Dosta je hrvatskih košarkaških trenera u posljednjih dvadesetak godina vodilo druge reprezentacije, od Željka Pavličevića na klupi Japana, Dražena Brajkovića u Gruziji, Damira Mulaomerovića koji je bio izbornik BiH i Kosova, BiH su vodili i Jasmin Repeša te Aco Petrović, koji je aktualni izbornik Brazila, sada je tamo Dario Gjergja, ranije dugogodišnji izbornik Belgije, u Slovačkoj su se izredali Ivan Rudež, Žan Tabak i Aramis Naglić, današnji izbornik Austrije...
Uz neke iznimke, većina je na tim pozicijama tretirana "čistim strancima", što nije slučaj s Igorom Miličićem (49), Brođaninom koji je još kao silno talentirani klinac početkom devedesetih stigao na Gripe u redove tada trostrukog uzastopnog prvaka Europe, da bi od 1999. počeo graditi uspješnu inozemnu karijeru tijekom koje je deset od 14 sezona proveo u Poljskoj, tamo postao "domaći" igrač, onda i trener, koji je nakon potpisana tri naslova prvaka s Wlocławekom i Ostrowom 2021. preuzeo reprezentaciju s kojom je godinu kasnije došao do polufinala Eurobasketa, dok je prošlog rujna na istom natjecanju igrao četvrtfinale.
Sad pak, Miličić u novoj "kampanji" s Poljacima ima 4-0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, nakon Nizozemske i Austrije je u drugom "prozoru" dvaput sredio najvećeg konkurenta u skupini, Latviju, te s velikim optimizmom već gleda prema drugom krugu, gdje će mu jedan od protivnika biti i - Hrvatska.
- Da, nakon ovih pobjeda protiv Latvije smo u sedmom nebu - poručuje naš trener iz Soluna, gdje ulazi u završnicu klupske sezone s Arisom.
- Veliki je ovo uspjeh za poljsku reprezentaciju, 4-0 u ovom trenutku je više nego što smo svi očekivali u nekim pozitivnim snovima. Zavladala je lagana euforija zbog tog rezultata i moram reći da sam jako sretan.
Kako je već - kao i naša reprezentacija - matematički osigurao drugi krug, osim retrospektive napravljenog može pogledati i prema naprijed...
- Nama je najvažniji bio prvi "prozor", tražili smo pobjedu protiv Nizozemske u gostima da se u slučaju 1-1 s Latvijom u posljednjem "prozoru" s dvije pobjede dobro pozicioniramo za nastavak kvalifikacija. Međutim, sad nam se otvorilo i imamo šansu zaključiti prvi krug sa 6-0 jer imamo kući Nizozemsku, koja je jača, te u gostima Austriju, koja je po meni malo slabija. Tako da smo u jako dobroj situaciji. Vjerujem da će dalje s nama i Latvija te Nizozemska. Oni su po meni ispred Austrije, dok će Latvijci, kad im se vrate ozlijeđeni igrači, biti vrlo neugodni u drugom krugu.
Euforiju u Poljskoj dočarat će i ova priča:
- Poslije utakmice s Latvijom u svlačionicu nam je došao predsjednik države. Ali tu nije riječ samo o ovim kvalifikacijama, već se i nakon Eurobasketa, drugog uzastopnog na kojem smo napravili dobar rezultat, u Poljskoj dignula razina košarke. Dvorane su pune, što je prije svega zasluga reprezentacije, dosta je djece krenulo u škole košarke, sa svih strana dolaze neki novi detalji zbog kojih sam jako sretan. Igrači, košarkaši, su na plakatima po ulicama, definitivno vlada jedno jako pozitivno ozračje oko košarke. U reprezentaciji se isprofilirala jedna generacija, stvorio se pravi kult. Evo, prije ovih utakmica s Latvijom smo zbog ozljeda ostali bez nekih igrača u posljednji trenutak, dok su umjesto njih došli jedan iz Rima, gdje je bio na odmoru s obitelji, i drugi sa skijanja, bez obzira na to što nisu bili na prvom popisu. Vlada baš jako pozitivna atmosfera, svaki igrač želi biti dio toga, doprinijeti uspjehu reprezentacije.
Nešto slično u reprezentaciji Hrvatske gradi i naš novi izbornik Tomislav Mijatović, koliko Miličić to sve prati s obzirom na to da će se uskoro naći na drugoj strani?
- Nisam previše gledao Hrvatsku, ali znam da sada reprezentacija ima odličnog trenera, vidim da je ozračje pozitivno i jako sam sretan zbog toga. Dosadašnjih 3:1 u kvalifikacijama je odličan rezultat, uz šansu da se završi na 5-1. Ja bih, iskreno, volio da Hrvatska i Njemačka u drugi krug dođu s po 5-1, jer bi u tom slučaju Izrael bio na 2-4 i to bi nam svima olakšalo put za Katar.
Pet godina je izbornik, već 12 radi kao prvi trener u klubovima, nakon Koszalina, Wloclaweka i Ostrowa vodio je Bešiktaš, Napoli i sada Aris, koliko se razlikuju ta dva posla?
- Generalno je posao u reprezentaciji potpuno drukčiji, tu se mora sve brzo odraditi, imati drukčiji pristup. Što se tiče tih klubova iz "vrućih" sredina, Bešiktaš je bio u bezizlaznoj situaciji kad sam ga preuzeo, uz dosta nervoze oko borbe za ostanak, koji smo u konačnici osigurali. Sad se Beşiktaş toliko dignuo da je na pragu Eurolige. Aris je, pak, specifičan zbog povijesti i toga što se nekad borio s Jugoplastikom za sam europski vrh. Oni još žive u tom vremenu, gledaju sebe kao jedan od najboljih europskih klubova. U tom smislu je jako veliki pritisak jer, recimo, kad se dobije Panathinaikos, tu čak vlada i malo nezadovoljstvo što se nije dobilo bez produžetka. Ali užitak je raditi u Solunu, navijači su izvrsni, organizacija ima vrhunsku perspektivu, trenutno je sportski segment na najvišoj mogućoj razini, dižu Aris do onoga što svi navijači, ali i Uprava, žele ostvariti kroz dogledno vrijeme.
Kako Miličić ocjenjuje učinak ove sezone u kojoj je Aris ostao bez plasmana u drugi krug Eurokupa, dok u Grčkoj trenutno zauzima peto mjesto?
- Generalno, Eurokup nije donio neki veliki uspjeh, ali nije bio ni podbačaj jer kad sam preuzeo momčad, to nije izgledalo najbolje, dok smo do posljednjeg kola bili u borbi za prolaz. Nije nam to uspjelo pa je ostala gorčina, ali ostvarili smo po četiri pobjede u gostima i doma, nedostajala je još ta jedna. Međutim, svi su svjesni da je Aris u nekoj tranziciji i nitko to nije doživio kao neuspjeh. Zato smo u Kupu Grčke podbacili, izgubili u četvrtfinalu od Marousija. U ligi smo se dobro digli, gubili smo samo od vodećih, dok sa svima ostalima imamo pozitivan skor, čak i po 2:0 s konkurentima za peto i šesto mjesto. To je neki cilj ekipe za ovu godinu.
Za kraj smo ostavili priču o sinovima, trojici košarkaša od kojih je najstariji Igor (23) još prije nekoliko godina debitirao u seniorskoj reprezentaciji Poljske, dok je sada nakon sveučilišne karijere u razvojnoj G ligi. Zoran (19) i Teo (17) su, pak, u njemačkom Ulmu...
- Klinci idu gore-dolje. Igor je imao nesretnu ozljedu prije workouta za NBA draft, zbog toga nije ušao u kamp Philadelphije, s kojom je imao ugovor. Sad se vraća, hvata ritam, dok svi znamo da se jako teško probiti u G ligi, gdje se igra divlja košarka. Zoran završava svoj fizički razvoj, sad je veći od mene, negdje je oko 197 centimetara i igra na playu, što mi je jako drago. Stabilizira svoju formu i vidim ga kao nekog Krunu Simona u budućnosti, da igra s pozicije tri, dva, čak i dirigira u pick and roll situacijama. Meni je odlično da u tom smjeru vode Zorana. Teo se, kao najmlađi, odlično razvija, bio je u petorci Next Generation turnira, pozvan je na Basketball Without Borders za All-Star u Los Angelesu, sa 17 godina igra za prvu ekipu Ulma i Eurokup i Bundesligu, razvija se u pravom smjeru. Uglavnom, sve pozitivno, osim Igora, koji traži svoj put u NBA ligi - zaključuje Igor Miličić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....