Prošle jeseni Zvonimir Boban oko Marija Kovačevića podigao je zaštitni zid. Kada su krenule prve sumnje, kada se nakon nekoliko lošijih rezultata počelo propitivati može li trener iznijeti teret nekog novog, rekonstrukcijom gotovo potpuno promijenjenog Dinama, u kojem su igrači kao na dječjim rođendanima praktički nosili naljepnice s imenima na prsima, predsjednik kluba nije ostavljao prostor za nagađanja. Stao je iza svojega izbora čvrsto i javno, članskim danom preuzeo velik dio pritiska na sebe, uveo i "silenzio stampa" te Kovačeviću dao ono što treneri u Maksimiru tradicionalno najteže dobivaju - vrijeme.
Na kraju se apsolutno isplatilo. Dinamo je sezonu završio duplom krunom. Godinu dana kasnije Kovačević i dalje ima Bobanovo povjerenje. Međutim, nakon pažljivijeg preslušavanja dvosatnog brifinga koji je Dinamov predsjednik održao s novinarima, iz niza fragmentarnih rečenica i subliminalnih poruka može se izvući prilično jasan dojam: zaštitni zid više nije tako visok. Nema, doduše, ultimatuma ili prijetnje smjenom, Boban nije ni dramatično okvalificirao ispadanje od Vikinga, koje je Modre ostavilo na financijskom brisanom prostoru teškom oko 12 milijuna eura koje sada treba zakrpati, ali istodobno je u nekoliko navrata vrlo precizno nabrojao gdje Dinamo mora biti bolji. Što, prevedeno, znači samo jedno: to je prostor gdje bolji mora biti i - Mario Kovačević.
Boban pritom ne skriva gorčinu nakon Vikinga, smatra da je Dinamo individualno kvalitetnija momčad i da je tijekom većeg dijela dvije utakmice bio bolji, no baš zato eliminacija još više peče. "Dinamo nije zabio kada je morao zabiti, nije obranio kada je morao obraniti i u ključnim trenucima nije imao dovoljno preciznosti ni kontinuiteta", moglo se čuti u maksimirskom VIP-u, što odlazi korak dalje od jedne promašene šanse ili jedne obrambene pogreške. Riječ je, prevedeno, o momčadi koja još uvijek prečesto izgubi kontrolu nad utakmicom baš onda kada je mora imati. Posebno je zanimljivo što Boban vrlo jasno razdvaja dvije faze Dinamove igre bez lopte. Visokim presingom izrazito je zadovoljan; u tom segmentu momčad ima jasnu ideju, energiju i strukturu, ali problem, međutim, počinje kada se povuče dvadesetak ili tridesetak metara niže. U srednjem, a posebno niskom bloku, igrači prečesto gube osjećaj za opasnost, nisu dovoljno blizu suparniku, reakcije kasne, linije se razvlače i Dinamo dopušta situacije koje ozbiljna europska momčad mora znati prepoznati i ugasiti prije nego što postanu problem.
Kada se na taj način analizira situacija, a uzorak već broji 16 europskih utakmica, uz dodatak da se ista problematika pojavljuje i u SHNL-u - gostovanje kod Istre 1961 samo je posljednji primjer - onda prostor za alibi postaje sve uži. Istina, Boban nudi i kontekst nove momčadi, s velikim brojem igrača koji prvi put prolaze kroz ovakve europske utakmice, a automatizmi se ne stvaraju u nekoliko tjedana. No, budimo iskreni, s druge strane stajao je Viking, klub koji je Ligu prvaka dosad isključivo gledao na televiziji, a pojedini njegovi igrači, poput Zlatka Tripića, prema našim su informacijama svojedobno dolazili u Zagreb kao gledatelji Dinamovih utakmica u eliti...
Secirajući cijelu priču dublje, postoje riječi koje Boban nekoliko puta ponavlja - kontinuitet, mentalna prisutnost, preciznost. Upravo one zvuče kao vrlo jasna poruka što u sljedećoj fazi očekuje od igrača, momčadi, ali i - generala. Trenera. I uslijed svega što smo mogli čuti, Europska liga neće biti tek utješna nagrada nakon ispadanja iz kvalifikacija za Ligu prvaka. Ona se gleda kao natjecanje koje bi u aktualnim okolnostima trebalo predstavljati Dinamov europski standard, a pritom se posebno ističe važnost - igre: Boban želi jasnu strukturu i momčad koja više neće nestajati iz utakmice na deset, petnaest ili dvadeset minuta. A ako Dinamo dosegne tu razinu, onda ni prolazak "tricky" ligaške faze ne bi smio biti sporan. U tom je smislu važna bila i njegova priča o sustavu. Temeljna ideja kluba, naime, ostaje igra s četvoricom u zadnjoj liniji i dvojicom široko postavljenih igrača, ali moguće su varijacije, može se prelaziti u 4-2-3-1 ili neke druge rasporede, pa i pomalo arhaični 4-4-2, ovisno o protivniku i profilima igrača, no Boban ne vidi razlog da Dinamo odbacuje vlastiti nogometni identitet čim preko puta stoji kvalitetniji suparnik. Sve to prvi čovjek kluba govori uz jasno povučenu granicu odgovornosti: "Izbor igrača, početna postava i konkretna taktička rješenja pripadaju Kovačeviću." Njih dvojica često razgovaraju o nogometu, nekad se slažu, nekad ne, ali trener ima autonomiju.
Predsjednik Dinama ujedno i dalje kategorički odbacuje kulturu u kojoj se treneri mijenjaju nakon nekoliko lošijih rezultata, podsjeća da je Kovačević u dugom razdoblju izgubio vrlo malo utakmica i poručuje da Dinamo neće mijenjati trenere "kao čarape". S jedne, dakle, strane Boban štiti Kovačevićev autoritet, ali s druge mu ostavlja i punu odgovornost za ono što momčad radi na terenu, ili mora raditi. U prijevodu, kada podvučemo crtu, Kovačević danas apsolutno ne sjedi na klupi s prijetnjom iznad glave, ali lanjski je narativ ipak - i potpuno logično - modificiran. Smatra se da je trener (napokon) shvatio kako više nema momčad od 13 igrača, nego širok kadar kojim mora upravljati kroz prvenstvo, Kup i Europu. Apropos specijalista za prekide, Boban smatra da unutar stožera već postoji dovoljno ljudi koji se tim segmentom mogu baviti. A kada se, recimo, govorilo o napretku Diona Drene Belje u realizaciji, uz Kovačevića je posebno istaknuo Tomislava Marića i individualni rad koji odrađuje s napadačem.
Nijedna od tih poruka sama za sebe nije revolucionarna niti stvara ultimatum, međutim, kada ih stavite na hrpu, ton je ipak bitno drukčiji nego prošle jeseni, kada je Boban apriori djelovao kao trenerova neprobojna "pancirka". Kovačević, da se razumijemo, ni sada nije prekrižen, naprotiv, i dalje ima povjerenje čovjeka koji ga je doveo i javno podržavao kada je bilo najteže. Klub je, konačno, posljednjim potezima istodobno priznao da je s nekim konkretnim potezima tijekom ovoga mercata kasnio, a treneru je na kraju osiguran širok i kvalitetan kadar. Samim time, prema svemu što smo čuli, nakon duple krune, novog prijelaznog roka i europskog posrtaja protiv Vikinga, sada se očekuje jasan napredak cijelog procesa: u obrani srednjeg i niskog bloka, upravljanju širim kadrom, kontinuitetu tijekom 90 minuta, reakciji na krizne trenutke, u tome da Dinamo više ne izgubi utakmicu u pet minuta nakon što ju je prethodnih sat vremena držao pod kontrolom, pa i u prekidima.
Zaštita je, dakle, i dalje tu, ali "pancirke", dojam je, više nema...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....