan od petorice braće koja su se tukla za novac. Četvrtog listopada 1940., u Madison Square Gardenu i kao autsajder četiri prema jedan, na bodove je kroz petnaest rundi skinuo velikog Henryja Armstronga i uzeo svjetski velter naslov koji je držao do srpnja iduće godine. Bio je prljav, nemilosrdan i sjajan, odradio je više od dvjesto trideset mečeva i nikad si nije dao popraviti nos, jer kako je svojevremeno govorio, to je bio njegov glavni trofej.

To je, dakle, cijeli popis - dvojica pod hrvatskom kapom, jedan pod američkom, i nijedan, baš nijedan, u teškoj kategoriji.

Filip Hrgović bit će tek šesti Hrvat u povijesti koji uopće ulazi u ring s naslovom prvaka svijeta na kocki. Prije neovisnosti bili su to Parlov i Marijan Beneš, a otkako je Hrvatska samostalna, priliku su dobili Branko Šobot, Željko Mavrović i Drviš. Šobot je svoju dobio na jedva koji dan najave, 24. siječnja 1998. u Cardiffu, protiv neporaženog Joea Calzaghea i za WBO-ov pojas u supersrednjoj, pa je izgubio prekidom u trećoj rundi, a promotor te večeri bio je, kako to sudbina voli zapečatiti, upravo Frank Warren. Čelnik Queensberry Promotionsa danas upravlja karijerama Hrgovića i Itaume, a radi se o jednom od najdugovječnijih i najutjecajnijih ljudi u okvirima svjetskog profesionalnog boksa.

Mavrović je osam mjeseci kasnije, 26. rujna 1998. u kasinu Mohegan Sun u Uncasvilleu u američkom Connecticutu, kao prvi izazivač WBC-a izdržao svih dvanaest rundi protiv mitskog Lennoxa Lewisa i kući se vratio bez pojasa, ali s poštovanjem cijele branše i s kultnom rečenicom Lewisovog Franka Maloneyja o "dvjesto četrdeset funti čelika u Hrvatovoj bradi". Naravno ne smijemo izostaviti ni podvig Alena Babića koji je 2023. u poljskom Rzeszów boksao za WBC-ov pojas u "bridgerweight" kategoriji protiv Lukasza Rozanskog, ali spomenutu kategoriju ne priznaju ostale tri velike boksačke federacije iz društva "velike četvorke".

Sve to znači da subota u Greenwichu nije "još jedan veliki meč". Ako Hrgović pobijedi, Hrvatska dobiva svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, nešto što nikad, ni u jednom trenutku svoje povijesti, nije imala. Put do tog pojasa, doduše, vodi preko mladića kojeg svijet već sada naziva novim Mikeom Tysonom.

Zašto Big Bear i Abel Sanchez

Kad se nakon Doncastera i tri, relativno lake, runde protiv Davea Allena posložio kalendar, u Hrgovićevu je timu pala brza odluka - ide se kod Abela Sancheza.

Big Bear Lake nije mjesto koje se bira zbog udobnosti. To je gradić u planinama San Bernardino, na otprilike dvije tisuće metara nadmorske visine, dva sata vožnje od aglomeracije Los Angelesa. Zima je duga, ljeto suho, zrak rijedak i baš u tome je cijela poanta. Gore se trenira na visini, tijelo se prisiljava raditi s manje kisika, a kad se poslije spustiš na razinu mora, a London je, praktički, razina mora, u nogama nosiš gorivo koje drugi nemaju.

Big Bear Lake/The Summit

PRIVATNA ARHIVA

Druga polovica poante je izolacija. Gore, naime, nema ničega. Ni noćnog života, ni gužve, ni prijatelja koji zovu na kavu, ni obaveza koje se mogu odgoditi. Boksač se ujutro probudi, trenira, jede, spava, pa sve ispočetka. Legendarni Genadij Golovkin je jedne godine ondje proveo deset od dvanaest mjeseci, daleko od obitelji, a kad su ga pitali što ga je najviše privuklo, nije rekao visina, nego to što može spavati, jesti i trenirati pod istim krovom, bez potrebe da uopće izađe van.

Taj krov zove se The Summit i Abel Sanchez ga je sagradio vlastitim rukama, doslovno. Rođen u Tijuani 1955., u Ameriku je stigao kao dijete, a u manirima meksičkih iseljenika je s ocem radio na gradilištima, poslije vodio vlastitu građevinsku tvrtku, a početkom devedesetih počeo je otkupljivati prazne parcele u Big Bearu jer su bile smiješno jeftine. Zamislio je kuću u kojoj boksači žive i treniraju na istom mjestu, a projektirao ju je, ironično, imajući na umu Lennoxa Lewisa i Emanuela Stewarda. Njih dvojica nikada nisu kročili tamo, a Sanchez je usred izlijevanja betona dobio srčani udar i digao ruke od boksa, a kuća je šest godina stajala prazna. Otvorio ju je tek 2007., i onda se javio jedan utjecajni njemački menadžer s pričom o nekom klincu iz Kazahstana za kojeg Sanchez nikad nije čuo. Ostalo je povijest.

Sanchez je do danas do svjetskih naslova doveo dvadesetak boraca. Lupe Aquino još 1987., pa Terry Norris, Paul Vaden, Miguel Angel Gonzalez, Murat Gasijev, Arsen Goulamirian i, naravno njegov najreprezentativniji proizvod - "Triple G" Golovkin. Godine 2015. američki su ga boksački pisci proglasili trenerom godine. Njegov boks prepoznaje se na prvu, pritisak, presijecanje ringa, tijelo pa glava, korak unatrag ne postoji i tu školu ljudi obično zovu meksičkim stilom. Ono što se izvana rjeđe primjećuje jest da je Sanchez opsjednut kondicijom, i to na način da fizička priprema kod njega nije posao za nekog drugog u drugoj smjeni, nego dio njegovog posla.

Hrgović mu se priključio nakon poraza od Duboisa i taj se potez isplatio odmah. Pobjeda nad Joeom Joyceom, potom deset rundi protiv Davida Adeleyea u kojima je preživio nezgodnu osmu, pa Allen u tri runde u Doncasteru, gdje je "El Animal" izgledao kao punokrvni teškaš u najboljim godinama.

Slavonac u čizmama Engleza

Ovdje treba objasniti jednu tehničku stvar, jer o njoj ovisi dobra polovica meča. Moses Itauma je prirodni dešnjak koji boksa u lijevom gardu, a to nije mana nego oružje. Takvi borci imaju neuobičajeno školovanu prednju ruku, jer im je prednja ruka ujedno i dominantna, pa su im i direkt i prednji kroše opasniji nego što bi po logici smjeli biti. Uz to, gotovo cijela teška kategorija boksa u desnom gardu, što znači da Itauma svakog protivnika uvlači u problem koji taj protivnik rijetko rješava. Voli iskoračiti prednjom nogom van protivnikove i tako si otvoriti ravnu liniju za lijevu ruku kroz sredinu garda, a tu lijevu onda ne baca samo ravno - zna je skratiti u kroše ili pretvoriti u aperkat za onoga tko se nagnuo naprijed.

Da bi se to naučilo braniti, treba ti ljevak. I to ne bilo kakav, nego velik, jak i brz.

Pratljačić je kontraš i superteškaš, a po ocjeni čovjeka koji to zna iz prve ruke, jedan od najtvrđih udarača u kategoriji. Hrgović mu se već godinama javlja upravo zbog toga.

- Pomažem mu kad ima ljevaka, zove me uvijek i surađujemo već godinama, kaže nam skromni Luka, jednostavno, kao da opisuje posao koji se podrazumijeva.

Nije, međutim, riječ o bilo kakvom ljevaku. Pratljačić je Itaumi sparirao 2024. u Londonu, uoči meča s Australcem Demseyjem McKeanom, i bio je, kako sam kaže, glavni sparing partner u tom kampu. Itauma je McKeana, koji je usputno rečeno i bivši Hrgovićev protivnik, nokautirao u prvoj rundi.

Onda se prošle jeseni dogodila stvar koja je hrvatski boksački svijet nakratko podigla na noge. Itaumu su u razgovoru za Ring Magazine pitali tko ga je najjače udario od svih ljudi s kojima je dijelio ring, a dijelio ga je s Tysonom Furyjem, Danielom Duboisom, Joeom Joyceom i Lawrencom Okoliejem. Odgovorio je da mu pada na pamet samo jedno ime, Luka Pratljačić, Hrvat, vjerojatno još amater. Udarac je opisao slikovito - kao da ga je netko "zahvatio bejzbol palicom". Pomislio je da bi trebalo provjeriti Lukine rukavice, a onda se sjetio da Luka nosi njegove.

Kad ga na to podsjetimo, Luka skromno potvrđuje.

- Da, to je istina. Njegovi treneri su odmah htjeli provjeriti rukavice.

Ništa više, ništa manje. Nema šire priče, nema "lovačkih priča" ni one male satisfakcije koje bi si dopustio gotovo svatko drugi. Jedino što će si dopustiti stiže tek na dodatni upit, i to u pola ugodnog slavonskog glasa:

- Bio sam glavni sparing partner za taj meč i čovjek me nahvalio, tako da to zasigurno nešto znači i o meni. Toliko o slavonskoj poniznosti.

O ‘novom‘ Mikeu Tysonu

Zanimalo nas je kakav je Itauma bio izbliza u tom kampu 2024., prije nego što je svijet oko njega eksplodirao.

- Itauma je sasvim normalan, onako dobar dečkić. Išli smo tijekom kampa milijun puta i na ručak i na večeru, družili se privatno. Nije da se ufurao kako je neka mega zvijezda. Korektan, normalan dečko, radi svoj posao i sluša što mu trener govori. Nisam kod njega primijetio nikakvu aroganciju ni prepotenciju.

Jesu li ostali u kontaktu?

- Preko poruka, tu i tamo. Čestitke između mečeva i tako te neke stvari. Nismo se sad nešto posebno čuli.

A boksački? Što je vidio iznutra, ono što se s tribine ne vidi?

- On je zasigurno eksplozivan boksač, brz boksač, ima dobro kretanje. Iznimno je brz za našu kategoriju, sigurno jedan od bržih. Baš onako brze ruke i noge, i to je sve iznimno lijepo povezano.

To "sve je iznimno lijepo povezano" najpreciznija je rečenica koju ćete o Itaumi pročitati ovog tjedna. Jer stvar nije ni u brzini ruku ni u brzini nogu zasebno, nego u tome što kod njega jedno i drugo ide u istom taktu. Noga i ruka stižu zajedno, pa udarac dolazi s više težine i s manje najave nego što bi smio.

Sanchez i Davison, dva svijeta

Pratljačić je u karijeri sparirao i kod Bena Davisona, Itaumina trenera, što ga svrstava u vrlo uzak krug ljudi na svijetu koji su izbliza vidjeli obje strane subotnjeg meča.

Naravno da smo tražili usporedbu i naravno da je odgovor bio odmjeren, jer čovjek koji radi u kampovima elitnih boraca zna gdje mu je granica.

- Ben Davison je trener novije generacije, Abel Sanchez je trener starog kova, kaže Luka, pa se odmah sam ispravi kad krene generalizirati o videoanalizama, jer, veli, i Abel to radi.

Ono što ipak izdvaja kao stvarnu, mjerljivu razliku, mnogo je konkretnije od stila:

- Itauma u svom timu ima kondicijskog trenera, a Abel to voli raditi sam. On je i kondicijski i boksački trener, njemu je to jako bitno.

O samom Sanchezu Luka govori s poštovanjem koje ne treba pretjerano parafrazirati.

- Abel Sanchez, to je ono vrh našeg svijeta. Kad rezultati govore za njega, tu se nema što dodati. Čovjek je trenirao preko dvadeset svjetskih prvaka, kaže i opisuje što je vidio u tri tjedna u planinama. - Ofenzivni stil boksa. Jako se gleda na kondicijsku i fizičku pripremu, baš jako. Ovdje su treninzi na preko dvije tisuće metara nadmorske visine, a svi znaju koji su benefiti visinskih priprema.

Onda dolazi rečenica koja objašnjava zašto je baš taj trener pronašao baš ove borce:

- Meni se osobno sviđa, ali to ne znači da je tako za svakoga. Svaki čovjek je drugačiji i svakome drugačije paše. Meni je ovo super. Mi Hrvati, ljudi s naših prostora, općenito smo malo tvrđi ljudi, idemo reći genetski jači, tako da taj stil boksa stvarno vidim kao nešto pozitivno.

U kampu je uz Luku bio i Ahmed Krnjić, bosanskohercegovački teškaš koji je u prosincu boksao finale WBC-ova Grand Prixa, te jedan Amerikanac iz New Yorka.

Luka Plantić (lijevo), Luka Pratljačić (sredina) i Ahmed Krnjić (desno)

PRIVATNA ARHIVA

Hrgovićeve šanse

Kladionice Itaumi daju znatnu prednost. Britanski mediji već odbrojavaju do trenutka kad će dvadesetjednogodišnjak postati drugi najmlađi svjetski prvak teške kategorije u povijesti, odmah iza Tysona, a Hrgović u toj računici uglavnom prolazi kao posljednja stepenica, ne kao prepreka.

Pratljačić na to ima kratak odgovor.

- Ma zasigurno je Filip podcijenjen. To se radi kad prave zvijezdu od nekoga. Sad, jesu li to neke psihološke igrice ili nešto drugo, ne znam, ali mislim da to ne vrijedi. Filip je čovjek od trideset i četiri godine, sad je baš u najboljim godinama, i sljedeće tri, četiri godine sigurno će biti u najboljim godinama za jednog teškaša. Oni koji ga otpisuju ili rade mentalne igrice ili ne znaju ništa o boksu. Drugog objašnjenja nemam.

Gdje su, konkretno, Hrgovićeve prednosti?

- Kad pričamo o Filipu Hrgoviću, prvo što ti padne na pamet je tvrdoća, čvrstoća i kondicijska priprema. Filip je čovjek od kamena. Strašno jak, strašno tvrd. Čovječe, trči kao neki srednjaš. Stvarno ima abnormalne kapacitete.

Znači li to da Hrgovićeve šanse rastu kako meč odmiče?

- Pa zasigurno, ali on je opasan od prve minute, od prve sekunde. Tu samo treba sjesti jedan dobar udarac i to je to.

- Ne znam koliko ljudi zna da su u olimpijskom boksu rukavice od dvanaest unci i da su drugačije punjene. U profesionalnom ringu su deset unci, puno manje, drugačije punjene, baš napravljene zato da se što češće dogodi atraktivni nokaut.

Prevedeno - čovjek koji je Itaumu potresao u dvanaesticama, u profesionalnoj rukavici nosi znatno oštrije oruđe. A Itauma, unatoč svemu što je pokazao, još uvijek nema odgovor na jedno pitanje.

- Čovjek ima puno više ratova, puno više mečeva. I sad razmišljam, je li Itauma ikad u životu boksao više od šest rundi? Filip ima mečeve na dvanaest rundi. Iskusniji je borac. Nikako ga se ne može otpisati, baš nikako.

Itauma je u četrnaest mečeva samo dvojicu protivnika odveo do kraja, radilo se o mečevima na šest rundi, a Jermainea Franklina je završio u petoj rundi. Hrgović je s McKeanom odradio dvanaest rundi, s Adeleyeom deset, i to nakon što je u osmoj bio ozbiljno uzdrman, a s kineskim gorostasom Zhileijem Zhangom je prošao kroz pakao i izašao s pobjedom.

Duboka voda je Filipova voda. Pitanje je samo hoće li "El Animal" do nje stići "suh".

Karijera puna prepreka

Vrijedi na trenutak skrenuti pogled s Londona, jer Pratljačićeva vlastita priča ima ono što dobre sportske biografije čini dobrima - dugo je izgledala kao da od nje neće biti ništa.

Godine 2019. na državnom prvenstvu izgubio je od Marka Miluna, a onda su krenule ozljede, jedna za drugom, kao po nekom zlom rasporedu.

- Više puta fraktura šake, edemi na šakama, puknuće križnih ligamenata, pa puknuće vilice, nabraja bez dramatiziranja. - Ali ja sam vrijedno i u tišini radio sa svojim trenerima, a prvi nam je cilj bio da pobijedimo Marka Miluna. Normalno da me to držalo, bio sam jako motiviran. I sigurno me to izgradilo kao boksača, jer sam jako grizao da dođem do toga da ga pobijedim.

Došao je krajem 2023., na zagrebačkom Grand Prixu, nokautom u finalu, pa opet u siječnju 2024., na državnom prvenstvu, jednoglasnom odlukom i uz dva brojanja protivniku. Dvaput u manje od dva mjeseca, i oba puta bez dileme.

Danas o Milunu govori bez trunke gorčine, baš u manirima kakve pravi sportaš mora imati.

- Vidi, nas nema puno, dolazimo iz male zemlje. Nama je u interesu da jedni s drugima surađujemo i pomažemo si, bilo dobrom riječju ili zajedničkim treninzima. To pomaže nama svima da smo u nekoj zajednici, da smo prijatelji. Moramo se držati zajedno. Ja o Marku mislim najbolje i zahvalan sam na našem rivalstvu koje nas je guralo naprijed.

O Gabrijelu Veočiću i izborniku Peri Veočiću govori kao o obitelji.

- Gabrijel je moj prijatelj. Svaki dan se čujemo, i kad sam ja kući i kad je on kući. Nerijetko nedjeljom zajedno odemo na misu, pojedemo nešto, treniramo. Kad trener Matković nije u Osijeku, ja odem u Slavonski Brod kod Pere i Gabrijela na trening. Veliki radnici i još bolji ljudi. Bilo je neminovno da rezultat stigne.

Baza mu je i dalje kod kuće - glavni trener Matej Matković, kondicijski mag Mirko Krolo, a brat Marko uvijek negdje u blizini.

U profesionalnom ringu ima dvije pobjede i jednu frustraciju.

- Očekujem meč na više rundi, i to uskoro. Želim što veće izazove. Očekujem protivnika koji će izdržati da ja zakoračim izvan treće runde. Uživam u dužim sparinzima, s Talijanom Guidom Vianellom sam radio osam rundi, s Itaumom, s Joyceom, sa svim vrhunskim borcima, ali to želim osjetiti u meču.

Objašnjava i zašto je to teže nego što zvuči, i pritom pogađa isto ono mjesto koje boli i Hrgovića.

- Profi sport je klasični biznis. Tu nema, što se kaže, ljubavi, to je posao. U amaterskom boksu dođeš na turnir i imaš svoje šanse.. A u profesionalnom se puno gleda tko je koliko rangiran, što imaš od njega, što nemaš. Od mene realno imaš Hrvata koji je jako kvalitetan, a nije u profi ringu nešto dobro rangiran. U amaterskom sam u top deset na svijetu, u profiju će to ići znatno teže. I tko god je malo ozbiljnije u boksu zna za mene, pa mu nije u interesu da boksa sa mnom. Jer tu ne dobije ništa, osim opasnosti.

Ta bi rečenica mogla stajati kao moto cijelog hrvatskog boksa. Dolaziš s tržišta koje nikoga ne zanima, pa moraš biti dvostruko bolji da bi ti dali priliku da budeš jednako dobar.

Menadžerski stvari idu planiranom dinamikom. Surađuje s Ivanom Dijakovićem, otvoren je i turski kanal preko Ahmeta Önera, a sljedeći profesionalni nastup planira za listopad, nakon što mu je rujanski otpao. Do kraja godine, ako sve sjedne, htio bi odraditi čak tri meča.

S olimpijskim boksom, pritom, nije gotov. Ni blizu.

- Mislim da još nisam sve rekao u olimpijskom boksu. Iduće godine kreću kvalifikacije za Olimpijske igre, pa je prvo bitno osigurati svoje mjesto u reprezentaciji.

Za nekoga tko je u Liverpoolu s ozlijeđenom šakom ostao korak do svjetske medalje, to nije neka određena sentimentalnost nego činjenica da već par godina "pleše" na granici velikog rezultata.

A na pitanje o fizičkom vrhuncu, onom o kojem su braća Kličko govorila da stiže tek nakon tridesete, odgovara sa stručne odnosno kineziološke strane.

- Ja sam se dosta kasno biološki razvio. U godinama kad su prijatelji već imali bradu, ja još nisam. Zato je moj put onako dosta prirodan. Kad gledam kroz period od četiri do šest mjeseci, stvarno vidim da i dalje napredujem, i to puno. Nismo ni blizu kraja.

Nulti meridijan

Vratimo se na kraju onamo gdje će se sve lomiti, u London, točnije u O2 Arenu. Spomenuta dvorana leži na poluotoku Greenwich, gotovo na samom nultom meridijanu, liniji od koje svijet mjeri vrijeme i prostor i na kojoj počinje svaka karta. Simbolika se, dakle, nudi sama. Prođe li u subotu Filipova ruka, hrvatski će boks upravo ondje, na nultoj crti, početi računati novo vrijeme.

Pratljačić je Hrgovića izbliza gledao u dvije potpuno različite faze karijere. Prvi put 2022. u Houstonu, u kampu za Zhileija Zhanga, a drugi put sada, u Big Bearu. I tu daje najkonkretniju procjenu koju je itko iz Filipova okruženja javno izrekao.

- Baš sam mu to bio i rekao. Bolji mi je u svakom smislu, radi se o drugom čovjeku. Vidi, kad sam ja bio kod Filipa u Houstonu 2022. godine, bitno je napomenuti da mu je nedugo prije toga preminuo otac. Sigurno čovjek nije bio u psihofizičkom stanju kao što je sada.

- Rekao sam mu da je po meni sad bolji boksač, raznovrsniji. Od dvadeset do trideset posto bolji nego tada.

Za borca koji ide na dvanaest rundi protiv nekoga tko udara kao Itauma, dvadeset pet posto je razlika između katastrofe i povijesti.

- Stvarno je dobar. Dečko je sto posto u tome, nema pola posto oskudijevanja. Radnik je veliki, fokusiran, trenira puno, dodaje Luka. - Stvarno vjerujem da Filip može dobiti taj meč. To nije neka glupa priča, već surova realnost.

U onoj pjesmi s početka ove priče Kićo Slavoniji ne tepa, nego joj zapovijeda - inati se. Ne moli je i ne tješi, naređuje, jer se inat u ravnici ne vodi kao osobina nego kao obaveza, nešto što se duguje i zemlji i svojima. To je naslijeđe u Big Bear donio i sam Pratljačić, a takvo se nasljeđe, srećom po nas, u sparingu ne da sakriti.

Budimo realni, Hrgoviću mentalnu čvrstoću ne treba posuđivati. Čovjek je to koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri preživio mnoge ratove, a također je demonstrirao da je njegova brada jedna od najstamenijih među svjetskom teškaškom konkurencijom. Ali subota od njega neće tražiti samo čvrstoću: tražit će i onu tvrdoglavu, ravničarsku vrstu otpora koja ne zna za odustajanje. Pa se nadajmo da je Filip u ova tri tjedna, dok mu je Luka iz dana u dan u ruke i noge utiskivao odgovore na sve prijetnje kontraša, uz zanat pokupio i to - dozu zdravog slavonskog inata, taman dovoljnu da prebrodi sve što ga bude čekalo.

Ostalo je, kako kaže Luka, sve Božja volja.