Dok se Zadar polako sprema za novu FNC-ovu karavanu, a Višnjik ponovno otvara vrata spektaklu koji će 9. svibnja nositi oznaku FNC 30, u zraku se već osjeća ono poznato, teško objašnjivo uzbuđenje koje nastaje kada se sport, pozornica i sudbina još jednom ukrste pod svjetlima velike dvorane. Novopečeni europski lider slobodne borbe po drugi se put vraća u Donatov grad. Početkom 2025. godine ista je ta pozornica ugostila FNC 21, a sada se spektakl vraća u legendarnu Dvoranu Krešimira Ćosića na Višnjiku, ovog puta s još većim ulozima. Spektakl kao i prošle godine predvodi Martin Batur koji će se ovog puta u kavezu susresti s Milenkom "Kićom" Stamatovićem.

Među zanimljivijim protagonistima zadarske priredbe svakako se izdvaja Luka Milidragović (4-2), srčani 26-godišnjak čije su prve FNC stranice ispisivane još u amaterskim danima, u danas već kultnom Armagedon serijalu. Njegov put nije bio sazdan od prečaca, nego od postupnog građenja, borbe, padova i povrataka, upravo onako kako se i stvara borac koji ne traži prolaznu pažnju. A možda se baš zato u njegovoj priči može osjetiti i jedna drukčija, gotovo poetska nit, ona koja podsjeća na stihove legendarnih Dubrovačkih trubadura: "Usred tišine grada i usnule ljepote, tiha se čuje gitara, la musica di notte".

U toj slici noćne tišine, mirnoće i suzdržane emocije krije se i narativ ovog razgovora održanog u ATT-u Zagreb na zagrebačkom Španskom. Milidragović, Dubrovčanin po rođenju i borac po pozivu, ne traži samo još jedan nastup niti tek još jednu pobjedu upisanu u omjer. On traži konstantu, ritam koji se ne prekida, seriju uspjeha koja bi njegovu karijeru izvela iz povremenih bljeskova i uvela je u sigurniji, postojaniji ton. Upravo zato, uoči FNC 30, razgovarali smo s borcem koji u zadarskoj noći ne traži svojevrsni prolazni dojam, nego pobjedu koja bi njegovoj priči dala toliko željenu konstantu.

Vjerna ekipa na tribinama

– Očekujem da i ove godine bude jednako dobar event, puna dvorana, dobra zabava i isti ishod, govori nam Luka Milidragović, 26-godišnji Dubrovčanin koji će 9. svibnja na FNC 30 priredbi u zadarskoj Dvorani Krešimira Ćosića ponovno tražiti ono što mu već neko vrijeme uporno izmiče, a to je kontinuitet.

Za Milidragovića Zadar nije tek još jedna postaja u rasporedu, nego mjesto na koje se vraća s vrlo jasnim razlogom. Početkom 2025. godine upravo je na Višnjiku, na FNC 21 priredbi, upisao pobjedu nad žilavim Lukom Ceranjom jednoglasnom odlukom sudaca i ostavio vrlo dobar dojam, ali put od tada nije bio ravan. Prije tog zadarskog nastupa uskočio je na short notice u Oktagon i izgubio od Jana Malacha sudačkom odlukom, a ove je godine na epskoj FNC 27 u Münchenu priredbi poražen od Davida Travničeka, koji ga je završio "rear naked chokeom" u prvoj rundi. Sada ga čeka novi ispit, Nijemac Robin Moosmann, borac istog profesionalnog omjera 4-2, i nova prilika da u Zadru ponovno uhvati pravi ritam.

Luka Milidragović u ATT-u Zagreb

JOSIP BANDIC Cropix

Zadar mu ovoga puta ne djeluje ni kao klasično gostovanje. Prošle godine ondje se borio protiv domaćeg borca, a sada je priča ipak malo drukčija. Dubrovnik nije daleko, a jug svoje ljude uvijek nekako povuče sebi. Milidragović dobro zna da u dvorani ovoga puta neće biti bez svog kruga.

– Da, sada sam ja u tom trokutu. Doći će sigurno dosta mojih ljudi iz Dubrovnika, Zagreba i Zadra. Bit će moja ekipa ondje.

Iza njega su već i europske epizode, od EMC-a do Oktagona, pa kada uspoređuje nastupe vani i kod kuće, ne skriva što mu više odgovara.

– Više mi odgovaraju veće dvorane i veći eventi. Iako imam ekipu od 20 do 30 ljudi koja me prati po Europi, ide sa mnom i navija, pa uvijek imam osjećaj kao da sam kod kuće. Ali jednostavno preferiram velike evente, kao što FNC radi, baš zbog arene, atmosfere i svega što dolazi s tim.

Dubrovački početci i epizoda u Kanadi

Možda je to i logično kada se zna uz kakva je imena odrastao. Dubrovnik za njega nije bio samo mjesto iz kojeg dolazi, nego i grad u kojem je kao dječak gledao borce koji su mu djelovali kao heroji.

– Da, Maro i Kristijan Perak, Antun Račić, Karlo Caput… Ja sam tada išao u školu, trenirao karate i gledao njih. Pratio sam ih i bili su mi baš kao heroji. Znaš ono, kada ih sretneš negdje pa ih gledaš kao heroje iz filmova.

Posebno mjesto u toj priči imao je pokojni Maro Perak, čovjek koji je, kako kaže, rano vidio da u njemu postoji nešto više.

– Kada sam došao gore, Maro je odmah vidio da imam potencijala. Gurao me, slao me na kampove u Kanadu, u kultni Tristar Gym. Tamo sam bio 2019. godine.

Odlazak u Tristar tada mu je morao izgledati kao ulazak u prostor koji je dotad mogao vidjeti samo na snimkama i u pričama hrvatske elite. Danas, međutim, o tom iskustvu govori zrelije.

– Bilo mi je vrhunski. Volio bih samo da sam otišao malo stariji, recimo sada ili u ovim godinama, jer bih sigurno puno više naučio. Tada nisam razumio sport kao što ga razumijem danas.

– Bilo je to fenomenalno iskustvo. Trenirao sam s velikim Georgesom St-Pierrom, Roryjem MacDonaldom i još dosta vrhunskih boraca.

A kada govori o Georgesu St-Pierreu, ne ostaje mu najviše u glavi slava, nego karakter. Usporedbe radi, kultni GSP u borilačkom svijetu nosi onu vrstu autoriteta koju je Ronaldinho Gaucho svojedobno imao u nogometu.

– Kod njega mi je ostalo u glavi to što nisam mogao vjerovati da je čovjek toliki prvak, tolika zvijezda, a opet toliko pristupačan. Vidiš ga kada dođe u dvoranu i svaki put kad izađe, oko njega se skupi 300 ljudi. On je stvarno mega, mega zvijezda u Montrealu.

– A onda ga ja, čisto kao fan, pitam da mi objasni neku tehniku. On ostane sa mnom doslovno pola sata, sve dok ne shvatim. Baš je zaljubljenik u borilačke sportove. Nije samo čovjek koji se voli tući, nego baš istinski voli prakticirati borilačke sportove.

I Milidragović danas drukčije gleda na vlastiti odnos prema MMA-u nego kao klinac.

– Ja, primjerice, danas više volim natjecateljsku stranu. Volim se natjecati. Kao klinac sam volio cijeli taj borilački svijet, a sada me najviše vuče natjecanje.

Iz kanadske epizode pamti i Firasa Zahabija, ali opet kroz detalj koji govori više od velike priče.

– Sada se on više bazira na parteru i hrvačkom dijelu, a tada je radio neki sustav "leg-lockova". Ali najviše je zapamtio mene i Lovrića. Sparinzi su bili utorkom i četvrtkom ili petkom, ne sjećam se točno. Znam da je jedan sparing bio na Badnjak, pred Božić, i skoro nitko nije došao u dvoranu.

– Imali su svoje sparing partnere koje plaćaju, a na taj trening došli smo samo ja i Lovrić. Tada nas je baš zapamtio. Čak smo im dali dobre runde, koliko smo mogli u tom trenutku.

U Kanadi je ostao gotovo četiri mjeseca, a nakon toga slijedio je Armagedon i potraga za novim korakom.

– Nakon Kanade sam odradio Armagedon. Kada je prošao Armagedon, tražio sam gdje ću dalje. Trenirao sam tada u ATT-u i u Lokomotivi, ali jednostavno sam htio otići negdje malo dalje, proširiti vidike i vidjeti što ima za mene.

Put u Njemačku i UFD Gym

Put prema UFD-u otvorio se preko Antuna Račića: – Preko "Rače" sam stupio u kontakt s Ivanom i Tomijem Dijakovićem i otišao u UFD. Svidio sam im se na sparinzima i stvarno su me odlično prihvatili. Dali su mi smještaj, omogućili mi da treniram u dvorani i koristim sve. Tako je počela suradnja, a odmah su mi našli i meč na EMC-u. Mislim da mi je to bio treći ili četvrti profesionalni meč. Od tada sam s njima, idem gore na pripreme i pod njihovim sam menadžmentom.

U tom sustavu vrlo je brzo došao među ozbiljna imena. O Robertu Soldiću govori bez zadrške.

– Roberta sam upoznao nekoliko godina ranije u Dubrovniku, a bili smo i u isto vrijeme u Kanadi. Već sam tada vidio što čovjek može i kako uništava ljude svjetskog ranga. Znao sam da je on sto posto kvaliteta za sami svjetski vrh.

– U UFD-u mi je puno pomagao s treninzima. Tu je bio i Antun Račić, kojeg su kasnije malo usporile ozljede, ali on je stroj, enciklopedija tehnike. Stvarno sam ondje imao puno kvalitetnih ljudi oko sebe. Bio je tu i Lom-Ali Eskiev, Hatef Moeil, mnogi jaki borci.

Luka Milidragović u ATT-u Zagreb

JOSIP BANDIC Cropix

– S GSP-om nisam sparirao, radili su "grappling". GSP je tada već završio karijeru i više nije radio prave sparinge. Rory MacDonald također je radio samo lagani, "touch" sparing. Ali Roberto je radio s nekoliko UFC-ovih boraca iz srednje kategorije. Imao je tada oko 83 kilograma i baš je bio jako dobar, to vam mogu reći iz prve ruke.

Najbolnija točka karijere

Kada razgovor dođe do Marka Bojkovića, ton mu je postao još ogoljeniji. Taj meč mnogi pamte kao jedan od onih u kojima je publika upoznala njegovu srčanost, ali sam Luka na to ne gleda romantično.

– To mi je jedno od najmržih pitanja, tako mogu reći. Bio sam tada klinac koji je trenirao na pamet. Sam sam sebi bio trener. Ne tražim izlike, Marko je tu noć bio bolji i zasluženo je pobijedio. Što je tu je, to ostavljam iza sebe.

– Jedino ozbiljnije iskustvo koje sam imao bilo je uz Kristijana Peraka i Mara Peraka, koji su me uvijek podržavali, gurali i slali na pripreme kada je trebalo. U dvorani su se maksimalno trudili pomoći mi. Ali oni tada još nisu bili treneri u ovom smislu u kojem su danas. Karlo Caput, koji je danas fenomenalan trener hrvanja, tada je isto bio natjecatelj i klinac. Nisam imao strukturu treninga, nisam imao dovoljno iskustva, ni sparinga. Išlo je sve na srce i dječačku želju.

– Što se Marka tiče, ne znam koliko je on napredovao, koliko je novih stvari naučio. Ne mogu to znati. Od tada smo sparirali možda jednom ili dvaput u kratkom periodu nakon borbe. Mislim da bih ja neku drugu večer bio bolji od njega, ali to sada ništa ne znači.

Ipak, još više od tog poraza bole ga neka kasnija poglavlja.

– Mene sada najviše bole zadnji poraz od Travničeka i poraz od Malacha. Ta dva poraza bole me puno više nego poraz od Marka Bojkovića. S Markom sam imao meč na tri runde i pošteno sam izgubio.

– Da sam pobijedio Travničeka u prošlom meču, sigurno bih išao prema tom revanšu. Ne zato što imam nešto protiv Marka, nego zato što je on na ljestvici iznad mene, a ja želim doći na to mjesto. Prati ga velika popularnost, veliki interes i tu postoji sportski motiv.

Posebno je osjetljiva tema upravo Travniček, i to ne samo zbog poraza, nego i zato što je taj meč sam tražio.

– Ja sam tražio taj meč. Nije mi ponuđen u smislu: “Hoćeš li se boriti s njim?”, nego sam ja došao i rekao da mi srede Travničeka ako mogu. Imao je skor 6-1, četiri pobjede zaredom i bio je ozbiljan protivnik.

– Rekao sam sebi: “Ako njega pobijedim, to me lansira gore, prema Bojkoviću ili kome god.” Bio sam uvjeren da ga mogu dobiti. Imao sam ozljedu vrata, nisam mogao trenirati hrvanje kako treba, pa sam ga tražio kao udarača. Ali zajebao me. Nije bila moja noć. Možda je to ego, možda ne želim priznati da je netko bolji od mene, ali stvarno ne mislim da su ljudi koji su me pobijedili bolji borci od mene. Jednostavno sam tu večer bio loš.

Uz Travničeka, važno mjesto zauzima i epizoda iz Oktagona. Malach ga je pobijedio sudačkom odlukom, ali Milidragović i danas vrlo jasno govori što mu je tu ostalo pod kožom.

– Taj meč u Oktagonu sam izgubio na kondiciju, svatko tko se razumije u ovaj sport je to vidio. Nisu ispali fer, ja sam im uletio nekoliko dana prije tog meča, a više se s prilikama nisu javljali. Očito su stranci u Oktagonu samo broj, kada im ti trebaš super si, a kada tražiš svoju zasluženu šansu priča je drugačija.

Predosjećaj iz Münchena

Kada smo temu vratili na München i veljaču ove godine, priča opet postane vrlo konkretna.

– Ja i Pejić smo se sreli u Münchenu i obojica smo znali da nešto nije u redu. Pričali smo o tome. Ušao sam unutra mrtav, krepan.

– Nisam imao problem sa samim skidanjem, skidao sam i prije tako. Problem je bio što nisam uspio ništa vratiti. Metabolizam mi nije reagirao. U Zadru sam, kada sam se borio na 70 kilograma, bio teži u kavezu nego u Münchenu na "catchweightu" od 72 kilograma. Tada sam se borio sa 74,5 kilograma, a to ne radi nitko.

– Ali to nije isprika. Svaka čast njemu. Volio bih revanš, ali ga sada ne mogu tražiti. Nije u redu da sada pričam kako bih ga pobijedio. Želim zaredati nekoliko pobjeda protiv kvalitetnih protivnika, s dobrim omjerom i svime što ide uz to, pa onda mogu tražiti dalje. Sada mogu samo šutjeti i raditi.

To “šutjeti i raditi” možda ga i najbolje opisuje. Na regionalnoj sceni nema previše boraca koji tako otvoreno govore o svojim zabludama i granicama.

– Moraš biti realan. I ja sam prije bio zaljubljen u sebe, u svoj skill i trening. Onda te stvarnost udari. Uvijek ima boljih. Ako misliš da dobro udaraš, negdje postoji neki klinac u Poljskoj ili Nizozemskoj koji udara bolje od tebe. Ako misliš da dobro hrvaš, negdje postoji netko tko hrva bolje.

– Zato je MMA tako nepredvidljiv i zanimljiv. Nikada ne možeš biti siguran. Ja sam bio siguran da ću pobijediti Travničeka, pa nisam.

O novom protivniku, Robinu Moosmannu, ne priča u superlativima, ali ga nije ni potpuno ignorirao.

– Nikada ne gledam svoje protivnike detaljno, ali naravno da sam bacio oko da vidim o kome se radi.

– Vidio sam da se radi o solidnom borcu koji je tri od svoje četiri profesionalne pobjede ostvario završnicama u parteru.

Detaljniju pripremu, kao i inače, prepušta trenerima.

– Iskreno, protivnike ne gledam i ne studiram previše. To rade moji treneri Daniel Maksimović iz BK Makoto i Luka Jelčić iz ATT-a Zagreb. Daniel mi vodi striking jer ima boksačku pozadinu. Imaju dosta državnih prvaka i jako dobro rade. Relativno su mladi kao klub, ali mislim da će eksplodirati na sceni. S Danielom svaki dan radim stojku, a s Lukom radim parter i MMA. Sve to povezujemo. O Luki je suvišno pričati, smatram da je najbolji MMA trener na ovim prostorima. Sve pripreme obavljam u Zagrebu, a i dalje nastupam za UFK Gladiator Maro Perak i UFD Gym. Svakako mi je plan posjećivati UFD Gym češće u budućnosti, sviđa mi se Düsseldorf i ta okolina.

Kada povuče paralelu između FNC-a i Oktagona, otvoreno priznaje da ne može biti potpuno objektivan.

– Ne mogu tu biti potpuno objektivan jer sam domaći borac, iz Hrvatske. Svaki put kada dođem na FNC-ov event znam cijeli "staff", znam ljude, sa svima sam u prijateljskim odnosima. Svi se pozdravljaju i sve je nekako domaće.

– U Oktagonu sam bio stranac. Produkcijski mi je bilo dobro i na jednom i na drugom eventu, ali ovdje me ljudi više znaju i više brinu o meni. Izgubio sam u Münchenu i FNC mi je odmah dao novu priliku u Zadru.

– Sigurno je za njemačke borce OKTAGON dobra organizacija, ali FNC postaje sve bolji. Ima taj domaći osjećaj i ljudi to vide.

Da taj dojam nije samo njegov, vidi i po interesu drugih boraca za FNC.

– Dosta boraca iz UFD-a želi potpisati za FNC. Čuju iskustva od drugih boraca, vide kako se organizacija odnosi prema njima. Čak je i Poljak iz Ljubljane govorio kako rijetko koja organizacija toliko poštuje borce.

– Da, imaju sada Lom-Alija, imaju Hatefa, imaju Miljana Zdravkovića… Ljudi vide da je naša organizacija na vrlo visokoj razini. Naravno, ne možeš uspoređivati UFC i FNC. UFC je mašinerija, borci su na višoj razini, ali što se tiče samog spektakla, FNC stvarno radi ozbiljne stvari i uvjeren sam da će preuzeti europsko tržište.

I kada govori o ambicijama, ne kreće od velikih parola, nego od nečega puno prizemnijeg i možda upravo zato važnijeg.

– Sto posto bih volio doći do UFC-a i okušati se s najboljima. Ali najveći cilj mi je sada ući u ritam mečeva. Želim doći do toga da nakon nekog meča mogu sam sebi reći: “E, ovo sam ja. Ovo je ono što sam radio svih ovih godina. Konačno sam pokazao dio toga.”

– Cijelo vrijeme krećem pa stanem, krećem pa stanem. To traje već 11 godina. Prvi cilj mi je uhvatiti kontinuitet borbi. Nakon toga će sve ovisiti o tome koliko budem dobar i koliko zaslužim. Što Bog da i sreća donese.

Pogled u budućnost

Ako u Zadru pobijedi Moosmanna, još nema potpuno definiran odgovor na pitanje tko bi bio sljedeći.

– Nisam, jer ne znam tko bi mi mogao biti sljedeći. Gledao sam ljestvicu i dosta ljudi iznad mene su mi prijatelji – Pejić, Francisco Albano Barrio… Tu je Travniček s kojim sam se sada borio, Bojković s kojim trenutno nisam u poziciji opet se boriti.

– Tu je i Akos Denes, Mađar. Atraktivan je, opasan, nezahvalan meč, ali volio bih se okušati s njim.

Uostalom, u karijeri ga je često pratio i specifičan peh. Ne rezultatski, nego više onaj "matchmaking" prirode. Dobivao je kvalitetne i vrlo neugodne protivnike koji široj publici nisu uvijek bili dovoljno razvikanih imena. Luku Ceranju, kojeg je u Zadru pobijedio, i danas opisuje s respektom.

– Kada Ceranja dođe ovdje na sparing, a sparirali smo možda deset puta, stvarno je kvalitetan. Jedna od težih rundi uvijek. Mislim da ni on još nije pokazao puni potencijal u mečevima i nadam se da će i njemu kliknuti neke stvari.

Slično govori i o Travničeku.

– Da, on je pravi "pas" u pozitivnom smislu. Kad ideš s takvim ljudima u borbu, znaš da moraš biti spreman na kaos od prve do zadnje sekunde. To me nekako i radi. Takvi mečevi. Znaš da, ako pobijediš, ideš dalje i ideš još jače. Zato treniraš. Samo gradiš jače i jače. Taj test sam pao i sada čekam da ga ponovno položim. Onda sam opet negdje u igri.

U svakodnevnom radu najviše sparira s ljudima koji mu mogu dati upravo ono što treba.

– Najviše spariram s Markom Ančićem, Filipom Pejićem i dosta sam sparirao s Antonijem Čelićem. On je brat Patrika Čelića i njega također očekujemo sada.

– Dvorana je možda malo praznija jer je dosta boraca odradilo nastupe u Ljubljani, pa je sada mali prazan hod. Ali meni ne treba više od tri čovjeka. Trebaju mi "grappleri", a gdje ćeš boljeg "grapplera" ovdje od Marka? Imaš još nekoliko momaka koji se bore amaterski, ali ti mogu pružiti dobru rundu.

– "Pejke" je izrazito u stojci, s njim moraš biti oprezan od prve do zadnje sekunde. A mali Toni je odličan u svemu.

S 26 godina Luka Milidragović još nije došao do točke u kojoj se karijera svodi na zbrajanje propuštenih prilika, nego do one u kojoj se pravi iskorak tek može dogoditi. I upravo zato Zadar nosi veću težinu od tek još jedne borbe u njegovoj karijeri. To je večer u kojoj može uhvatiti kontinuitet, povezati ono što zna, ono što radi i ono što vjeruje da jest. Može, figurativno rečeno, konačno pogoditi sve svoje note. U njegovoj se priči već dugo osjeća melodija koja još nije odsvirana do kraja, ritam koji se tek nazire, ali nikako da se potpuno razmaše. Zato će 9. svibnja na Višnjiku tražiti više od same pobjede, tražit će večer u kojoj će iz njega izaći ono najbolje i najpotpunije. Večer u kojoj će, baš poput tihe gitare iz pjesme Dubrovačkih trubadura, iz zadarske noći probati izvući melodiju koja se već dugo skriva u njemu.