Iako će koncem studenog napuniti 24 godine, premda je u četvrtoj sezoni inozemne karijere (Girona, Gran Canaria, dvije sezone Nanterrea), premda je već igrao na EuroBasketu 2022. kao član hrvatske reprezentacije, a bio je na popisu kandidata i za posljednji reprezentativni ciklus, Roko Prkačin se odlučio upisati fakultet i postati brucoš.
Riječ je, naravno, o NCAA ugovoru, čuvenim NIL ugovorima, prema kojima je studentima omogućeno da putem osobnog marketinga dobivaju od koledža ozbiljan novac. Ista ta NCAA je do prije samo nekoliko godina zakonski gonila svaku pojavu mogućeg financijskog stimulansa igrača, ali danas se, s obzirom na veliku popularnost i ogromne zarade najboljih sveučilišta, dozvolila mogućnost da se i koledži pojave na tržištu. Rezultiralo je to egzodusom mladih igrača, jer samo je Andrija Jelavić, recimo, za potpis ugovora s Kentuckyjem proteklog ljeta dobio gotovo 1,5 milijuna dolara. Braća Ivišić, Tomislav i Zvonimir, svaki ponaosob su oko milijuna u Illinoisu s kojim su igrali na Final Fouru. A Roko Prkačin će za sljedeću sezonu na Penn Stateu dobiti otprilike tu svotu. OK, od te se svote trebaju oduzeti davanja, porez, ali i bogate, nigdje veće provizije agentima, koje se kreću za dolazak na sveučilišta i do dvadeset posto.
Usput, valja i to naglasiti, kako je novac koji mogu zaraditi studenti puno veći nego što bi itko od njih, pa i oni najtalentiraniji, dobio na realnom tržištu. To tržište nije za njih NBA, to je vjerojatno europsko tržište, a negdje je omjer onoga što se može zaraditi u SAD-u ili u Europi otprilike 1:10. Dakle, ako je netko na milijunu, on može u Europi za sezonu zaraditi 100.000.
Pa, ako postoji ponuda, ako postoji mogućnost, tko je lud da je ne iskoristi.
Roko Prkačin nije jedini koji će na ljeto, a Prkačinu je to s obzirom na godine zadnji vlak, iskoristiti lukrativne mogućnosti koje se nude u NCAA ligi. Luka Skorić, Cibonin prvotimac, već je dogovorio odlazak u San Diego i za to će, ako je vjerovati informatorima, zaraditi 450.000 eura. A prema NCAA bi trebao i MVP završnice Kupa Krešimira Ćosića, kako se može doznati, Antonio Sikirić.
Pitanje je što je s onima koji su lani otišli, a sezone im nisu bile naročite, i hoće li se svota za njih smanjivati ili će se povećavati, kao što će to slučaj biti s Tomislavom Buljanom koji je protekle sezone igrao odlično za New Mexico. Ili Ivanu Juriću, također jako dobrom, koji će dočekati Roka Prkačina na Penn Stateu.
Postoje i drugačiji primjeri, poput Michaela Ružića, koji je stigao do petorke reprezentacije odrastajući u Joventutu, a pritom je vrlo vjerojatno da u tom statusu ne bi bio nitko od prethodno spomenutih hrvatskih igrača.
Naravno, zanimljivo je i pogledati što se krije u predviđanjima za predstojeći NBA draft, gdje, recimo, na nbadraft.netu nema niti jednog hrvatskog igrača u obje runde po prognozama. I gdje je, recimo, Sergio de Larrea, sjajni mladi bek Valencije i španjolski reprezentativac s ozbiljnom rolom na nedavnom EuroBasketu, tek u drugoj rundi, na 36. mjestu ukupno...
Uostalom, iako su okolnosti, čitaj: novac, posljednjih sezona drugačije, nije naodmet zakoračiti u povijest, zadržimo se samo na hrvatskim igračima u NCAA ligi.
Braća Ivišić nisu prvi Hrvati koji su stigli do Final Foura. Dva je puta tamo boravio sredinom devedesetih Davor Rimac (Arkansas) i jednom, do sada jedini, osvojio NCAA. A bili su na Final Fouru i Goran Suton (Michigan State), Duje Dukan (Wisconsin) i Bruno Skokna (Loyola). Nitko od njih, što pretpostavljate, nije ostavio trag u reprezentaciji, što bi bio neki kriterij oko kojega bi se moglo nešto uhvatiti.
Ili, možemo i ovako. Ako u ovoj priči izuzmemo Krešu Ćosića, koji je studirao na Brigham Youngu i koji nije za usporedbu, onda ćemo se, zadržimo li se na modernijoj košarci, stići do dva imena hrvatskih košarkaša koji su ostavili ozbiljan, pa i reprezentativan trag, a pohodili su NCAA. Davor Marcelić je pohađao Southern Utah, a Emilio Kovačić Arizona State, a Mario Kasun Gonzagu. Njih trojica su, nakon Kreše Ćosića, najozbiljniji hrvatski košarkaši koji su studirali u SAD-u. S time da Kasun zbog suspenzije od HKS-a nije igrao za Gonzagu, nego je tamo samo trenirao. Bili su na koledžu i Vedran Vukušić (Northwestern) i Mislav Brzoja (Villanova, Evansville), a od onih koji su povremeno dijelovi reprezentacije tu su Antonio Vranković (Duke) i Marin Marić (Northern Illinois, DePaul), dok je trenutačno u reprezentaciji s fiksnim mjestom David Škara (Valparaiso, Clemson).
Na koledžu je bio i Luka Krajnović (Gonzaga), još jedan od onih koji znaju participirati u reprezentaciji i jedan od onih koji je uhvatio NIL ugovor te zaradio 250.000 dolara. Mogao je Krajnović ostati u NCAA, imao je ponude i za duplo veće iznose, ali je zaključio kako će se bolje razvijati u Europi.
Do NCAA je mogao i još uvijek može Niko Šare, ali, prema posljednjim informacijama, on i dalje više preferira ostanak u Europi. Do NCAA će ovo ljeto i Šarin suigrač iz U-20 reprezentacije i Cedevite Junior, Noa Zemljić, koji odlazi na UMass.
S obzirom na to da je NCAA postala obećana zemlja za klince koji niti približno ne mogu u Europi stići do milijunskih ugovora, posve je razumljivo da oni koji imaju za tako što šansu to i iskoriste, jer i u najgorem slučaju, ako američka avantura ne uspije, opet će se vratiti u Europu. I to na manje-više iste svote koje su imali i prije odlaska u NCAA. A bit će bogatiji za ozbiljan novac.
Hoće li netko od njih iskoristiti šansu što su vidljiviji za NBA klubove i potencijalno zanimljiviji za NBA draft, tek treba vidjeti. Za sada za tako što nema potvrde. I do sada je nije bilo.
Svi naši ozbiljni NBA igrači stigli su do svojih NBA rola kroz Europu. Osim Marija Kasuna, koji je iz Gonzage izabran kao 41. pick NBA drafta 2002. godine, ali se onda vratio u Europu, da bi u NBA stigao 2004. godine.
Hoće li ova nova generacija to promijeniti? Ili ćemo ih ubrzo, ali s računima punim dolara, uskoro vidjeti u Europi? Ovih potonjih, jasno je to, bit će više...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....