Barcelona je posljednjih godina bila prisiljena razmišljati kratkoročno. Od ljeta do ljeta tražila je rješenja koja će zakrpati kadar, zadovoljiti financijski fair-play i pritom sačuvati iluziju europske elite, odnosno graditi i sebe i rezultat pod egidom "daj što daš". Sjetimo se, konačno, dolaska Danija Olma i čekanja uvjetovanog odlascima skupocjenih zvijezda. Baš i zbog toga vijest o dolasku Anthonyja Gordona nosi puno više od običnog transfera.
Ta priča otvara neku novu, sada (financijski) slobodnu priču o tome kakva je Barcelona bila, a možda i više što želi postati. Gordon, naime, nije tipičan igrač "a‘la Barca": nije artist u klasi Neymara, nema eleganciju kakvu je Camp Nou tradicionalno obožavao niti nosi globalni status superstara kakav je (donekle) nosio Marcus Rashford. I upravo zato je zanimljivo što je Barcelona, čim je ponovno dobila prostor za ozbiljnije ulaganje, odlučila krenuti prema Gordonu, a ne prema Rashfordovu trajnom otkupu za 30 milijua eura. Taj čin, prema mnogim analitičarima, otkriva novu filozofsku promjenu identiteta.
BBC, recimo, u svojoj analizi naglašava kako Barcelona već dugo prati Gordona i da ga vidi kao idealan profil za sustav Hansija Flicka. Ne nužno kao marketinšku zvijezdu, nego kao igrača čiji stil odgovara novom smjeru ideologije — Barcelona više ne traži samo talent, nego funkcionalnost. A Gordon je, koliko god polarizirajući bio, strašno funkcionalan nogometaš.
Guardian ga, recimo, opisuje kroz tri riječi: direktan, intenzivan i sebičan. I nijedan od tih atributa nije slučajan. Direktan zato što gotovo opsesivno napada prostor, ne traži dodatni dodir, ne kruži oko akcije i ne uljepšava igru, već ide prema golu. U Premier ligi se profilirao kao jedno od najagresivnijih krila u tranziciji, igrač koji konstantno tjera obrane na povlačenje. U Newcastleu je često bio prvi okidač napada, ali i prvi igrač koji će pokušati riješiti situaciju sam. Ta kombinacija eksplozivnosti i samopouzdanja fascinira Barcelonu, jer Flick želi momčad koja će igrati puno vertikalnije nego u prethodnim sezonama.
"On je jedan od rijetkih elitnih krilnih igrača koji jednako agresivno napada i bez lopte, a Flick posebno cijeni njegov rad u presingu i sposobnost da konstantno ponavlja sprintove, što je postalo temelj njemačkog trenerova sustava. Barcelona pod Flickom više nije momčad koja želi uspavati protivnika beskonačnim posjedom, već želi fizički dominirati ritmom utakmice", jedna je od analiza transfera teškog — 80 milijuna eura.
Pritom dolazimo do možda najzanimljivijeg "atributa" kojim barataju Otočani: sebičan. Guardian, recimo, taj aspekt ne skriva: "Gordon doista zna frustrirati suigrače. U Newcastleu je imao trenutke kada je inzistirao na vlastitim rješenjima, ulazio u verbalne sukobe ili pokazivao temperament koji nije uvijek lako kontrolirati. Ponekad djeluje kao igrač koji vjeruje da svaku akciju mora završiti sam", pišu, uz profilni dodatak: "Ali upravo tu leži paradoks modernog vrhunskog nogometa: ono što može biti mana u stabilnoj momčadi može postati ogromna vrijednost u momčadi koja traži osobnost i agresiju. A Barcelona je posljednjih godina često izgledala upravo suprotno — previše kontrolirano, previše oprezno, ponekad čak i emocionalno sterilno", stoji u objašnjenju karakterne osobine 25-godišnjeg engleskog reprezentativca.
Slijedom svega, Gordon se čini kao egzemplar Flickova, odnosno Barcina, odmaka od tradicije. Ovo, realno, više nije Barcelona koja pokušava rekreirati Guardiolinu eru. Niti to, realno, može. Nogomet se promijenio, a promijenila se i sama Barcelona. Flick gradi momčad koja želi više tranzicije, više fizičke moći i više direktnosti. A Gordon, barem načelno, savršeno simbolizira taj prijelaz. Uz katalonsku procjenu kako Gordon još nije dosegnuo plafon. U Newcastleu je već pokazao da može biti nositelj ozbiljne premierligaške momčadi, ali u Kataloniji ga vide kao igrača koji bi mogao eksplodirati u drukčijem taktičkom okruženju. Posebno zbog prostora koji bi nastajao uz Yamala i ofenzivniji stil igre.
No cijela priča ima i širi kontekst. BBC, nadalje, navodi da Newcastle nije planirao rastanak s jednim od svojih ključnih igrača, ali da interes Barcelone dolazi u trenutku kada su Englezi pod pritiskom balansiranja financija, što je također znak promjene odnosa moći: Barcelona, koja je godinama bila prisiljena prodavati ili improvizirati, sada dolazi po igrača Premier lige s osamdeset milijuna eura u rukama. Čime Gordon nije samo pojačanje, već svojevrsni simbol "come-backa" katalonske moći. Znamen Barcelone koja više ne traži najromantičniji izbor, nego najkorisniji, kluba koji više ne bira igrače prema tome koliko podsjećaju na prošlost, nego prema tome koliko odgovaraju budućnosti koju Flick pokušava izgraditi.
Gordon, samo da proširimo kontekst, nije jedini. Joan Laporta, Deco i Flick, eto, love Atleticova napadača Juliana Alvareza, gdje cifre lako lete preko 100 milijuna eura, a ujedno kane momčadi dodati ekstra defanzivni "touch", gdje se spominje i Joško Gvardiol. Koji (još) nije potpisao produljenje sa Cityjem, kojeg love i Real, Bayern te PSG, ali koji je ipak realnija opcija sljedećega ljeta. Jasno, ako Hrvat ne parafira produljenje ugovora s Građanima do 2033. godine. Potez poput Gordonova, međutim, vrisak je i Gvardiolu i drugim potencijalnim metama: Barca se vraća, uz ambiciju uspostaviti dominaciju kod kuće, spremajući realni napad na europski tron...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....