Novi Maksimir još nema ni temelje stadiona, ali ima temelje presude - apsolutno. I doimaju se čvršći od tona betona i čelika zajedno. Armirani stav je zakopan i povratka nema... U dijelu javnosti ona je, dojam je nakon predstavljanja na Arhitektonskom fakultetu, donesena dovoljno čvrsto, eto, da je više ne mogu uzdrmati ni drukčije vizualizacije, ni dodatna objašnjenja, ni mogućnost da nešto što na prvu nije sjelo, nakon četrdeset minuta prezentacije ipak pogledamo drugim očima. Ne nužno i podržimo. Ali barem saslušamo...
Tommaso Fantini i Alberto Rossi, autori pobjedničkog rješenja iz milanskog studija VG13, u Zagrebu su govorili upravo toliko. O konstrukciji i protupotresnoj otpornosti, krovu koji natkriva sva gledateljska mjesta, akustici, ali i pedesetogodišnjim podacima o vjetrovima, sjevercu i južini, kojima su prilagođavali svoj projekt. Objašnjavali su kišu i zaštitu od nje, preklapanje tribina te dodatni element koji bi se spuštao u kutovima i štitio gledatelje pri nepovoljnim vremenskim uvjetima. Uz napomenu da pri ekstremnom nevremenu potpunu zaštitu ne pruža ni Allianz Arena.
Zanimljivo je, pritom, da bi se, prema informacijama koje doznajemo, za taj kutni element koji bi radio zaštitu od vjetra i kiše (!), koristio upravo materijal kakav čini vanjski omotač minhenskog stadiona. Sve to, jasno, nije dokaz da je svaki problem riješen. Jest, međutim, sadržaj koji zaslužuje ozbiljnije razmatranje od dojma kako su dvojica Talijana došla uvjeravati Zagreb da se pomiri s kišom i propuhom. Bio sam u dvorani i takav zaključak ne dijelim.
Činjenica je da su nastupili na domaćem terenu, među svojim "navijačima", studentima i kolegama sklonima njihovu radu. Podsmijeh na pitanja pritom nikome ne služi na čast. No teško se oteti i dojmu da je dio prisutnih, ponajprije novinara, stigao s već pripremljenim zaključkom, pa je u odgovorima tražio potvrdu vlastita nezadovoljstva. Početna komunikacijska šteta očito je toliko velika da se sada i pokušaj objašnjenja dočekuje kao nova provokacija. Pritom je neobična količina bijesa usmjerena upravo prema autorima. Njihov rad apsolutno podliježe kritici, ali oni imaju svako pravo ponuditi svoju arhitektonsku ideju i braniti je.
Odgovornost za odluku da upravo ta ideja najbolje odgovara Zagrebu, Dinamu i reprezentaciji ima drugu adresu: ljude koji su je izabrali. Jednako tako, nakon tjedana oštrih javnih osporavanja dijela arhitektonske zajednice, bilo bi korisno čuti izravnu stručnu raspravu s autorima, pred nacrtima i objašnjenjima. Pravo na kritiku, dakako, ne kupuje se uplatom naknade za žalbu, no javno predstavljanje bilo je prilika da se konkretni prigovori iznesu kolegama u lice i da se na njihove odgovore postave nova, preciznija pitanja. Takva je rasprava previše izostala.
Ne branim ovdje stadion, da se razumijemo, međutim nove vizualizacije i dodatna, precizna i dubinska objašnjenja mijenjaju početni dojam i daju potpuniju sliku nagrađenog rada. Autori su naglasili da projekt čeka daljnja razrada te izrazili otvorenost za razgovor i prilagodbe. Predstavljeno je i uključivanje stručnjaka za stadionske zahtjeve UEFA-e i FIFA-e, koji su dali zeleno svjetlo za četvrtu, najvišu kategorizaciju. Sve to definitivno nije razlog za prestanak propitivanja, ali jest razlog da se razlikuje ono što je objašnjeno od onoga što još treba dokazati.
Iznad svega, pak, ostaje pitanje koje ni ova prezentacija nije mogla riješiti. O trima žalbama odlučuje DKOM, a ishod postupka može promijeniti sudbinu projekta. Postoji, dakle, mogućnost da i ovaj Maksimir završi u ladici, uz plavi vulkan i ostale prašnjave projekcije stadiona koji Zagreb nikako da dobije. Pritom eventualni pad ovog rješenja ne znači da nas iza ugla čeka drugo, bolje i odmah izvedivo.
Novi postupci, mogući daljnji sporovi i ponovno projektiranje otvaraju prostor dugoj odgodi. Ni pozivni natječaj nije čarobni prečac: odmah bi se otvorilo pitanje koga pozvati, prema kojim kriterijima i zašto baš njega, gdje pravno osporavanje opet postaje jaki "igrač s klupe"...
A vrijeme u ovoj priči nije neutralno, dapače, jer politička volja danas ne jamči isti politički zanos za nekoliko godina, dok privremeni dom u Kranjčevićevoj lako može postati mnogo trajniji nego što se zamišljalo. Riječki poučak dovoljno je blizu, na 200 kilometara...
Otpor javnosti zato se ne smije ignorirati, ali valja razumjeti i što stoji s druge strane: neizvjesnost s velikim N. A ona je u našoj sportskoj infrastrukturi prečesto bila eufemizam za onu dobro poznatu završnicu:
Piši kući, propalo je...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....