Moses Itauma večeras lovi 14. pobjedu: ‘Imam pomiješane osjećaje prema usporedbama s Mikeom Tysonom‘

Usporedbe s Mikeom Tysonom prate Mosesa Itaumu gotovo od prvog ozbiljnijeg koraka među profesionalcima, a nije teško razumjeti zašto. Mladi britanski teškaš u samo tri godine izgradio je reputaciju borca koji protivnike ne pobjeđuje samo uvjerljivo, nego ih briše brzo, silovito i bez mnogo milosti. Omjer 13-0, uz 11 nokauta, sam po sebi zvuči dojmljivo, ali još snažnije odjekuje način na koji dolazi do pobjeda. Prošle godine u ringu je proveo tek pet minuta i 45 sekundi, probivši se kroz Mikea Baloguna i Dilliana Whytea gotovo rutinski, kao da se ne radi o borcima koji bi drugima predstavljali iznimno ozbiljan test.

Takav uspon logično je otvorio i pitanje dokle zapravo može ići. U britanskom boksu već neko vrijeme postoji osjećaj da Itauma ne raste kao još jedan talentirani teškaš, nego kao projekt koji se priprema za sam vrh. Mnogi ga već sada vide kao jednog od najizglednijih nasljednika Oleksandra Usika, a ima i onih koji vjeruju da bi upravo on mogao biti čovjek koji će prvaku nanijeti prvi poraz. Sve to, naravno, dodatno raspiruje usporedbe s Tysonom, najmlađim prvakom u povijesti teške kategorije, koji je još 1986. godine srušio Trevora Berbicka i do naslova došao sa samo 20 godina.

Itauma je i sam neko vrijeme otvoreno lovio taj rekord, ali ga nije uspio srušiti prije 21. rođendana. Ipak, to nije zaustavilo priču. Usporedbe su ostale, samo su se pomaknule s brojki na širi dojam koji ostavlja.

Sam Itauma prema tome ima dvojak odnos.

– Sviđa mi se to i ne sviđa mi se. Naravno da je velika stvar kada te uspoređuju s takvom legendom, ali mislim da je ta usporedba uglavnom vezana uz uspjeh u mladim godinama. Osim toga, baš i nema puno toga po čemu smo slični. Zapravo smo gotovo potpune suprotnosti. Ako išta dijelimo, onda je to ljubav prema nokautima, rekao je.

I u tome je vjerojatno potpuno u pravu. Površna sličnost postoji, ali što se dublje zagrebe, to je jasnije koliko su njihovi putevi različiti. Tyson je bio fenomenalan u ringu, ali njegova karijera izvan njega često je djelovala kaotično, rastrgano i autodestruktivno. Itauma zasad odaje sasvim drukčiji dojam. Ne djeluje kao mladi borac kojega je slava već počela gutati. Ne traži kamere, ne stvara buku na društvenim mrežama i ne izgleda kao netko tko želi živjeti od tuđeg dojma o sebi. Fokus mu je svojevrsno dosadan za mladića njegovih godina koji je prebrodio ogroman uspjeh.

Upravo zato i kada govori o tome kako izbjeći put kojim su mnogi veliki talenti prije njega proklizali, zvuči neobično zrelo za 21-godišnjaka.

– Mislim da moraš imati prave ljude oko sebe i da ponekad moraš voditi teške razgovore. Mnogi ih izbjegavaju, a upravo su oni važni. Budućnost je nepoznata, ali ja znam da sada imam Jermainea Franklina ispred sebe i znam što mi ta borba može dati. A što god dođe kasnije, doći će, objasnio je Itauma.

Važno je i to što ne pokušava kopirati Tysona, nego iz njegove priče uzeti samo ono što mu koristi.

– Mogu uzeti ono što mi se sviđa kod Mikea Tysona, ali to ne znači da moram biti ta osoba. Uvijek govorim da mi je veliki blagoslov bio boravak u kampu Tysona Furyja, razgovori s njim i vrijeme provedeno oko njega. Isto vrijedi i za Anthonyja Joshuu. To su stvari iz kojih možeš nešto naučiti. Mogu cijeniti Tysonovu karijeru, ali ja sam svoj čovjek, poručio je za DAZN.

Upravo u tim kontaktima s Furyjem i Joshuom Itauma vidi važan dio vlastitog sazrijevanja. Nije ondje samo brusio boks, nego i način razmišljanja. Od Furyja kaže da je naučio kako je za uspjeh ponekad nužno imati određenu dozu ravnodušnosti prema šumu koji dolazi izvana, dok je od Joshue pokupio drukčiju lekciju, onu o širini pogleda i potrebi da se borac ne veže isključivo uz jednu stvar ili jedan identitet.

Zanimljivo je da su upravo ta dvojica, od kojih je učio, u međuvremenu postali i neka vrsta simboličnih rivala. No Itauma ni tu ne djeluje kao netko tko očajnički želi graditi vlastito ime preko većih imena prethodne generacije.

– Nemam osjećaj da karijeru moram graditi preko nečije pobjede. Već sam predvodio priredbe kao 20-godišnjak. Predvodio sam priredbu u Saudijskoj Arabiji s 21 godinom. Sada predvodim večer u Manchesteru. Ne gradim se preko tuđih leđa, nego na svoj način, rekao je.

To ne znači da ne poštuje ideju simboličnog prijenosa baklje, ali očito ne vidi potrebu da ta priča definira njegov put. Fury i Joshua imaju svoju priču, a on trenutno ima Jermainea Franklina. I upravo je to ono na što je u ovom trenutku potpuno fokusiran.

Borba s Franklinom, zakazana za subotu u manchesterskoj Co-op Live Areni, nije tu samo da bi Itauma dobio novo ime na papiru. Prekaljeni lisac Frank Warren i njegov tim žele nešto konkretnije: žele runde. Franklin je iskusan, čvrst i, što je posebno važno, još nikada nije bio zaustavljen. Zato ga vide kao idealnog čovjeka koji bi mladog Britanca napokon mogao odvesti dublje u borbu, izvan onih eksplozivnih početaka na koje se gotovo već naviknuo.

– Razlog zbog kojeg želimo runde jest taj što je posljednji put kada sam išao do kraja bilo protiv Kevina Nicolasa Espindole još 2023. godine. To je bila moja posljednja puna borba. Pobjeda nad Dillianom Whyteom dovela me na novu putanju i ne mogu prvi put osjetiti osmu, devetu ili desetu rundu protiv nekoga poput Fabija Wardleyja, Daniela Duboisa, Oleksandra Usika ili Agita Kabayela. Moram znati kako izgledaju završne faze borbe, zato imamo Jermainea Franklina. Tvrd je, izdržljiv i dolazi se boriti. Za mene je to savršen meč, objasnio je.

Zapravo, Franklin je protivnik kojeg su tražili već dugo, čak i prije nego što se aktualna borba uopće počela ozbiljno konkretizirati. Sada kada su ga konačno dobili, Itauma djeluje iskreno zadovoljan jer osjeća da je došao trenutak u kojem može odgovoriti na pitanja koja mu i tim i javnost već neko vrijeme postavljaju. Ne ona o talentu, nego ona o dubini, trpljenju i prilagodbi kada borba ne završi u dvije ili tri minute.

A onda dolazimo i do još jednog pitanja koje se uvijek javlja kada mladi teškaš izgleda ovako dominantno: može li primiti ozbiljan udarac? Franklin možda ne pripada najvećim udaračima kategorije, ali dovoljno je opasan da barem djelomično testira taj segment.

Itauma ni o tome ne govori panično.

– Dok sam boksao kao amater, imao sam kacigu i velike rukavice. Do sada su možda Dillian Whyte i eventualno Demsey McKean bili tipovi za koje možeš reći da imaju ozbiljnu snagu i da mogu napraviti štetu. No nisu uspjeli pogoditi. To nije moja krivnja. Vidjet ćemo, rekao je.

U toj kratkoj rečenici možda se najbolje vidi tko je trenutačno Moses Itauma. Ne djeluje kao mladić koji je opterećen tuđim pitanjima ili vlastitim mitom. Više kao netko tko proces vidi vrlo jednostavno: sve će doći na red kada dođe vrijeme za to. Ista logika prati ga i kada ga pitaju za prognoze, završnice ili način na koji vidi rasplet borbe.

– Iskreno, nikada se ne fokusiram na ishod borbe. Kada me ljudi pitaju što očekujem ili koja mi je prognoza, stvarno ne znam, jer o tome ni ne razmišljam. Jedino o čemu razmišljam jest da se držim plana koji je moj tim pripremao i na kojem radimo već 14 tjedana. Ishod mi je nebitan. Boks je ionako stvar mišljenja. Ti i ja možemo gledati istu borbu i imati potpuno drukčiji dojam. Zato mi sama pobjeda ne znači puno, jer je to nečije mišljenje. Nokaut je nokaut. Ako se držim plana i ako sam se pripremio kako treba, ne vjerujem da postoji teškaš koji može izdržati ono što ja mogu ponuditi, poručio je.

Ako nastavi spajati takvu mirnoću sa sposobnostima koje već pokazuje, Moses Itauma neće se još dugo morati nositi s usporedbama s Mikeom Tysonom. Ne zato što one neće postojati, nego zato što bi vrlo brzo mogao postati borac o kojem se više neće govoriti kroz tuđu priču, nego kroz vlastitu. A to je, u konačnici, jedino što zaista vrijedi.